Kralj Vukašin/08
POJAVA III
Caričin šator. Noć je. Jelena sjedi i savijajući pismo, veli sa ljutim osmijehom. —
JELENA:
Kad u ovoj zlosrećnoj se zemlji
Svak otimlje grozničavom čežnjom
Da prostora zagrabi što više,
I stan sebi što sjajniji digne,
Ja takođe što s’ carica zovem
Moradoh se za svoj pobrinuti.
Moje trudno djelo, to već vidim,
Primiče se izvjesnomu koncu;
Treba za tim da s’ odmorim negdje;
Ali tako od mrskoga sv’jeta,
Tak’ daleko, da šum njegov nikad
Ne uzmogne dopr‘jeti do mene.
Taj stan evo najposlije nađoh:
Blage djeve Bogu posvećene
Čekaju me, i već majkom zovu.
Ah! odavno tog imena ne čuh,
Sad već tuđa tuđoj djeci majka! —
(Pokriva lice i tiho plače. Za tim ustaje).
Sa prestola, sa vrhunca toga
Veličine i sjajnosti ljudske
U samostan! ogroman je prelaz;
Jedin’ ipak što priliči meni.
Al’ na tomu prelazu ja hoću
Vukašinu i braći mu hudoj
Da razdrobim carskom nogom glavu.
Ma satrla u tom preduzeću
Jedno srpsko c’jelo pokoljenje.
Taj zadatak meni je određen
Zlom sudbinom; valja da g’ izvršim;
Pa tek za tim sjenka ć’ utišana
Sa pozorja svjetovnoga zaći.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|