Smrt Uroša Petoga/19
POJAVA III
Pređašnji, Ulaze Uroš i Vukašin.
VUKAŠIN:
Gdje je Dejan, gdje Rimljanin, pitaš;
Nigdje, care, ni traga im nema,
Kan' da ih je zemlja progutala.
UROŠ:
Doista je slučaj izvanredan.
Šta ti veliš, majko? šta ti, ujo?
CARICA:
Šta da rečem?
BOGDAN:
Nije to prvina
Da ko na put pođe, a kraj putu
Ne uhvati... Pa se i to priča,
Da skadarskim jezerom zla vila
Često pliva, i junake vuče
U podvodne svoje mračne dvore.
UROŠ:
Šta ćeš tim da rečeš?
VUKAŠIN (pogledav poprijeko na Bogdana):
To da slučaj
Bit' ne može. Doista na slučaj
I sam do sad više šta odbijah;
Al' nestankom njih dvojice sada
Oči mi se na sve otvoraju.
Razb'jeg prve Uglješine vojske,
Svakidašnje otpadanje plemstva
Koje množi čete Lazareve,
U Prištini metež, i za njime
Zaostali u narodu žubor,
To sve kada sa nestankom ovim
Uporedim, moram uvidjeti
Da su jednog lanca sve koluti,
Što ih svija paklenom vještinom
Oko mene neviđena ruka.
Al' duše mi, kneže, čim tu spazim,
Presjeć' ću je, ma mog brata bila.
BOGDAN:
Nu među tim mog nestade, kralju,
Ne znam kako, nesta ga na putu
Na koji ga ti bez nužde posla.
Dok kroz tamu maglovite sumnje
Ti nazireš nešto čeg' i nema,
Ja očima svoj gubltak gledam.
VUKAŠIN:
Bog ne dao da propadne Dejan;
Al' ako se i ta b'jeda zbude,
Ti ga žalit' nećeš.
BOGDAN:
Ja?!
VUKAŠIN:
Bar mnogo.
BOGDAN:
Ja svog brata ?
VUKAŠIN:
Al' mog prijatelja,
I plemića caru najvjernijeg;
To u njemu, to ti više mrziš
No što ljubiš bratsku krv.
UROŠ:
Al' kume,
Sad, duše mi moje! mnogo reče.
VUKAŠIN:
To je tako; i da j' ovdje Dejan
Ovo bi mu sam u oči rek'o.
BOGDAN:
Meni? Dejan?
CARICA:
Vukašine, lažeš:
Braću moju inaš još da poznaš;
Mogu im se razdvajati misli,
Al' ne srca.
UROŠ:
Gnjev vas obuzimlje,
I već otrov kipi vam iz usta.
Kada vojna oko nas bijesni
Hoćete li da s' izleže razdor
I međ' nama?
VUKAŠIN:
Da je tu sad Dejan
Rek'o bi ti kao da ga slušam;
Ti, Bogdane, kriv si svim nezgodam;
Ti s Hranićem spoji Altomana,
Ti podbadaš Livera na Skadar,
Ti privlačiš Lazaru vlastelu.
To bi rek'o. Ni na koga, care,
Ne bi Dejan prije posumnjao
Do na ovog svog mlađega brata.
I na samom rastanku mi reče:
Pazi dobro na Bogdana; taj će
Caricu nam najlakše zavesti.
BOGDAN:
Nek me pak'o proždre ako više
Svoju jarost mogu da obuzdam.
Ti, ti tuđin, što nam amo dođe
Iz Mrnjave sa prosjačkom torbom,
Ti ul'jećeš u rodbinu carsku,
I smiješ se s nama nadmetati
U ljubavi našoj uzajamnoj?
VUKAŠIN:
Da, ljubav je Sinišu povukla
Na svog cara i sinovca, ljubav
I Livera na sestrića svoga,
I sad ljubav tvog Lazara tjera
Na Nemanjin carski dom, iz koga
Kroz ženu mu teče krv u djeci;
A ti ovdje, stojeći do sestre,
Zar strpljivom ljubavlju ne čekaš
Da zbačenog njenog sina kruna
Na glavi se zetu tvom zablista?
Sve, sve ljubav!.. sječa, požar, grabež,
To su crna, grozna čeda što ih
Ljubav rađa u rodbini vašoj.
UROŠ:
Ha po Bogu! nije li već dosta?
CARICA:
I suviše; Ja odlazim. (Odlazi)
UROŠ:
Mati!..
BOGDAN:
O nebeske sile gromovite,
Vi slušate ovo pa šutite?
Al' ne treba vama ni grmljeti;
Iz naroda uzrujanog huče
Na te bura tisućom glasova;
I klisure same, i rijeke
I grmovi, sve u zemlji srpskoj
Sve već dobi usta, da proklinje
Koljeno vam mrsko. Što god požar
Do sada je u nas progutao,
Što god gadni oteo je grabež,
Koliko god krvi je i suza
Za Uroša petog proliveno,
Sve je od vas, kroz vas, il' kroz vaše.
I dok gnusna tvoja sjenka stoji
Do prestola, nad carevom glavom
Rastirući svoja mračna krila,
Sve će dotle razbjegavati se
Od prestola ogorčeno plemstvo,
A stotinom jedni iza drugih
Ustajaće Siniše nam nove,
Sv'jet pribirat' pod zastave svoje,
I voditi da očiste presto.
Ti si caru što je i putniku
U oluji suha jela, koja
Na nj dovlači munju iz oblaka.
Ukloni se jedan ti, pa odmah
Zasijaće srećna duga mira,
A vlastela pristupiće .smjerno
Da koljeno saviju pred carem.
Čuo si me. — Ja, Urošu, odoh;
Već ni meni nije ovdje stanka.
Vukašin je znao oko tebe
I najbliži rod ti rastjerati;
Sam ostaješ s usamljenom majkom,
Pazi na se, dobro pazi... Zbogom. (Otide)
UROŠ:
Moj ujače, stani. — Vukašine,
Ti ga ljuto ujede za srce;
Gnjevan ide u Rodopu svoju.
VUKAŠIN:
Da carici majci tvojoj nije
Brat najdraži, tako mi života!
Živ odavdje ne bi otišao.
Al' nek ide; i on nek se diže;
Možda za to navlaš i hoćaše
Da konačno sad raskrsti sa mnom.
Nek se diže; barem ću ih tako
U jedanput satrt' svekolike.
UROŠ:
Malo lakše, starče, malo lakše;
Ja sam ovdje jošte car, još mogu
Ja svačiju oholost ponizit',
Pa i tvoju. To ne zaboravljaj. (odlazi).
VUKAŠIN:
To l' je Uroš? Ja sam li Vukašin?
Šta! tako se već govori sa mnom?..
Taj, osjećam, izmiče m' iz šaka.
A da nije baš istina tvrda
Što ja samo kroz sumnju nagađah?..
Sve je, strah me, sve je Bogdanova
Sa caricom pletka... Izdade ga
Sl'jepa jarost... Sve je pletka njina.
Nije l' u nju i sam Uroš uš'o?..
Ako jošte nije, a ono se
Već koleba izmeđ' njih i mene.
Sto đavola, kad bi ga odvukli!
Tad bi opet sve na kocku došlo. —
Gojko, tvoja mis'o da ga smaknem
Još neće li ponajbolja biti?
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|