◄   1 Dejstvo treće 3   ►

2.

OBRAD, ZELIDA

OBRAD: Ne beži, lepa devojko, ne plaši se od mene, ja ti neću nevinost bezobraznim reč'ma vređati.
ZELIDA (za sebe): Prva smerna reč i umiljati glas u ovoj pustinji. (Glasno). Jesi li i ti iz ovoga društva? ¬
OBRAD: Jesam.
ZELIDA: Ovaj suvi odgovor kazuje mi, da i ti nisi bolji od njih.
OBRAD: Može biti da se varaš, lepoto devojko.
ZELIDA: Varam se? O, jeste! To tvoje glatko čelo, te umiljate oči, taj čist i prijatan glas svakoga bi tebi prevario; no tvoje reči same mi kažu, da te ne držim za drugog, nego što jesi, za ubicu.
OBRAD: Ah!
ZELIDA: Ti uzdišeš, tebi nisu povoljne ove reči? A ti se otrgni, dragi; još si mlad; beži iz ovog otrovanog društva, bar tebe lanci ropstva ne drže kao mene: stupi nanovo u društvo ljudi, kojega si žalostan sada izrod, pa budi pošten čovek.
OBRAD: O, Bože, takve reči!
ZELIDA: Zar je tebi za čudo, što čuješ ovo od slabe devojke! Znaj, neznani junače, mnogo ne treba mudrosti, da čovek izbere ono što je dobro i pošteno. Tu je priroda najbolji učitelj i Zelida je njena najposlušnija kći.
OBRAD: I jesi, sreće mi, prava, istinita kći svete majke prirode. Stvoritelju, da l* je moguće, da ris jagnje rađa! — Tvoj užasan otac. . .
ZELIDA: Stani, bolan, ne nazivaj mi oca užasnim, kad ga dobro i ne poznaješ. Zar ti misliš, da je strogost i svirepost jedno?
OBRAD: Čuj me dobro, devojko!
ZELIDA: Kad bi on kao slaba, povodljiva žena postupao, ne bi bilo ni razloga ni pravice; svaki bi ga vukao kud bi hteo. Tu bi se od sirotinje otimalo, tu bi jači slabijega gnječio; al' ovako njegova strogost lakomim očima zadaje strah, te se svaki natrag trza.
OBRAD: Lepo ti opisuješ vrednoću tvojega oca, krasoto devojko, i kamo sreća, da su svi takovi, kojima je sreća poslužila da nad drugima gospodare. No čuj sad moje žitije, vredno je da ga saslušaš i o njemu prorasudiš. Ja sam se rodio u Vranici; oca i ne pamtim, jer je rano umr'o i ostavio mene i još jednoga brata. Mati moja u udnoj sirotinji tuđe je morala presti, da nas zarani. No tek što mi brat za pomoć dospe, nestane ga na jedanput: ili se gde udavio, ili ga je puška kakvog dušmanina premlatila — ko bi to znao; njega nestane i ja nejak opet padnem majci jednoj na 'ranu. Tek što i ja poodjačam, da mogu koru hleba zavrediti, nesrećom mojom posvađam se kao mlad čovek sa gavazom tvojega oca, pa kad ovaj ne smede mi ništa, ode paši i nalaže, da sam ružne reči za Muhameda govorio. Paša naredi, gde me nađu, da me ubiju; no ja umaknem, a oni da iskale srce, uhvate mi staru mater i bace je u kulu. Bog zna, kako tamo strada i je li živa sirota!
ZELIDA: To je žalosno.
OBRAD: Gorko i žalosno, pa kako da se na oca ti ne tužim?
ZELIDA: Oprosti mu, svi smo grešni, a moj otac sila drži na veru svoju; nije čudo što su ga nevaljale sluge mogle podbuniti na osvetu. (U uniniju). O! da sam ja kod moga oca, ja bih njega lako obave¬stila, tvoju staru majku utešila; ja bih opet sve lepo popravila, što su nesrećni gavazi izopačili.
OBRAD: Verujem da bi ti to učinila, ali neka Bog zna, to sudbina ne da. Ja sam je sam hteo povratiti, pa sam je učinio gorom, nego što je bila. Znaš li, zašto si ovamo dovedena?
ZELIDA: To sam te sama htela pitati. Na tvoju dobrotu gledajući, mislim, da me nećeš prevariti.
OBRAD: I neću, vere mi tvrde: crnje bi mi srce moralo biti od pakla, kad bih tako dobru dušu prevariti pomislio. Dakle, čuj tajnu: celog tvoga padenija ja sam pričina.
ZELIDA: Ti!
OBRAD: Ova jedna reč duboku mi ranu vrti u srce, no nemoj me kriviti. Namera je naša bila ili pašu ubiti, ili izbaviti mater moju; ali kad to ne mogosmo dokučiti, uhvatili smo tebe, da se lakše s pašom izravnamo.
ZELIDA: Teško je biti kod hajduka u ropstvu, ali ako budem izmena za tvoju majku, rado ću zaboraviti na sve nevolje. Bože, nema nesreće bez sreće!
OBRAD: Naprazno je, čini mi se, sva ta radost tvoja. Mi smo se bili tako dogovorili, da mi paša otpusti majku, pa da nam uz to svakom da po nešto para i ferman, da možemo živeti kod svojih kuća. Ali harambaša nešto ćuti, moje reči ne sluša, i mal' da ne plete mreže nevinosti tvojoj.
ZELIDA: Šta reče? — Junače, junače, ubi me odmah ovde, al' me ne daj zlikovcu u ruke! Ne ostavljaj me, tako ti majka živa bila!
OBRAD: Neka Bog zna, ja te ljubim kao svoju dušu, ali ne znam kako da ti pomognem.
ZELIDA: Idi ocu mome, potkaži mu, gde ja zatvorena kukam; on će svu vojsku mene radi podići.
OBRAD: Mila si mi, devojko, kao mio danak, mila si mi, kao i majka što mi je mila; ali mi je veća zakona svetinja. Svi smo se zakleli Bogom i životom našim, da nevere učiniti nećemo. I sad da izneverim družinu!
ZELIDA: Veliko je to poštenje srca tvojega, ali kud ću ja nesrećna?
OBRAD: Čuj, što sam učiniti namislio. Pobuniću sve momke, da okupimo harambašu, ili da gleda šta će, ili neka te otpusti.
ZELIDA: Bože blagi, i među razbojnicima nalazi se po koja dobra duša! Kako ti je ime, junače, da ga pozlaćeno u mojim držim prsima.
OBRAD: Meni je ime Obrad.
ZELIDA: Obrad? Posvetila se onome ruka, koji ti to lepo ime nadenu. Ono je moje srce obradovalo. Budi mi od sada brat po Bogu, gledaj za mene kao za sestru svoju; i ako Bog da, te me izbaviš, videćeš kako ću ti blagodariti. (Čuju se glasovi hajduka).
OBRAD: Moja družina dolazi; idi u pešteru, da nas ne zateku.
ZELIDA: Na Boga, pa na tebe polažem nadeždu. (Odlazi).
OBRAD: Ona me bratom naziva; o, da znaš, šta oseća ovo srce, drugo bi mu ime dala! No na stranu čuvstvo i umilne reči, ove ne podnose međ' mojom družinom.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.