Idem tužan posred tmina
Jeda sunca zrak mi sine,
Jeda iz ovijeh dalečina
Mê prosvjetli smrtne tmine. 630
Iza brzieh sunce voda
Uz okoliš svoj se penje,
Strenitelje noćna ploda
Drago siplje svud kamenje.
Uz okoliš brzijeh voda 635
Koe niz hridi Arno meće
Priplivalac ...................
Za gdje ugledat danje sreće.
Ali sunca nije moga
Iza voda da mi isteče 640
I da sabljom zraka svoga
Bolne tmine mê posječe.
Nu što velim tegaj zraka
Tko udionik hoće biti
Sred tamnoga trjebi ‘e mraka 645
Da se njemu bude odkriti.
Da što krzmam, što stojim odi
Stati žudeć u svjetlilu,
Sunce mê odi ne izhodi,
Ah, ne kaže zraku milu. 650
K tebi hrlim, Filomena,
Ko se život moj posječe,
S tvoga lica božanstvena
Tač da i rane mê se izlječe.
Tko zna sreću da imam milu, 655
Meni ugodnu, tebi dragu,
Da te noćas veomi blagu,
Jaoh, uživam momu u krilu.
(Ide pak se ustavlja)
Od putnika tko ovo odi
Na ogoljenu hrid lego je, 660
Tere kudno svak prohodi
U mrtvilu vas, gospoje.
Tko zna ovi da ‘e hodio
Mimo dvore mê ljubjene,
I da ‘e ures gdi vidio 665
Mê pridrage Filomene.
Uistinu ako uzbude
Priko sela prošo onoga,
U ki način teška truda
Moć je smirit srca moga. 670
Po ću zato buditi ga
San pokojni da ostavi
I sniženo moliti ga
Da mi biljeg koji objavi.
S kjem je vila mâ danaske 675
Mirno vrjeme iztrajala,
S kiem li je večeraske
Na dvorovim svjem ostala.
Ti moguća, o ljubavi,
S kom iz grada ja djelim se, 680
Mo’e u luku želje stavi,
Neka tužan već smirim se.
(Hoće ga buditi, pak vraća se)
Ah, nebesa, tmasta ti je
Od njegova slika lica,
Čelo, vajmeh, bljedo ti je 685
A na modra sva desnica.
Nu ovo zajsto sve je od zraka
Kiem ga ‘e mjesec obujmio,
Iza tmasta kî oblaka
Zračni snjeg je potamnio. 690
(Hita ga za ruku)
Prjatelju, probudi se
Koje, ah, ruka uštinuta!
Pače nječiem mâ oblise
Krv je, vajmeh, sve smrznuta.
Krv je, vajmeh, ah, nebesa 695
Tko te vako, sužnja, rani
I u boli sve poplesa
Što se tužan ne obrani?
Tkoji silnik tač priljuti
Na te obrati svoje sile, 700
Po koje ti mirne smuti
I skrati ti danke mile?
Pazit na runo tot htio nije,
Ni na Boga, ni na ljudi
Neg raj tako nemili je 705
Pogoditi zloj osudi.
Kê si trude, muke koje
U bolesti, jaoh, podnio
Prie nego tjelo tvoje
S dušom ti ‘e razlučio. 710
Pače hoće vik žalosna
Ostat s tebe majka mila,
Kad začuje, kada pozna
Da te je tužna izgubila.
Nemirna ti nje će duša 715
S svom bez svoje živjet slike
I kê boli njegda kuša
I kušat će ona u vike.
Tužna majko, kamenito
Trjebi da ‘e srce tvoje, 720
Za moć podnijet stanovito
Glas da sinak tvoj umro je.
Nu već žalim tebe ubjena,
Er može ona, jaoh, smirit se,
A tvâ duša odjeljena 725
Već ne može povratit se.
MRTAC:
Cavtislave, ne žali me,
Er ćeš boli mê združiti
Nazad tjekom ak brzime
Ne uzbudeš se sad vratiti. 730
CAVT[ISLAV]:
Tot će dospjet ljubav moja,
Izgubit se mê smionstvo
Sred pakljenieh nepokoja
Mê gorčije biti robstvo?
Ne, ne, ne će vik laživi 735
Koga duha glas nemila
Moj duh smutit ljubežlivi
Ni strašiva njedna sila.
Smjonstvo ljubav sobom vodi
Ko smiona ljubovnika, 740
Ne ustavi me sad glas odi,
Ni strašnija najprilika.