Istorija srednjeg veka I 19

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XIX
DRŽAVNI STALEŽI. USTANAK MARSELA I ŽAKERIJA

Filip IV. Veoma važnu etapu u razvitku kraljevske vlasti u Francuskoj pretstavlja vladavina unuka Luja Svetog — Filipa IV Lepog (1285—1314 g.).

Još 1284 g., kada je Filip IV bio prestolonaslednik, zahvaljujući njegovom braku s naslednicom kraljevine Navare i grofovije Šampanje, oba su ta poseda bila prisajedinjena kraljevskom domenu. Kraljevski domen je dalje proširen na račun grofovije Flandrije, koja je u to doba bila poprište oštre klasne borbe, koju je Filip IV hteo da iskoristi za svoje ciljeve.

Brzi razvitak zanata u Flandriji u XII i XIII v. doveo je do sve većeg uspona gradova, kojima je pošlo za rukom da postignu znatnu samostalnost. Ali, kao i svuda u Evropi, pobeda gradova nad seniorima donela je korist neznatnoj grupi patricijata koja je prigrabila u svoje ruke čitavu upravu.

Međutim, razvitak zanata doveo je do diferencijacije u samim zanatima, do izdvajanja gornjeg esnafskog sloja, koji je počeo da eksploatiše široke mase sitnih majstora. U zanate je počeo da prodire i trgovački kapital.

Krajem XIII v. rasplamsala se ogorčena borba između esnafa i patricijata, koji je prigrabio vlast u svoje ruke i koji se pretvorio u naslednu kastu.

U borbi s patricijatom esnafski gornji sloj se oslanjao na nezadovoljstvo širokih narodnih masa, koje su se sastojale od sitnih zanatlija, kalfi a delom i od esnafskih radnika kojih je u gradovima bilo dosta. Na ulicama flandriskih gradova dolazilo je do pravih bitki između esnafa i patricijata. Pritiskivani esnafima a i dalje u borbi sa svojim seniorom, flandriskim grofom, patriciski vrhovi su se obratili za pomoć francuskom kralju. Esnafi su sa svoje strane stupili u savez s flandriskim grofom. Filip IV je nastojao da iskoristi taj složeni splet uzajamnih odnosa radi osvajanja Flandrije.

On je u početku uspeo, iskorišćavajući unutrašnje protivrečnosti u Flandriji, da faktički uspostavi svoju vlast nad tom zemljom, ali je odmah za tim počeo pokret flandriskih esnafa protiv francuske vlasti. Borba protiv Francuza bila je za esnafe borba protiv patricijata.

U maju 1302 g. u Brižu je izvršen strašan pokolj francuskog garnizona, takozvano »briško jutrenje«. Pobijeno je oko 3.000 Francuza. Na taj signal ustala je sva zemlja i zbacila vlast francuskog kralja.

Filip IV digao je protiv Flandrije svoju vojsku, sastavljenu od ritera. Njima su ususret išli esnafski odredi flandriskih gradova. Kod Kurtrea došlo je 1302 g. do čuvene bitke, takozvane »bitke mamuza«, u kojoj su tkači, koji su činili glavninu flandriske vojske, naneli strašan poraz Francuzima. Pobijeno je nekoliko hiljada ritera, i s njih su skinute zlatne mamuze, koje su pretstavljale obeležje riterskog zvanja. Te su mamuze bile obešene u crkvi kao uspomena na tu bitku.

Bitka kod Kurtrea imala je veliki značaj u istoriji vojne veštine, jer je pokazala nadmoćnost organizovane pešadije nad riterskom konjicom. Čitava Flandrija bila je očišćena od Francuza.

Ali, usled daljih vojnih operacija i diplomatskih pregovora Filip IV je uspeo da zadrži nekoliko flandriskih gradova i da Flandriji nametne veliku kontribuciju.

Sem borbe s Flandrijom, Filip IV je dolazio u sukob i sa Engleskom zbog Akvitanije (ili, francuski, Gijene). Taj se rat završio mirom po kome je Gijena ostala Engleskoj, a sin engleskog kralja Edvarda I, budući Edvard II, oženio se Izabelom, kćerkom Filipa Lepog.

Poreska politika. Ratni poduhvati Filipa IV zahtevali su novac i primoravali ga da traži nove izvore prihoda. U vezi s tim Filip IV je krenuo putem zajmova, koji su kod njega imali dosta čudan karakter. Kralj je pozajmljivao novac od gradova, i obično ga nije vraćao. Naprotiv, on je počeo da traži novi novac na osnovu toga što ga je već jedanput dobio. Tako su se te novčane pozajmice pretvarale u stalne poreze.

Jedan od stalnih izvora prihoda bili su za Filipa, kao i za njegove prethodnike, nameti na Jevreje koji su se bavili zelenaškim poslovima. Ali, 1306 g., kad mu je bio potreban novac, Filip IV je pribegao vanrednoj meri. Po njegovom naređenju izvršena je opšta konfiskacija jevrejske imovine, a Jevreji su bili prognani iz francuskih oblasti. Međutim, pošto su kraljevski činovnici imovinu oduzetu Jevrejima većim delom potrošili, a kraljevski se prihodi zbog njihovog izgnanstva smanjili, bilo im je dozvoljeno da se vrate. Proterivanje i vraćanje Jevreja nekoliko se puta ponavljalo za vreme Filina IV i njegovih naslednika.

Postojao je i drugi način da se napuni kraljevska kasa — kvarenje novca. »U tome je — kako zapaža Marks — Filip Lepi bio majstor«.[1] Iskvareni novac brzo bi izgubio vrednost, ali je kralj ipak uspevao da od njegovog izdavanja izvuče znatnu korist za sebe. Taj je sistem izazvao krajnje nezadovoljstvo na prvom mestu u trgovačkim krugovima. Izdavanje novca s nepunom vrednošću izazivalo je uznemirenost među trgovcima u Parizu. Ali to nije zaustavilo Filipa IV. Kako Marks ironično primećuje, »Filip je postigao i pomoću stalnih promena vrednosti novca direktno težio da niko — ni episkopi, ni vazali, ni gradovi koji su imali pravo da kuju novac — ne mogu da ga kuju a da pritom ne propadnu. Tako je on privremeno postigao jedinstvo monete.«[2]

Finansiska politika Filipa IV prema gradovima, od kojih je stalno uzimao zajmove pretvarajući ih zatim u stalne poreze išla je za određenim političkim ciljem. To je bila borba s političkom samostalnošću gradskih komuna, koje su se sada, kada je kraljevski domen zahvatio gotovo celu Francusku, našle na kraljevskoj zemlji. Politika finansiskog mešanja u poslove gradskih komuna pružala je kralju mogućnost da stavi svoju ruku na gradsku samoupravu. Filipova stalna novčana iznuđivanja teško su pritiskivala komune i dovodila njihove finansije do rasula. Komune nisu mogle da ispunjavaju obaveze kojima ih je kralj opterećivao, pa ih je on tada, pod izgovorom da dovodi u red gradske finansije, lišavao samostalnosti. Tako se slavna borba francuskih gradova za svoju samostalnost završila u XIV v. postepenim potčinjavanjem komuna kraljevskoj vlasti.

Prema feudalnim seniorima Filip IV je i dalje vodio politiku Luja IX, koji je težio da prekine feudalne međusobice i potčini krupne feudalce svojoj jurisdikciji. Sem toga, Filip IV je odlučnije i doslednije proveo reformu koju je počeo još Luj IX, a prema kojoj se dozvoljavalo riterima da se otkupljuju od vojne službe za izvestan novčani iznos, koji je kralju služio da unajmljuje vojsku. Po praksi koju je uveo Filip IV riter se mogao otkupiti od vojne službe za određenu sumu novca, ali su tu sumu određivali kraljevski činovnici prema proceni riterovih prihoda. Na taj način, počelo je mešanje kraljevskih činovnika u finansiske poslove feudalaca.

Uostalom, to mešanje nije se ograničavalo na feudalce. Za vreme Filipa IV počeo se udarati porez i na svaku pokretninu i na sve prihode. Za to je bila potrebna procena imanja, a nju su vršili kraljevski činovnici uz pomoć iskaza suseda.

Tako je finansiski sistem Filipa IV počeo da obuhvata čitavo francusko stanovništvo. Nije bilo gotovo ni jednog kuta u koji na ovaj ili onaj način nije imao pristupa finansiski činovnik. Bili su uvedeni novi porezi u vezi s razvitkom trgovine. Porez na trgovačke poslove, takozvani maltot, pretstavljao je uzimanje određenog procenta na svaki trgovački posao. Zatim su se u velikom obimu primenjivali državni zajmovi od inostranih (lombardiskih) bankara.

Sukob Filipa IV s Bonifacijem VIII. Ma da se smatralo da su crkveni prihodi u načelu oslobođeni svih nameta, već je Luj IX pribegavao oporezivanju crkvenih imanja. Filip IV se još više koristio tim izvorom prihoda. Zbog toga je došlo do oštrog sukoba između Filipa IV i pape, koji je oporezivanje crkvenih imanja smatrao svojom sopstvenom privilegijom.

U to vreme nalazio se na papskoj stolici energični i moćni Bonifacije VIII (1294—1303 g.). Po svojoj žudnji za vlašću, svadljivoj borbenosti i strasti za intrigu on je pre bio svetovni vladar nego duhovni poglavar. Njegova je energija bila neiscrpna, njegova oholost i tvrdoglavost prekomerne. Duboka starost nije ukrotila njegovu bujnu prirodu. Po svojim pretenzijama Bonifacije VIII potsećao je na Inoćentija III.

Konflikt između Filipa IV i Bonifacija VIII izbio je 1296 g. u vezi s novim nametima koje je Filip IV udario na sveštenstvo. Papa je izdao bulu »Clericis laicos«, u kojoj je pod pretnjom ekskomunikacije zabranjivao vladarima da po svojoj volji udaraju poreze na crkvu, a sveštenstvu zabranio da svetovnim vladarima plaćaju poreze na crkvene prihode bez dozvole Rima. Filip IV je iste godine odgovorio na tu bulu zabranom izvoza zlata i srebra iz Francuske što je pogodilo papske finansije, jer sada papa nije mogao dobijati prihode koji su ranije priticali iz Francuske. Bonifacije je tada učinio ustupke, pa je između francuske vlade i papske kurije bila postignuta saglasnost. Ali, 1301 g. spor se rasplamsao s još većom snagom. Bonifacije je izdao nekoliko bula u kojima je optuživao Filipa IV zbog ugnjetavanja podanika, kvarenja novca, otimanja crkvenih imanja i sl. U čuvenoj buli »Unam sanctam« on iznosi tezu o vrhovnoj vlasti pape nad vladarima. »Gospod nas je — izjavio je papa — namećući nam obaveze apostolske službe postavio iznad kraljeva i careva«. Kao odgovor na to pušteni su u javnost falsifikati koje su sastavili kraljevski savetnici — izmišljene papske bule i izmišljeni kraljevi odgovori na njih. Filip se vešto koristio raspoloženjem stvorenim u zemlji i, da bi pridobio javno mnenje Francuske za sebe, sazvao je 1302 g., prvi put u istoriji Francuske, državne staleže. U tim državnim staležima bila su pretstavljena tri staleža — sveštenstvo, plemstvo i takozvani treći stalež, tj. gradovi.

Po pitanju o pretenzijama pape sveštenstvo je zauzelo neodređen stav. Što se tiče plemstva i trećeg staleža, oni su potpuno podržavali kralja. Papa je uputio u Francusku svog legata da proglasi isključenje Filipa iz crkve ako se ne potčini zahtevima pape, ali je legat bio uhapšen i bačen u tamnicu. Sa svoje strane, Filip je sazvao skup prelata i barona, na kome je istaknuti legist Gijom Nogare istupio sa oštrim optužbama protiv Bonifacija, okrivljujući ga za jeres i druge zločine. Da bi se postiglo zbacivanje pape, on je uskoro krenuo u Italiju.

U Italiji su francuski agenti na čelu s Nogareom neštedimice prosipali novac i organizovali protiv pape pravu zaveru, uvukavši u nju njegove najistaknutije neprijatelje. Papa se tada nalazio u malom gradu Ananjiju u Apeninima. Nogare i zaverenici prodrli su u papski dvorac i zasuli papu teškim uvredama. Skrhan ovim potresom papa je uskoro umro.

Posle toga za papu je izabran arhiepiskop iz Bordoa pod imenom Klimenta V (1306 g.). Novi papa preneo je svoj dvor u grad Avinjon na Roni. To takozvano »avinjonsko ropstvo« papâ trajalo je 70 godina (1308—1378 g.). Ma da Avinjon nije ulazio u sastav kraljevskih poseda, papska je kurija sada faktički postala potpuno zavisna od francuskih kraljeva. Tako je početkom XIV v. kraljevska vlast u Francuskoj odnela odlučnu pobedu nad papstvom.

Proces protiv templara. Druga karakteristična epizoda finansiske politike Filipa IV bila je likvidacija reda Templara. Među poveriocima Filipa IV bio je i taj najveći evropski bankar toga vremena, kod koga se kralj zadužio na ogromne sume. Da se izbavi tog duga, Filip je rešio da uništi svog kreditora. 1307 g. svi su templari pohapšeni, a njihovo imanje konfiskovano. Templari su okrivljeni za sve moguće zločine — za jeres, tajne magičke obrede, za službu đavolu, koju su oni tobože obavljali na svojim skupovima. Sve su te optužbe bile, očigledno, besmislica, ma da je mogućno da su templari doneli sa Istoka poneku osobenost u obredu. Nije bilo nikakvih dokaza sem toga što su i pravila i sva zasedanja templara bili obavijeni najstrožom tajnom. To je oko njih stvaralo sve moguće legende.

U optužbe podignute protiv templara poverovalo se utoliko lakše što je red bio vrlo nepopularan i zbog svojih zelenaških poslova i zbog raspojasanog načina života njegovih članova. Protiv reda primenjen je inkvizicioni sudski postupak. Članovi reda, podvrgnuti mukama, priznali su sve moguće zločine. Deo templara bio je spaljen, deo bačen u tamnicu, a deo prognan iz Francuske. Kralj je postigao da papa 1312 g. objavi raspuštanje reda. Posledica je bila ne samo da se kralj oslobodio svojih dugova templarima, već da mu je sem toga pala u ruke njihova pokretnina, sve njihove zalihe zlata i srebra. Što se tiče zemljišnih poseda tog reda, kralj ih nije uzeo za sebe, već ih je na navaljivanje pape ustupio redu Hospitalaca. Međutim, Filip im je zadao takve muke tim poklonom, da hospitalci nisu znali kako da ga se otresu. Pod raznim izgovorima morali su da na te zemlje plaćaju ogromne sume novaca. Kraljevi i feudalci dočepali su se bogatstava templara i u drugim zemljama.

Legisti. U svim državnim poslovima Filipa IV vidnu su ulogu igrali obrazovani činovnici koji su obično bili neznatnog porekla. Oni su bili poznavaoci zakona — legisti, koji se javljaju već za vreme Filipa II Avgusta i Luja IX, no koji su tek za vreme Filipa IV potpuno razvili svoju delatnost, proširivši je na sve oblasti uprave — administrativnu, sudsku i finansisku. Oni su uporno svuda provodili princip neograničene kraljevske vlasti. Među njih su se ubrajali i najbliži kraljevi savetnici, kao što je bio vešti i krasnorečivi pravnik Pjer Flot ili već pomenuti Gijom Nogare.

Feudalna opozicija. Politika jačanja kraljevske vlasti koju je vodio Filip IV izazivala je opoziciju feudalaca. Pod kraj vlade Filipa IV zapaža se znatan porast nezadovoljstva feudalne aristokratije, ozlojeđene stalnim mešanjem kraljevske vlasti u stvari seniora, smanjivanjem političke samostalnosti feudalaca, osobito u oblasti sudstva i time što je kralj od njih neprekidno tražio vojnu službu.

Nezadovoljstvo feudalaca nalazilo je podršku i u opoziciji gradova u kojima su nepodnošljiva poreska opterećenja i politika direktnog gušenja njihove samostalnosti izazivala širok pokret. U Francuskoj počinju da se javljaju lige ili savezi feudalaca, kojima se pridružuju i građani. Takve su lige nikle u Normandiji, Šampanji i Burgundiji. Stupale su jedna s drugom u vezu i bile spremne da svoje zahteve potpomognu oružanom silom.

U jeku tog pokreta umro je Filip IV. Za njegovu politiku imao je da plati njegov sin Luj X, koji je morao da učini niz ustupaka ligama. Bile su im date povelje u kojima su predviđene privilegije feudalaca, pored ostalih i njihova sudska prava i prava svakog feudalca da ratuje s kim god hoće. Kralj se obavezao da na zemlje feudalaca neće udarati nove poreze niti tražiti od njih vojne pomoći bez njihove prethodne saglasnosti.

Pobeda liga značila je da je došla do izražaja feudalna reakcija. Međutim, ta pobeda nije bila dugotrajna; kraljevska je vlast uskoro uspela da znatno ograniči učinjene ustupke.

Seljački pokreti. Nezadovoljstvo politikom Filipa IV, koju su nastavili njegovi sinovi, izazvalo je pokret i među seljacima. U vezi s tim zaslužuje pažnju »ordonansa« Luja X iz 1315 g.

Ta čuvena ordonansa dugo je tumačena kao akt oslobađanja seljaka u Francuskoj ili bar na kraljevskom domenu. To ustvari i nije ordonansa već pismo kraljevskim agentima u dva bajaža. Ono počinje veoma pompeznim izjavama kako se svaki čovek rađa slobodnim. To zvuči gotovo kao deklaracija prava čoveka. Zatim se u njoj govori kako u kraljevini Franaka (»frank« doslovno znači slobodan) ne sme da bude robova pa se stoga predlaže da se oslobode seljaci u nizu kraljevskih poseda.

Međutim, taj se dokument odnosio samo na neke kraljevske posede a ne na ceo kraljevski domen. Pritom se seljaci nikako nisu hteli da oslobađaju, pa ih je trebalo oslobađati nasilno. Naime, to razvikano oslobođenje seljaka bilo je čisto finansiska mera: seljaci su se morali otkupljivati velikom sumom koju često nisu bili u stanju da plate. Tim se objašnjava i protivljenje seljaka oslobađanju i kraljeva naredba da se oslobađaju i protiv svoje želje.

Kralj je izražavao nadu da će i drugi seniori poći njegovim primerom. Njegov je poziv bio prihvaćen, ali je pet godina posle ordonanse (1320 g.) izbio seljački ustanak uperen ne samo protiv feudalaca već i protiv gradova i gradskih zelenaša. U vezi sa otkupljivanjem seljaci su se zaduživali kod zelenaša da bi isplatili kralja i druge seniore, koji su tražili visoke otkupne sume.

Još jače su se seljaci ustalasali u zapadnoj Flandriji 1323 g. Taj ustanak, koji se dugo otegao, počeo je zbog preteranog poreskog opterećenja i uskoro izrastao u opšti pokret protiv feudalaca i crkve. Seljaci su počeli da odbijaju plaćanje desetka i da zahtevaju da se žito koje pripada manastirima podeli sirotinji. Pljačkali su i palili plemićke zamkove, ubijali feudalce koji bi im dopali šaka, pustošili opatije i crkve. Karakteristična crta ovog pokreta bila je i ta što su mu prišli i veliki gradovi kao Briž i Ipr — u početku samo gradska sirotinja, a zatim i vladajuće grupe u gradovima. Flandriski grof bio je primoran da pozove u pomoć francuskog kralja i ovaj je uništio odrede ustanika u bitki kod Kasela (1328 g.). Ugušivanje ustanka bilo je praćeno konfiskacijama i masovnim pogubljenjima. Buntovni gradovi bili su lišeni svojih privilegija.

Državni staleži. Za vreme Filipa IV i njegovih sinova u Francuskoj se formira organ staleškog pretstavništva — državni staleži. Taj se organ formirao postepeno: prethodio mu je kraljev feudalni savet, koji se sazivao u onim slučajevima kada se kralj nije odlučivao da donese neku važnu odluku bez saglasnosti uticajnih ličnosti u kraljevini — krupnih svetovnih i duhovnih feudalaca. Kraljev savet nije imao ni određene kompetencije ni određenog sastava. Već u XIII pa i u XII v. kraljevi su ponekad pozivali u svoj savet pored najkrupnijih duhovnih i svetovnih feudalaca i pretstavnike ovih ili onih gradova. Ali, tek od 1302 g. možemo govoriti o definitivnom formiranju državnih staleža, ma da ni tada sastav staleža i vreme njihovog saziva nisu bili utvrđeni nikakvim ustavnim aktima. Kralj im se obraćao kada bi mu novac bio preko potreban. Kralj se obraćao državnim staležima za podršku i kada bi imao da provede neke vanredne mere, kada bi hteo da se osloni na autoritet pretstavnika staleža. Državni staleži bili su pretstavništvo višeg sveštenstva, plemstva i gradskih vrhova. Ogromna većina stanovništva u njima uopšte nije bila zastupljena.

Državni staleži bili su, kao što znamo, sazvani 1302 g. povodom kraljevog sukoba e papom Bonifacijem VIII. 1308 g. sastali su se zbog pitanja templara. Zatim su bili sazvani 1314 g. zbog pitanja novih sredstava koja je trebalo tražiti za vojne svrhe.

Za vreme Filipovih naslednika državni staleži su se takođe više puta sastajali uglavnom da bi se dobila saglasnost staleža za kupljenje poreza. Na taj način, državni staleži počinju da ulaze u praksu državnog života Francuske.

Svaki od ta tri staleža pretstavljao je neku vrstu zasebnog doma koji je rešavao svoje poslove odvojeno. Oni su se zajedno sastajali samo da izrade odgovor kralju, ali ni tu nisu bili obavezni da donesu zajedničko rešenje.

Međutim, od XIV v. staleži se sve više izdvajaju. Plemstvo obrazuje zatvoreni nasledni stalež, koji uživa niz privilegija, na prvom mestu oslobođenje od većine poreza, i svakovrsna počasna prava. Pristup u redove plemstva postaje vrlo težak. Na »treći stalež«, tj. na građane, plemići gledaju kao na niži stalež, stalež koji plaća poreze. Interesi plemstva, koje je živelo od feudalne rente i kome su trgovina i zanati bili strani, oštro su se kosili sa interesima gradske buržoazije. Više sveštenstvo takođe je popunjavano plemićima. Drugi momenat koji je slabio državne staleže bila je slaba povezanost između pojedinih oblasti Francuske, između pojedinih provincija kraljevskog domena. Pored državnih staleža kralj je sazivao provinciske staleže po pojedinim oblastima da se s njima dogovori o pitanju oporezivanja. Obično su sazivani zasebni staleži za sever i jug Francuske, staleži za langue d’oc i langue d’oil. Najzad, kralj je imao mogućnost da ne sazove sve staleže ujedno, već da pozove odvojeno plemstvo, sveštenstvo i građane. Podvojenost staleža i teritorijalna razbijenost Francuske objašnjavaju zašto državni staleži nisu postali politički moćan zakonodavni organ koji kontroliše kraljevsku vlast. Ali, državni staleži su činili pokušaje da prošire svoje kompetencije. Oni su obično spajali davanje svoje saglasnosti na poreze sa žalbama na svakovrsna ugnjetavanja kraljevskih činovnika, na poreski pritisak i sl. Još pod Filipom IV čuju se takve žalbe.

Posle kratkotrajne vladavine Luja X (1314—1316 g.) stupio je na presto Filip V (1316—1322 g.), zatim drugi brat Karlo IV (1322—1328 g.), sa čijom je smrću izumrla direktna linija Kapeta. Presto je pripao porodici Valoa, naslednicima Kapeta po sporednoj liniji.

Dinastija Valoa. Prvi kralj nove dinastije bio je Filip VI (1328—1350 g.). Za njegove se vlade nešto proširio kraljevski domen preko granica francuske kraljevine. 1343 g. dobijena je za novac oblast Dofineja, koja je nekada ulazila u sastav Burgundiske kraljevine, a zatim bila deo Svetog Rimskog carstva. Od tog vremena titula prestolonaslednika postaje dofen, pošto je Dofineja smatrana njegovim posedom, apanažom. Ali, to proširenje kraljevskog domena nije moglo da nadoknadi gubitke koje je odmah zatim pretrpela Francuska u dugotrajnom ratu sa Engleskom, ratu koji je u istoriji dobio naziv Stogodišnjeg rata (1337—1453 g.).

Početak Stogodišnjeg rata. Neprijateljski odnosi između Engleske i Francuske počeli su već odavno. Jedan od uzroka neprijateljstva bila je težnja francuskih kraljeva da istisnu opasne susede iz Francuske i da zavladaju onim delom Gijene (Akvitanije) koji je još ostao u rukama Engleza. Drugi uzrok bio je taj što je Edvard III, unuk Filipa IV po majci Izabeli, polagao dinastička prava na francusku krunu. Ali se glavni čvor neprijateljskih odnosa spleo u Flandriji, koja je bila glavni kupac engleske vune. Izvoz vune igrao je vrlo veliku ulogu u ekonomici i finansijama Engleske. A Flandriji je pretila opasnost da je osvoji francuski kralj. Žestoka unutrašnja borba koja je neprekidno vođena u Flandriji stvarala je stalne povode za mešanje francuskog kralja u flandriske stvari. Kao što znamo, 1328 g. flandriski se grof obratio novom francuskom kralju za pomoć protiv pobunjenih seljaka i gradova. Filip VI Valoa ukazao mu je tu pomoć, i francuski su riteri razbili u bitki kod Kasela flandrisku vojsku.

Francusko mešanje u flandriske stvari dovelo je do smanjivanja gradskih sloboda, što je izazvalo strašnu ogorčenost flandriskih komuna i protiv grofa i protiv Francuza. Pretstavnici gradskih zanata počeli su sada da traže saveznike u Engleskoj, s kojom su imali mnogobrojne ekonomske veze.

1336 g. naredio je flandriski grof pod pritiskom Francuske da se pohapse engleski trgovci koji se nalaze u Flandriji. To je odmah izazvalo engleskog kralja Edvarda III da odgovori represalijama, da naredi hapšenje flandriskih trgovaca u Engleskoj i da zabrani izvoz vune iz Engleske u Flandriju. Ta je mera imala za posledicu zatvaranje čitavog niza radionica, propadanje mnoštva suknara i nezaposlenost široke mase kalfi, koje su sada morale da lutaju zemljom i da prosjače. Tada su flandriske zanatlije, na čelu s krupnim ganskim suknarom Jakovom Arteveldom, pohitali da se sporazumeju sa Englezima (1338 g.).

U to je vreme rat između Francuske i Engleske već bio objavljen (novembar 1337 g.) Ratu je prethodila složena diplomatska priprema. Edvard III je razvio čitav sistem saveza. Pomoću zlata privukao je na svoju stranu nemačkog cara i nekoliko nemačkih kneževa. Filip VI je tada objavio konfiskaciju Gijene. Kao odgovor na to engleski kralj je istakao svoja prava na francusku krunu i bacio rukavicu Filipu. Ratne operacije koje su odmah za tim počele pokazale su da je Edvard uspeo da se pripremi za rat bolje nego Filip VI. Savez s bogatim flandriskim gradovima obezbedio je Edvardu III velika novčana sredstva. On je proveo reorganizaciju engleske vojske. Jezgro engleske vojske postala je najamnička pešadija kojoj je disciplinovanost obezbedila premoć nad neuređenim odredima francuskih ritera, koji nisu umeli da se bore u zajedničkom stroju. Edvard III je organizovao korpus strelaca, tada najboljih u čitavoj Evropi, čije su strele pogađale na rastojanju od 350 metara.

1340 g. Englezi su odneli veliku pomorsku pobedu kod Sleisa (Ekliza), grada koji leži na ušću Šelde. Tom su pobedom Englezi postali gospodari na moru. Što se tiče ratnih operacija na suvu, koje su sada bile prenete na francusku teritoriju, one su vođene sporo i nisu dovodile do odlučnih rezultata. Ali se zatim pokazalo da je premoć potpuno na strani Engleza.

Od velikih bitki na suvu pomenućemo pobede Engleza kod Kresija (1346 g.) i deset godina docnije — 1356 g. — kod Poatjea. Treba istaći da su Englezi između te dve bitke zauzeli posle jakog otpora i Kale (u avgustu 1347 g.). Zauzimanje te luke donelo je Englezima važno uporište u Francuskoj. Kale je ostao u vlasti Engleza do 1558.

U bitkama kod Kresija i Poatjea ispoljila su se ranije pomenuta preimućstva engleske vojske.

Poraz kod Poatjea doveo je Francusku u kritičan položaj. U to je vreme vladao sin Filipa VI, Jovan sa nadimkom Dobri (1350—1364 g.). On je zajedno s mnogim riterima pao u ropstvo Engleza, koji su za kralja i druge feudalce tražili preterano veliku otkupninu. Međutim, zemlja je već u to vreme bila strašno opustošena i od Engleza i od francuskih najamničkih vojski. Ratne operacije su podrile zanate i trgovinu. U redovima gradskih zanatlija i kalfi počela je nezaposlenost. Sve je to u gradovima izazivalo krajnju ogorčenost.

Sve veći poreski pritisak doprineo je da se ekonomski položaj masa jako pogorša. Kraljevska vlast, da bi dobila sredstva potrebna za vođenje rata, izmišljala je sve nove i nove načine oporezivanja: poreze na trgovačke poslove, jednokratne uplate, namete na svako ognjište i sl.

Pariski ustanak 1356—1358 g. Bitka kod Poatjea pretstavljala je poslednju kap koja je prepunila čašu narodnog strpljenja. Nečuveni porezi potkopali su ugled feudalaca u očima širokih masa. Među seljaštvom i gradskim stanovništvom, osobito u severnoj Francuskoj, krajnje je pojačano ogorčenje protiv vlade. Kada je kralj pao u ropstvo i vlast uzeo njegov sin dofen Karlo (budući Karlo V), ovaj je morao da na brzinu pozove u Pariz državne staleže da bi zatražio sredstva za otkup kralja iz ropstva kao i za dalje vođenje rata (oktobar 1356 g.).

Državni staleži sastali su se u nešto neobičnom sastavu — jako su preovlađivali pretstavnici trećeg staleža, koji su činili polovinu sakupljenih (400 poslanika od 800). To se objašnjava time što su feudalci bili poraženi i demoralizovani, a delom pobijeni i zarobljeni.

Umesto da odobre vladi nova sredstva državni staleži su počeli da oštro kritikuju njenu politiku. Izvršivši reviziju uprave i obelodanivši sitne lopovluke kraljevskih prisnih saradnika, staleži su zahtevali da se ovi kazne i da se postave novi savetnici između lica koja predlože staleži. Tada je dofen raspustio staleže i pokušao da drugim putem dođe do neophodnih sredstava, ali, pošto je pretrpeo neuspeh, bio je primoran da ponovo sazove staleže (februar 1357 g.). Novi staleži u koje su došli uglavnom pretstavnici trećeg staleža, izradili su opširan program reformi koji je objavljen u martu iste godine pod nazivom »Velike martovske ordonanse«. Odobrivši kralju pomoć oni su postavili zahtev da državni staleži vrše njeno skupljanje, trošenje i kontrolu, radi čega se imaju da sastaju tri puta godišnje čak i da ih kralj ne sazove. Imalo se izvršiti čišćenje čitavog višeg državnog aparata. Imao se izmeniti lični sastav kraljevog saveta i svih viših organa uprave prema uputstvima državnih staleža. Najzad, državni staleži su tražili odlučnu borbu protiv privatnih ratova feudalaca i naoružanje gradova za borbu protiv nasilja engleskih i francuskih vojnih najamnika.

U tim svojim zahtevima državni su se staleži oslanjali na krajnje nezadovoljstvo gradova u severnoj Francuskoj i na ustanak koji je tamo počeo, osobito ustanak u Parizu. Pariski građani su počeli da se naoružavaju da bi pružili podršku zahtevima državnih staleža. Rukovodeću ulogu u čitavom tom sukobu igrao je bogati suknarski trgovac Etjen Marsel, koji je imao položaj trgovačkog starešine. Tako je izvršen državni udar kojim je vlast predata u ruke gornjeg gradskog sloja severo-francuskih gradova, osobito Pariza.

Ali usko klasna politika tih grupa izazvala je uskoro nezadovoljstvo masa u Parizu i drugim gradovima. To se najpre pokazalo na tako akutnom pitanju kao što je poresko. Porezi su bili tako raspoređeni da su svom težinom pritisli donje narodne slojeve, osobito zanatlisku masu. Povrh toga, rukovodeća uloga Pariza izazvala je ogorčenost drugih gradova. Dofen je pokušavao da to iskoristi otpustivši savetnike koje su mu nametnuli državni staleži. Kao odgovor na to došlo je u februaru 1358 g. do novih nemira kojima je neposredno rukovodio Etjen Marsel. Ustanici su provalili u kraljevski dvor. Dvojica dofenovih dvorana bila su ubijena na njegove oči, a dofena je lično spasio Etjen Marsel metnuvši mu na glavu kapu s bojama revolucionarnog Pariza — plavom i crvenom.

Međutim, dofen je uspeo da pobegne iz Pariza i počeo da se sprema za oružanu borbu sa ustanicima. U maju je sazvao u Kompijenj državne staleže od kojih je dobio znatna sredstva. Etjen Marsel je počeo sa svoje strane da utvrđuje Pariz, da skuplja najamničku vojsku i da traži saveznike. On je pokušao da se osloni na jednog od najkrupnijih francuskih feudalaca, na navarskog kralja Karla Rđavog. Karlo Rđavi, unuk Luja X po ženskoj liniji, pretendovao je na francusku krunu. Bio je vrlo vešt i lukav intrigant, iskusan i krasnorečiv demagog koji je, sem male kraljevine Navare, imao velike posede u Normandiji, gde je umeo da stekne dosta pristalica među nezadovoljnim domaćim plemstvom. Ali, u to se vreme umešao u borbu novi faktor.

Žakerija. Krajem maja 1358 g. planuo je najveličanstveniji seljački ustanak u Francuskoj — čuvena Žakerija. Neposredan povod za ustanak bile su nevolje francuskog seljaštva u vezi sa Stogodišnjim ratom. Od svih klasa stanovništva koje su stradale u ratu seljaštvu je bilo gore nego ikome. Po rečima hronike, »polja se nisu zasejavala ni orala; goveda i ovce nisu išli na pašnjake; crkve i kuće ... pretstavljale su gomile tužnih razvalina koje su se još dimile«. U doba najezde neprijateljskih vojski sela su, za razliku od utvrđenih gradova i zamkova, bila potpuno nezaštićena i prepuštena pljačkanju najamnika. A kada bi se ratne akcije stišale i najamnici otpuštali, propadanje seljaka ne samo da nije prestajalo, već je postajalo još jače. Kad bi prestali da primaju platu, najamnici su se naknađivali vršeći nasilja nad seljacima. Plemstvo i građani mogli su se sakriti od tih pljačkaških bandi u svoje zamkove i gradove, a seljaštvo nije imalo kud da se skloni. Kao jedino pribežište služile su mu crkve. Kako opisuje ista hronika, »... mnogo neutvrđenih sela pretvorilo je svoje crkve, u prave zamkove, ušančivši ih rovovima, postavivši na kule i zvonike ratne mašine, kamenje i baliste.«.

Seljake je pljačkala ne samo tuđa vojska nego i svoja. Svemu tome se još pridružilo sve veće ugnjetavanje od strane feudalaca kojima su zbog rata sredstva bila naročito potrebna. Oni su morali da plaćaju otkupninu za sebe ili svoje rođake, da utvrđuju svoje zamkove i da ih snabdevaju namirnicama. Stoga su seniori nastojali da uzmu i poslednje od seljaka. Dažbine su ubirane s mnogo više bezobzirnosti no ranije, i često su vraćane davno ukinute obaveze.

Svim tim okolnostima treba još dodati kugu koja je prešla preko Francuske kao i preko drugih zemalja u Evropi 1349 g. i uništila mnoštvo seljačkih gazdinstava.

Ustanak je izbio u Bovezu, severno od Pariza, zatim je brzo zahvatio znatan deo severne Francuske — Il-de-Frans, Pikardiju i Šampanju. Pojedinačni seljački odredi koji su nastali u vreme ustanka počeli su brzo da se ujedinjuju.

Ustanku su prišle i seoske zanatlije, sitni trgovci, pa i siromašni sveštenici. U njemu su uzeli učešća i begunci iz gradova: sitni majstori i gradska sirotinja. Neki gradovi otvorili su vrata ustanicima.

Na čelu ustanka stajao je Gijom Kal ili Karl. On je služio u vojsci i bio je, očigledno, iskusan čovek u vojnim stvarima i dobar organizator. Ali, zadaci koji su stajali pred ustanicima bili su odveć teški. Bilo je nemoguće zbiti neorganizovane seljačke mase u jedinstvenu borbenu snagu. Pritom seljaci nisu istakli utvrđeni program, ukoliko se za program ne smatraju zahtevi da se poubijaju svi aristokrati od prvog do poslednjeg.

Za Gijoma Kala bilo je očigledno da je neophodno uspostaviti veze s gradovima, osobito s Parizom. Etjen Marsel je sa svoje strane težio da iskoristi pobunjeno seljaštvo protiv dofena koji je kupio vojsku da krene na Pariz i nastojao da prestonicu blokira glađu. Etjen Marsel je pred seljake postavio zadatak da poruše nekoliko utvrđenja koja su ometala dovoz namirnica u Pariz, što su oni i učinili. No u to vreme su feudalci, u početku nespremni, većstigli da se priberu.

Ugušivanje Žakerije i pariskog ustanka. Kada je prošao prvi užas izazvan akcijama seljaka koji su rušili i palili zamkove, uništavali dokumente u kojima su bile zapisane njihove obaveze i ubijali feudalce, ovi su požurili da se ujedine radi ugušivanja ustanka. Pritom se mogla videti zanimljiva pojava klasne solidarnosti, naime — engleski feudalci koji su se u to vreme nalazili na teritoriji Francuske pomagali su svojoj francuskoj sabraći u borbi sa seljacima. Na čelo feudalaca stao je Karlo Rđavi.

Desetog juna došlo je do odlučne bitke između seljačkih odreda kojima je rukovodio Gijom Kal i feudalne vojske Karla Rđavog. Seljaci su bili potučeni, Gijom Kal na prevaru uhvaćen i pogubljen. Kada je Etjen Marsel saznao da je Karlo Rrđavi istupio protiv seljaka, ne samo da im nije pružio nikakve pomoći već je opozvao svoje odrede. Odmah posle ugušivanja ustanka počele su svirepe represalije. Za prve dve nedelje bilo je uništeno više od 20 hiljada ljudi. Obračunavanje sa seljaštvom trajalo je dva meseca dok u avgustu nije izdat ukaz o opštoj amnestiji, izazvan strahom da zemlja ne bude potpuno ekonomski upropašćena.

Udaranje velikih globa i kontribucija koje je zatim usledilo konačno je ispilo i bez toga upropašćeno selo. Ali, ma da je seljački ustanak bio ugušen, on je ipak ostavio traga, jer se seniori dugo posle toga nisu odlučivali da pojačaju pritisak na seljaštvo. Proces oslobađanja seljaka koji je počeo još pre Žakerije krenuo je ubrzanim tempom. Žakerija je pretrpela poraz kao i niz drugih seljačkih ustanaka u Srednjem veku. »Svi veliki ustanci u Srednjem veku poticali su iz sela — pišu Marks i Engels u »Nemačkoj ideologiji« — ali su i oni zbog pocepanosti i za nju vezane krajnje zaostalosti seljaka ostajali bez ikakvih rezultata«.[3] Na istu tu pocepanost kao na najvažniji razlog poraza seljačkih ustanaka ukazuje i Engels u svom »Seljačkom ratu u Nemačkoj«.

U razgovoru s nemačkim piscem Emilom Ludvigom drug Staljin je rekao: »Pojedinačni seljački ustanci čak i u slučaju da nisu tako razbojnički i neorganizovani kao onaj Stenjke Razina ne mogu da dovedu ni do čega ozbiljnog. Seljački ustanci mogu da dovedu do uspeha samo u slučaju ako su povezani s radničkim ustancima, i ako radnici rukovode seljačkim ustancima«.[4] U Žakeriji, kao i drugim ustancima Srednjeg veka, radnička klasa nije mogla istupiti kao rukovodilac pokreta, jer se najamni rad tek rađao a radnici još nisu stigli da obrazuju posebnu klasu. Što se tiče gradske buržoazije, ona nije mogla stati na čelo antifeudalnog pokreta seljaka, jer na toj etapi svoga razvitka još nije istupala protiv feudalnog poretka kao celine. Ona je samo htela da iskoristi seljački pokret za svoje neposredne ciljeve i odmah je izdala seljaštvo kada joj sporazum sa njim više nije bio od koristi.

Ali, seljački ustanci, upereni protiv osnova feudalnog načina proizvodnje, pretstavljali su progresivnu pojavu. Oslobođenje seljaka od feudalnog ugnjetavanja krčilo je put za razvitak novih, buržoaskih odnosa na selu.

U doba kada je Žakerija bila uništena, već je bila rešena i sudbina pariskog ustanka. Vlast buržoazije u Parizu ništa nije donela sirotinji sem povećavanja poreza, i donji slojevi pariskog stanovništva prema njemu su se jako ohladili. Blokada Pariza glađu i unutrašnja podvojenost među pariskom buržoazijom primorali su je da otvori dofenu vrata prestonice. Još pre predaje Pariza Etjen Marsel je bio ubijen. Odmah po ulasku dofena u prestonicu došlo je do obračuna s pristalicama Etjena Marsela.


LITERATURA


I. Klasici marksizma-lenjinizma. Marks, Hronološki izvodi, t. I (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 310—312, 314—324) i t. II (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. VI, str. 43—49, 51—58). — Marks i Engels, Diskusija o poljskom pitanju u Frankfurtu, Dela, t. VI. — Engels, O raspadanju feudalizma i razvitku buržoazije, Dela, t. XVI, deo 1. — J. V. Staljin, Razgovor sa nemačkim piscem Emilom Ludvigom, Članci i govori, 1934.

II. Izvori. Socijalna istorija Srednjeg veka, u red. Kosminskog i Udaljcova, t. II, 1927 ,str. 11—53, 227—346. — Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u red. Gracijanskog i Skaskina, t. II, deo 1, 1938, str. 20—50. — Francusko selo od XII do XIV veka i Žakerija, zbornik građe u red. Gracijanskog, 1935. — Olovjanišnjikova, Zapadna Evropa u Srednjem veku (XII—XIV v.), Moskva—Lenjingrad 1926.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV veka, t. III, 1897, str. 1—103. — Tijeri O., Ogled o istoriji porekla i uspeha trećeg staleža, gl. II, Izabrana dela, u red. Vajnštajna, 1937. — Piren, Srednjovekovni gradovi Belgije, 1938. — Gracijanski, Seljački i radnički pokreti u Srednjem veku, Moskva 1924.


  1. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 320.
  2. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. V, str. 320—321.
  3. Marks i Engels, Dela, t. IV, str. 42.
  4. J. V. Staljin, Članci i govori, Partizdat, 1934, str. 159 (na ruskom).