◄   POJAVA XII POJAVA XIII POJAVA I   ►

POJAVA XIII

SAVIĆKA (sama): Hm! Šta da radim? On me zaista voli! Ta samo onih pet nedjelja, kad na njih pomislim; a jednako je gledao na mene. U banji mi se dopao. Eto prosto mi se dopao, kao da mi je iz srca izrastao. A kao zašto da me ne voli? Ja nijesam stara, tek mi je trideset i pet godina; a neka kogod zapita tridesetpet - godišnju ženicu, je li stara? Oho, gospodo momci, osjećamo i mi ljubav. Hej, hej, koliko njih žale za svojih prohujalih trideset i pet godina! Jest, on me ljubi, a o tome svjedoče dva pisma, pa moj mali "Bižu“. Da, on me ljubi; a iz toga se vidi, da je svjestan čovjek! Ne zaljubljuje ti se taj, kao kir Stavre u žutokljune (s ironijom). No i taj će imati već dobru nalijepu!... Hm!... Hoću da mu pišem. Srce mi igra; ta i nako sam dosta udovala, vrijeme je da i ja jednom stečem muža. (Sjeda za sto i uzima pero.) Samo kako da započnem? „Dragi Pavle!“... Ne, ne će valjati! — „Pajo“. Aja, ni to ne valja!... „Mili Pavle!“ Da! (Piše). Mi... li Pavle!
     Primila sam vaše pismo, kao i prvo u banji. Vragolane, da me ne varaš? Čudna ste sorta vi mladići, pravi lepirovi! Čas na jednom čas na drugom cvijetu! Ko da vam vjeruje! Ali ne, ja tebi vjerujem. Osjećam i sama da me iskreno ljubiš. Dakle sjutra, mili Pavle; gorim od želje, da te vidim. Od ukućana nikog ne će biti. Ja ću te dočekati, te da progovorimo, ako što ozbiljno namjeravaš. Unaprijed ti obričem poljubac kao „kaparu" (prestane pisati). Poljubac? Kako je slatka i mila ta stvarčica, ali ah, kako, kratka! Sreća, što se daje povtoriti! Tako sićušna, pa ipak joj je zvuk po kad kad prijatniji od svakog metala! Ta kamo te ženske? ne, ne!... kamo te udovice, koja bar jednom na nedjelju nije sanjala poljubac? Eto tako, usta na usta: cmok! I to: cmok! zanese, prosto... zanese: — Dakle, gdje sam ono stala? Aha, na „kaparu“. (Piše.) Poljubac kao ka-pa-ru. Dođi mi, dragane!
                                                                                                            Tvoja ljubeća te
                                                                                                            Jelena,
                                                                                                            koja te očekuje."
(Zatvara pismo). Krasno! Sad da se to isprati na poštu. (Priđe prozoru.) Stevane, Stevane! Na, drži ovo (spusti kroz prozor pismo) pa pravo na poštu! Samo brzo, nemoj da prezjavaš! Pa kad spustiš u sanduče, a ti otidi do baba Mace, znaš baba Macu kartaru? Kaži joj da dođe i ponese karte. Jes’ čuo, one karte, što ih je na veliki petak ispod časne trapeze pronijela. Brzo, brzo!

(Zavjesa pada).


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.