Romeo i Julija/Prvi čin - Scena treća

Romeo i Julija  (1597) 
Pisac: Viljem Šekspir


Verona. Odaja u Kapuletovom domu.
(Ulaze grofica Kapulet i dadilja.)

GROFICA KAPULET

Dadiljo, gde mi je kći? Pozovi je.

DADILjA

Devičanstva mi od dvanajst godina,
rekoh joj da dođe. Hej, jagnje! Bubamaro!
Pobogu, gde je ta deva? Julija!
(Ulazi Julija.)

JULIJA

Šta je? Ko zove?

DADILjA

Tvoja majka.

JULIJA

Majko,
evo me; šta hoćeš?

GROFICA KAPULET

Evo šta. Dadiljo,
iziđi za časak, moramo nasamo
da govorimo. Dadiljo, vrati se,
predomislih se, čućeš i ti naš
razgovor. Ti znaš da mi je kći već
lepo stasala.

DADILjA

Znam joj godine u sat.

GROFICA KAPULET

Još nema četrnajst.

DADILjA

Ja ću se kladiti
u mojih četrnaest zuba - mada imam,
na moju žalost, samo četiri -
da nema još četrnaest. Kol’ko je
do Ivanjdana?

GROFICA KAPULET

Dan il’ dva više od dve nedelje.

DADILjA

Pa, više il’ manje; od svih dana baš
uoči samog Ivanjdana puni
četrnaestu. Suzana i ona
- bog da prosti sve hrišćanske duše -
behu vršnjake; ali Suzanu mi
uze bog; bila je predobra za mene;
ali, ko što rekoh, uoči Ivanjdana
napuniće ona četrnaest,
pamtim dobro. Sad je jedanajst godina
od zemljotresa, kad sam je odbila
od sise - neću zaboraviti to -
baš onog dana od svih u godini.
Sisu sam pelenom bila namazala
i sela na sunce pod golubarnikom.
Gospodar i vi ste bili u Mantovi -
dobro se sećam. Al’ kao što rekoh,
kad ona oceti na mojoj bradavici
pelen, i okusi njegovu gorčinu,
slatka se ludica - da ste je videli! -
namršti tad i razgnevi na sisu.
Golubarnik se u taj mah zatrese,
i nepotrebno bi kazati: beži!
Od tog vremena je jedanajst godina.
Tada je već mogla da stoji sasvim sama,
pa, krsta mi, da trčkara i geguca
unaokolo. Baš dan ranije
razbila je čelo, i tad je moj muž
- bog da ga prosti,bio je veseljak -
podiže i reče: „Sad padaš na lice,
je li? A kad budeš pametnija,
padaćeš na leđa; hoćeš li, Julijice?”
A na to, tako mi bogorodice,
lepo vragolče prestade da plače
i odgovori: „Da.” I gle, sad se
eto ta šala već obistinjava.
Vere mi, da živim hiljad’ godina
pamtiću to: „Hoćeš li, Julijice?”
Kako je upita, a lepa ludica
prestade da plače i odgovori: „Da.”

GROFICA KAPULET

Ta, dosta s time, molim te, ućuti.

DADILjA

Dobro, gospo, al’ se moram nasmejati
kad pomislim da je prestala da plače
i rekla: „Da.” A, bogme, imala je
na čelu čvorugu ko mlade koke jaje;
jako se udarila i plakala je gorko;
a kad joj muž reče: „Sad padaš na lice,
je li? A kad sazreš, padaćeš na leđa;
hoćeš li, Julijice?” ona presta s plačem
i reče: „Da.”

JULIJA

Prestani i ti jednom,
molim te, dado.

DADILjA

Ućutaću, svrših.
Bog te blagoslovio! Bila si, najlepša
beba koju sam ikad dojila.
Da doživim da te vidim udatu,
pa drugo ništa ne bih želela.

GROFICA KAPULET

O toj udaji sam baš i htela sad
da govorim. Reci mi, kćeri Julija,
da li bi volela da se udaš već?

JULIJA

To je čast o kojoj i ne sanjam ja.

DADILjA

Čast! Da te nisam samo ja dojila.
rekla bih da si s mlekom posisala
i svu mudrost.

GROFICA KAPULET

Razmisli o udaji sad.
I mlađe od tebe ovde u Veroni,
ugledne gospe, postale su majke.
Po mom računu, bila sam baš tvojih
godina kad sam te rodila.[1] I kratko,
viteški Paris traži tvoju ruku.

DADILjA

Čovek je, mlada gospo! Takav čovek
kakvog u svetu - ko od voska lik.

GROFICA KAPULET

Veronsko leto nema takav cvet.

DADILjA

On jeste cvet; vere mi, pravi cvet.

GROFICA KAPULET

Šta ti kažem? Bi li mogla voleti
plemića ovog? Videćeš ga sad,
večeras na gozbi. Pročitaj mu knjigu
lica, pronađi zadovoljstvo što je
perom lepote ispisano tu;
osmotri na njemu skladne crte ove
kako jedna drugoj daju čari nove;
a što u toj knjizi ne bude ti jasno,
njegove će oči izraziti glasno.
Savršenstvu sveske te ljubavi jakom,
tog divnog mladića nevezanog brakom
treba samo povez. Ribi treba voda,
a lepom da se lepa ćena doda.
U očima mnogih knjiga slavu stiče
kad joj zlatne kopče stežu zlatne priče.
Ti ćeš s njim deliti sve čari što ima,
i s njim, umanjena nećeš biti njima.

DADILjA

Ne manja, no veća; svaka žena raste
od muža.

GROFICA KAPULET

Da l’ ti se dopada, pre svega,
Parisova ljubav?

JULIJA

Ja ću rado njega
gledati, vidim li da me baš široka
naklonost takne. Al’ strele mog oka
nikada neće odleteti dalje
od mesta kuda ih tvoj pristanak šalje.
(Ulazi sluga.)

SLUGA

Gospo, gosti su došli, večera je na stolu, bas zobu,
pitaju za mladu gospođicu, dadilju pcuju i grde u kuhi-
nji,[2] sve je kao bez glave. Moram ići da poslužujem; mo-
lim vas dođite odmah.

GROFICA

Da!
(Sluga odlazi.)
Paris te čeka.

DADILjA

Ti ćeš, dete, moći
danima srećnim dati srećne noći.
(Odlaze.)

NAPOMENE uredi

  1. Pošto je Juliji četrnaest godina, ovo znači da grofica Kapulet ima oko 28 godina. Njen muž, međutim, imao je u to vreme oko šezdeset godina.
  2. Psuju je i grde zato što treba da je u kuhinji da im pomaže.