Ljubica
Писац: Вице Пуцић
AT I


AT I

ŠENA I

Kralj Branimir i kraljica Zornislava

* * *


 
Zornislava:
Vedri kralju, koga slava
   po svemu se svijetu časti,
   koga ugarskijeh čas država 100
   poklanja se vedroj vlasti.

Kralju i druže moj ljubjeni,
   kijem se dičim vele veće
   neg podložna da su meni
   sva kraljestva, carstva i sreće,

Od kadar smo ljeta davnijeh 105
   izgubili jedinoga
   sred privara prem izdavnijeh
   sinka, ufanje carstva moga,
 
Koga noćno guša kleta,
   budi silnik nesmiljeni, 110
   u kolijevci još djeteta
   nevidjeno nam zaplijeni,

Cijele noći jošter tužna
   mirno zaspat ja ne mogu,
   neg žalosna veomi, i tužna 115
   sveđer ćutim boles mnogu.

Branimir:
Na isti način boli trudne,
   plač, i žalos, nemir ljuti,
   ma kraljice u noć i u dne
   mê smućeno srce ćuti. 120

Zornislava:
Nu san noćas ki sam snjela
   tako utješi moju mlados,
   da ne mogu neg vesela
   nevidjenu ćutjet rados.
 
Branimir:
San je većkrat iznositi 125
   od istine biljeg pravi,
   tim noćašni san čestiti
   ma ljubjena meni objavi.

Zornislava:
Prem kad zora dan rodjaše
   veselija nego ikada, 130
   sunce a veće istjecaše
   za obratit se put zapada,

Noćne tmine bješe svuda
   zorna zraka izagnala,
   a daleko od svijeh truda 135
   ja san tihi bjeh zaspala,

Eto u snu inostranu
   k meni vidim it priliku
   gdi u svîh činijeh izabranu
   i kraljevsku nosi sliku. 140

Svijetla kruna vedro čelo
   pribogatijem darim resi,
   a služahu nju veselo
   znanje, sreća i udesi.
 
U oklopju zatvorena 145
   slavna mlaca š njom držaše,
   kaciga mu pozlaćena
   svijetle prame pokrivaše.

U svem mi se gledat čini
   priveselo svijetlo lice, 150
   i neumrli zrak istini
   od razumne Snježanice,
 
Snježnanice, mnoge grade
   u sjeveru kâ kraljuje,
   i za našu slavu sade 155
   mnoga čuda sad djeluje,

I krepostim neizrečenijem
   po svemu se svijetu slavi
   i razumongi svim zamjernijem
   jur gospodi i naravi,[1] 160

Kâ kroz znanje svoje tvori
   nevidjena prije čudesa,
   siluje sebi još da dvori[2]
   sunce, zvijezde i nebesa.
 
Ona od naše srećne vjere 165
   prvi je uzrok njekad bila,
   i š nje srećne svim namjere
   mene 'e s tobom sadružila.

Za ruku me ona uhiti
   i u način blag zadosti 170
   uze ovako govoriti
   s mnogom željom i radosti.

Ah razvedri plačno lice,
   draga kćerce Zornislava,
   ne poznaš li mâ kraljice 175
   tvoga sinka Vladislava?
 
Tvoga sinka, tvû požudu,
   tvoj ljubjeni porod mili,
   koga odavna smrt prihudu
   žestoko ste vi cvilili 180

Danaska ćeš hrabrenoga
   s dobrom česti, kćerce mila,
   ti vesela sinka tvoga
   uživati posred krila.
 
Na tijeh riječi glas pridragi 185
   sva gorućoj u ljubavi,
   htjeh zagrlit porod dragi,
   ali u čas me san ostavi.

Branimir:
U isto doba mâ ljubjena
   san sam isti ja vidio 190
   i odavna izgubjena
   sinka u snu zamjerio.
 
Ah da istina ovo bude,
   drag životu moj čestiti,
   naše bi se sve požude 195
   prem čestite mogle riti.

Nu sadar je moja žeja,
   naše kćerce, кô žudimo,
   neizmjernoga sred veselja
   danas vjeru da svršimo. 200

Ljubimiru slavnom veće
   dragu kćercu mi Ljubicu
   za početak kobne sreće
   damo za svû vjerenicu

Koga zasve meni nije 205
   vedro pleme još očito,
   veoma ugodan zet meni je
   za hrabrenstvo plemenito.

U njem čekam vječne časti
   od rodjenja vidjet moga 210
   i uživat s vječnom vlasti
   uzvišenje carstva ovoga

Er nadasve nakon mene
   kraljevina ova izbrana
   od moguće i hrabrene 215
   ruke hoće bit vladana.

Zornislava:
Veoma lijepo djelovati
   ti si, o kralju, namislio,
   što si kćercu slavnom dati
   Ljubimiru odredio, 220

Koga zasve glas čestiti
   vik pod suncem ne zapada
   neg u hvali vječnoj liti[3]
   od istoka do zapada.

On od smrti tebe prîke, 225
   svijetli kralju, oslobodi,
   on sve naše odmetnike
   posred boja satro je odi. [4]

Er da vitez jošter bojni
   od kralja se nije rodio, 230
   slavnijem djelim svîm dostojni
   kraljević se učinio.

Kraljevskoga od plemena
   zasve vječna leti slava,
   svijetlo pleme neizrečena 235
   čas je i hvala krepos prava.

Branimir:
Dobro veliš, mâ ljubjena,
   zaludu je kralj se zvati,
   a sred srca ponižena
   ne umjet puke svê vladati. 240
 
Zornislava:
Još ćeš s ovom srećnom vjerom,
   svijetli kralju, izgled dati
   da s čestitom svak namjerom
   viteški će djelovati.
 
Nije što jače na kreposna[5] 245
   i na vrijedna nuka djela,
   neg kad mlados ufa i zna
   platu naći vrijednijeh djela.

Tim vlas tvoja, što Ljubicu
   Ljubimiru dati odredi 250
   za ljubjenu vjerenicu,
   put izvrstan veoma slijedi.

Tim, moj dragi, ne krati se
   sred pokoja i sred mira
   neka danas dovrši se 255
   pričestita ova vira,
 
S kê će slava neizrečena
   od imena ostat tvoga,
   sama krepos da 'e hvaljena
   sred kraljestva ugarskoga. 260

Branimir:
Još da lijepoj i Danici,
   dragoj kćerci brata moga,
   nađem svijetlom djevojčici[6]
   vjerenika hrabrenoga,
 
Vjerenika slavna, komu 265
   hrvatska se kruna hrani,
   a u nje licu sja dragomu
   svijeh lijepostl zrak izbrani,
 
Potpuno bih, mâ ljubjena,
   ja veseo tadar bio, 270
   i slavu bih moga imena
   tezijem vjeram uzvisio.


ŠENA II

Ljubica i Biserka

* * *


 
Biserka:
Što si tako problijedila,
   o kraljevska djevojčice?
   Što si plačuć izgrdila 275
   groznijem suzam vedro lice?

Nije razlog da u trudu
   svo'e čestite danke traje
   kâ po višnjem paka sudu
   za kraljevat rodjena je. 280

Ali ako kê nesreće
   sad skončaju srce tvoje,
   meni uzdano sve tvê smeće
   otkri, lijepa mâ gospoje.

Ljubica:
Pokli veće nije mi kriti 285
   što sam dosle tužna krila,
   moje ti ću sve otkriti
   gorke vaje, drugo mila.

Nu ću zaman grozne suze
   otrt s lica jaoh plačnoga, 290
   suze otrti ne mogu se,
   kê sred srca ronim moga.

Nije načina, ah jaoh! nije
   za mê smeće samiriti
   tijem mladjahnoj sila mi je 295
   plačne danke dovršiti.

Biserka:
Izvan same smrti hude
   ima svemu lijek na sviti,
   jeda i tvê kad požude
   uzbudu se samiriti. 300

Nu kî je uzrok, ma gospoje,
   od skončanja sadar tvoga?
   kad se glase sreće tvoje
   sred veselja žudjenoga

Paček se imaš veseliti 305
   gdi općenoga sred pokoja
   danaska se dovršiti
   s Ljubmirom će vjera tvoja.

Ljubica:
To su tuge, to žalosti,
   kê me u smrtnom drže vaju, 310
   to su muke, to bolesti,
   koje srce mê skončaju.

Tot da uzmem vjerenika,
   koga uzet mi narav brani,
   zasve slavna slobodnika 315
   moga ćaćka kî sahrani.
 
Ja ga ljubim i ljubiti ću
   kako braca ljubjenoga,
   nu ne viku prigrlit ću
   vjerenika kako moga. 320

Ti si sva čas, ti sva hvala,
   ti si pokoj me ljubavi,
   tebi vik sam darovala
   srce, koje ti zatravi.

Biserka:
Tko je ti, koga mladost tvoja 325
   obra, lijepa mâ gospoje,
   kî uživat sred pokoja
   lijeposti će rajske tvoje?

Ljubica:
Nije vrijeme veće od srama,
   nije tajat već potrebe. 330
   o Biserka odi sama
   sadar samu držim tebe.

Tvoja ljubav, tva dobrota
   siluje me, moja mila,
   pomnju moga da od života 335
   na tebe sam ja spustila.

Samoj tebi ja ću otkriti
   što se vîku ne objavi,
   i što hotjeh vîku kriti,
   pravi uzrok me ljubavi. 340

Biserka:
Ljubav, kâ se slijepa rodi
   porod lijepoj svijem božici,
   nije čudo da nahodi
   u lijepoj se djevojčici.

Ljubav dar je od naravi, 345
   a naša je čas i dika
   željet dragoj u ljubavi
   ljubjenoga vjerenika.

Ljubica:
Cijenim da znaš, mâ ljubjena,
   ćaćku momu na očima 350
   kô mladjahna zarobjena
   bjeh carskoga sred Budima,

Ko Tatarin zli mrzeći
   mladjahnu me jošter bio
   pri velikoj môj nesreći 355
   mojim ljubljenim zarobio.

Iz tatarskijeh još zemalja
   cjeć uzroka pače istoga
   gdi uzmnožnijeh kralj od kralja
   dođe u dvore ćaćka moga, 360
 
Ter ujutro bješe veće
   zora svoj zrak objavila,
   kad cjeć gorke me nesreće[7]
   bjeh ja rano podranila,

Ali opak pun nevjere 365
   zli Tatarin bez razloga
   ne gledajuć časti i vjere,
   plešuć zakon, pravdu i Boga,
 
Sred dvorova carskijeh mene
   silnom rukom gusar kleti 370
   kroz privare svo'e pakljene
   bi me jaki tužnu oteti.

Ugrabi me, i himbenom
   svom privarom u inostrane
   zemlje i puke s drazijem plijenom 375
   put kremske se dijeli strane.

Ne pristajem ja vapiti
   pomoć ćaćka ljubjenoga,
   suproć meni vidim iti
   viteza eto hrabrenoga. 380
 
S golijem mačem sred desnice
   vapijući on prileti,
   što ćeš od te djevojčice,
   pusti je ako neć' umrijeti.

Na te riječi pri pogubi 385
   u izdajstvu nepravomu,
   obrati se silnik hudi
   k slobodniku slavnom momu.

Zaupi, goreć vas u licu, 390
   prije ću život izgubiti
   neg žudjenu djevojčicu
   zli tamnjače ostaviti.

S britkom sabljom s brzijeh kola
   zli izdajnik ončas skoči,
   tere gnjeva pun ohola 395
   sta vitezu mom prid oči.
 
Nu da 'e tada sve bojnike
   kremska zemlja š njim sastala[8]
   od smrti ga ne bi prike
   u ovem boju sačuvala. 400

U dobitnoj brzo slavi
   smrt hudoga izdajnika
   čas i bojno smionstvo objavi
   moga draga slobodnika.

I dostojnom tad dobili 405
   za slobodu dragu moju,
   ne krati se podložiti
   na smrt opet glavu svoju.

Er Tatari, kô u zloj slici
   mrtva kralja ugledaše, 410
   svi s oružjem u desnici
   proć njemu se umiješaše.

Nu se ništa ne pripada
   od svîh ujedno bojnik slavni,
   svôm dobrzo smrti tada 415
   svi platiše gnjiv izdavni.[9]
 
Ončas k meni tad doteče,
   i videć mi plačno lice,
   veseo u način blag mi reče,
   ne straši sе djevojčice. 420

Biserka:
U mislijeh mi činiš stati,
   o ljubjena ma gospoje,
   dokle budem uzaznati
   branitelja časti tvoje.

Ljubica:
Kô to reče, dignu s oči 425
   jasnu tvrđu od obraza,
   svjetli od sunca sred istoči[10]
   lijepi pogled svoj mi ukaza.

U oružju prem koliko
   hrabren bojnik on je uslavi, 430
   bez oružja lijep toliko
   pogledu se mom' objavi.

U boju se prije hrabreni
   meni Marte bog činjaše,
   nu u licu bog ljuveni 435
   momu srcu on se kaže.
 
Od tad obrah ja ljubiti
   slobodnika ljubjenoga,
   i uvijek mu posvetiti
   svaku želju srca moga. 440

Veljah, što je bolje meni,
   da me sad je slobodio,
   ako me ončas moj ljubjeni
   svôm ljepotom zarobio.

Ali odonud hrabrenoga 445
   Ljubimira vidim iti,
   trijeba mi se s mjesta ovoga,
   ma ljubjena, ukloniti.


ŠENA III

Ljubimir i skup Ugričića

* * *


 
Ljubimir:
O vi, kî ste pravi do slave
   izgled svijetu vjekoviti 450
   i od rodne čas države
   vitezovi plemeniti,

Vitezovi, kojijeh dika
   po svemu se svijetu liči
   kijem (danas svakolika)[11] 455
   ugarska se zemlja diči,

S vašom hvalom i kreposti
   od kad sam se sadružio,
   kroz junačke hrabrenosti
   neizmjernu sam čas dobio. 460

Ali nad sve slave bojne
   i viteška slavna dila
   sred hvale se svim dostojne
   moja slava uzvisila

Sred dunajske što sam rike, 465
   blizu mrtav kî je bio,
   od pogube smrtne i prîke
   svijetla kralja slobodio.

Koje hvale, koje časti
   on slobodan meni poda 470
   dajući mi svojom vlasti
   čas ugarskijeh vrh naroda.

I sred boja i sred mira
   blagodaran meni obro je
   otkli čas mi vječna izvira 475
   namjesnika vlasti svoje.
 
Danaska će još za svoje
   biagodarstvo kralj čestiti
   nedostojne trude moje
   slavnijem darom uzvisiti. 480

Svojom kćercom danas ima
   sred veselja i sred mira
   kraljevskoga sred Budima
   dovršit se naša vira.

Vesela je moja mlados, 485
   danas lijepa mâ gospoja,
   mâ raskoša i mâ rados,
   potpuno će biti moja.

Ugričić 1:
O dostojan svake hvale
   kraljeviću glasoviti 490
   koga ime nad sve ostale
   leti slavno po svem sviti,
 
Kâ se i rados druga žudi
   ke li naše jesu želje
   neg' li vidjet u požudi 495
   ispunjeno tvê veselje.

Ugričić 2:
O čestiti, o hrabreni
   kraljeviću, koga dike
   živjeti će svud u cijeni
   neumrle po sve vike, 500

Mi se s tobom veselimo
   gdi si carsku djevojčicu,
   svikolici kô žudimo,
   steko za tvû vjerenicu.

Ugričić 3:
Tve junaštvo, bojni tvoji 505
   trudi i čas vjekovita
   cjeća slave tvê dostoji
   nosit krunu svega svita.

Svijet je jedan tvôj kreposti
   uzak, slavni kraljeviću, 510
   tvôj viteškoj hrabrenosti
   nebo hrani bolju sriću.

Ugričić 4:
Tvojoj slavi nije zapada,
   vîk pod suncem glas čestiti
   od istoka do zapada 515
   na sunčanijeh kolijeh leti.

Naše trude ti ne štedi,
   slušat ćemo svi veseli,
   tvoje slavne zapovijedi
   opslužiti svaki želi. 520

Ugričić 5:
S tobom bi nam drago bilo
   sve velike valjat gore
   i broditi sej nemilo
   valovito sine more.

Na zapovijed stoje tvoju 525
   posvećeni tvôj dobroti
   i u miru i u boju
   naša srca i životi.

Ljubimir:
Velika vam hvala budi,
   o vi tezi prihrabreni, 530
   kîjeh se krepos slavna svudi
   u velikoj drži scijeni.
 
Dobrzo će vrijeme doći,
   kad će u boju vaša dika
   ukazati svijetu moći 535
   čas ugarskijeh od bojnika.

Nu u ovi dan čestiti
   u pokoju i u miru
   spravite se počastiti
   s môm ljubjenom moju viru 540
 
I kê godi igre bojne
   za mû slavu pripravite,
   i sred hvale svim dostojne
   vašu krepos ukažite.

Neka lijepa ma Ljubica 545
   može očito sad vidjeti
   od kraljevskijeh djevojčica
   ka se čini čas na svijeti.

Kor:
O istino, kâ s' svjetlosti
   prosvijetlit ćeš srca slijepa, 550
   slavna majko od kreposti,
   od vremena kćerce lijepa,

Božije znanje same u tebe
   mudre i znanje svjete pita,
   u svijeh djelijeh slijediš sebe, 555
   svaka tebi stvar je očita.

Кô se gube noćne tmine
   kad prisvijetlo sunce istječe,
   tako od svijeće tvê istine
   sve su laži na daleče. 560

Mrzi na te, nit te zlobna
   čuti može u naravi
   ljudska pamet, kâ dostojna
   svijeh vječne si od ljubavi.
 
Carske krune živu s tebe 565
   uzdignute s' svoga reda,
   a najveće mrzi tebe
   oni koji zapovijeda.

I ne samo da te uza se
   na pristolju neće svomu, 570
   ni podnižen vîk klanja se
   tvom božanstvu velikomu.[12]
 
      (Svrha ata Ia)


Референце

  1. 160 gospodi istoj još (naravi) M, gospodi istom još S
  2. 163 još služiti M, S
  3. 223 leti M
  4. 228 satrije i dobi M
  5. 245 nije stvari M, S
  6. 263 lijepoj M, S
  7. 363 sred M, S
  8. 398 skupila M, (i u S pa je naknadno ispravljeno u sastala)
  9. 416 grijeh S
  10. 427 zgar s istoči M
  11. 455 dodala druga ruka M, S umrlijem sred jezika
  12. 572+ u M se ovde (kao nastavak) nalaze strofe:

    * * *


     
    Neg tmastijeh jošte tmina
       s dana istoga izagnanu,
       ponoritijeh iz dubina
       držiš sveđer ukopanu.
     
    Veseli se, ako istinu 5
       slavu svijetu tvoju otkriva,
       a muči se, kad jedinu
       zraku svijetu tvoju skriva.

    Ko bjeguće noćne sjeni,
       sve umrle tmaste hvale, 10
       u maloj su tebi scijeni
       i bogatstva, i zahvale.

    Mješte tvoga nu zrcala
       koj istinu pravu kaže,
       veže te kad mu je sreća dala 15
       oni tlapeć koji laže.

    Na svak čas se u nj ogleda
       i nahodeć sve što žudi,
       ko oni u vodi ki svu sliku ugleda,
       lijepos sama sebe obljubi. 20

    Nadaleče nu od našega
       kralja je ona sjen laživa,
       prid njim vedra više svega
       od istine svijeća siva.

    Kralju slavni svijetla imena, 25
       pravdu bljudi, vjeru brani,
       Bogom dobra neizrečena
       za dobrotu svoju hrani.


    (gr. 3 ponositijeh, 6 skriva, 10 umrla, 15 da mesto dala, 18 ljudi, 24 svijetle;
    varijante u S: 6 tvoju svjetu, 15 veže te oni kad mu je dala — sreća, tlapeć koji laže, 19 ki se ugleda, 25 kralj naš, 27 Bog mu)


 
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Вице Пуцић, умро 1666, пре 358 година.