Liječnik i za nevolju — Le Médecin malgré lui/5
| ←Šena četvrta | Liječnik i za nevolju Писац: Молијер Šena peta |
Šena prva→ |
Petar (izlazi držeći u ruci bokaricu vina, izlazi popijevajući): Ovo je vino crljeno ...
Andro: Čujem njekoga dje popijeva, čini mi se na vratima od Grada.
Petar (popijeva): Ovo je loza rodila... Borme sam iztrudio koliko je dosta. Vrijeme je počinut i veće se ponapit... (Pije, pak govori) Borme mi su pale sve ruke sijekući danaske i slagajući bremena. Ej, pjevajmo!
Ovo je vino crljeno,
ovo je loza rodila:
pi'mo ga, braćo, veselo,
neka nas čuje sve selo.
Veselo! Nemo'mo da nas fata malankunija!
Andro: Ovo je on zaisto.
Luka: Zdravo mi istinu govoriš. Baš on. Dobro ga obonjasmo.
Andro: Vidimo ga malo izbližega.
Petar (kako ih je ugleda, pogleda prvo na jednoga paka na drugoga; iza tega govori bokarici, ma s glasom nizokijem): A, te si ti lijepa! neka te poljubim, moja dragušice, ba... Ako te ko ugleda, kako će obigravat oko tebe i... Što ištu ova čeljad ovuda?
Luka: Na, taman eno ti ga, baš kao nam ga kazaše.
Petar (Ovdi stavlja bokaricu na tle, a Andro, prikučivajući se za poklonit mu se, čini da Petar cijeni da se prikučiva za dignut mu bokaricu; stega je diže i stavlja na drugu stranu; ali i z druge strane uzimlje mu se Luka za poklonit, a on diže bokaricu i s objedvije ruke pritisniva je prid stomak držeći je tvrdo i čineći oko nje i prema njima smiješnijeh džesta): Nješto se dogovaraju među njima i svrću oko na me. Koju potrebu imadu ovi?
Andro: Gosparu, jeste li vi koji se zovete Petar?
Petar: A što?
Andro: Pitam vas jeste li vi koji se zovete Petar.
Petar (obrćući se prvo na Andra, pak na Luku): Jes i nije, sèkōndo za koji ga posō ištete.
Andro: Mi ga ne ištemo za drugo nego za učinit mu sve što se čiviltāti uzmože.
Petar: Kad je tako, jesam ja u glavu komu je ime Petar.
Andro: Gosparu, nami je veoma drago da smo vas vidjeli. Naputili su nas na vas za štogod što mi ištemo i dohodimo k vami da nas pomožete u jednoj stvari od koje imamo potrebu.
Petar: Ako je štogod, gospari, u što se ja razumijem i od moje arti, evo me uput za služit vas.
Andro: Gosparu, mi vam ne umijemo podpuno zahvalit na milostima koje nam činite. Ma, gosparu, pokrite se, molim vas, ako vam je drago, da vam ne bi sunce naudilo.
Luka: Gosparu, pokrite se.
Petar: Ovo ti su rijeka čeljad puna njekijeh čaramunija.
Andro: Gosparu, nemojte se čudit što smo došli k vami: čeljad pametnu sveđ svak ište, i pripovidjeli su nam koliko vi umijete i koliko vam basta.
Petar: Istina je, za sjeć drva i složit ih u bremena i nosit ih ne bojim se drugoga.
Andro: A, gosparu...
Petar: Učinim breme i složim ga da se još nije niko potužio na mene, pak ti ga donesem na kuću.
Andro: Gosparu, nije to što mi ištemo.
Petar: Ma da znate, ja ga ne dam manje od osam dinarića.
Andro: O čemu govorite, molim vas?
Petar: Ja vam govorim da ga za manje ne dam.
Andro: Gosparu, mi znamo sve.
Petar: Ako znate, znat ćete da ga po to prodavam i druzijem.
Andro: Gosparu, to se rugat da...
Petar: Ne rugam, nego zbilja, i ne mogu odpustit ni solda.
Andro: Molim vas, govorite na drugi način.
Petar: Nađete drugovdje i za manje: bâlā u Župijana i drvā ovako kad dođu Mlećaini; ma hoće rijet od drvā do drvā i od bremena do bremena, ma što ja usiječem i složim...
Andro: Za karitā, gosparu, ostavimo te riječi.
Petar: Kunem vam se da nećete imat za manje, baš da je od manje solad.
Andro: A, što govorite!
Petar: Ne, živa mi moja Dživa, platit ćeš lijepo po što ti sam rекō. Ja ti govorim ono što je, niti sam čovjek za pitat saviše.
Andro: Je li razlog, gosparu, da jedno čeljade od vaše vrste ima se tako potišteno pokrivat i da se podlaga tako nepristojno govorit? Jedan čovjek tako pametan, jedan najfamoziji liječnik kakvi ste vi hoće se da sakrije prid svijem svijetom i zakopa pod zemlju talenat koji mu je Bog dô!
Petar (zbande): Ovi je zamahnitō.
Andro: Molim vas, gosparu, nemojte fingat prid nami.
Petar: Kako?
Luka: Sve te lakrdije ne maste kupusa. Bre, mi znamo što znamo.
Petar: Te što hoćete rijet? Za koga ste me uzeli vi?
Andro: Za ono što ste, za jednoga vrla liječnika.
Petar: Mene za liječnika! Ja liječnik nijesam niti sam nigda bio.
Andro (polako): Evo ti njegove mahnitosti. (Jako) Gosparu, nemojte nam veće tajat ono što je i nemojte nas silovat da dohodimo nasvrhu na štogod od česa bismo paka bili veoma mučni.
Petar: Na što?
Andro: Na njeke stvari koje bi nam bilo poslije žô da smo učinili.
Petar: Čudna posla! Dođite na sve što vam je drago; ja nijesam liječnik ni manje znam što mi s tezijem hoćete rijet.
Andro (polako): Non c'è altro, ja vidim da valja da se služimo s lijekom koga su nas naučili. Gosparu, još jedanput mi vas molimo da nam se odkrijete i opovijete za onega koji ste.
Luka: Ana-sem-sitim, tu nije šta krtjet, već kaži da si liječnik.
Petar: Pomamih se.
Andro: Zašto ne htjet rijet ono što svak zna?
Luka: Zašta taki bit ter se tako unetrmit? zašta ti to služi?
Petar: Gospari, jedna za sto, ja vam govorim da ja nijesam liječnik.
Andro: Ti nijesi liječnik?
Petar: Ne.
Luka: Nijesi liječnik?
Petar: Ne, govorim vam.
Andro: Pokli hoćete valja da se kontentate. (Uzimlje Andro i Luka po štap i biju Petra.)
Petar: Ajmeh! jaoh! Jesam sve što hoćete.
Andro: Zašto nas, gosparu, silujete da imamo na ovo dohodit?
Luka: Zašto nas trudit da vas bijemo?
Andro: Kunem vam se da mi je žô koliko vi ne možete vjerovat.
Luka: Po moju glavu mučan se nahodim.
Petar: Koji je ovo vrag ovdi, gospari? Molim vas, ali činite ovo za činit se smijat, ali mahnitate i obodvojica ter hoćete da sam ja liječnik?
Andro: Kako? tot se nećete još da pridate i hoćete ukazat da nijeste liječnici?
Petar: Vrag me odnio ako sam!
Luka: Šta? tot nije istina da ste vi liječnici?
Petar: Ne, febra me zadušila, ako sam! (Opet ga biju.) Ajmeh! Ajmeh! E, kad je tako, gospari, da vam bude; kad vi hoćete, jesam liječnik, baš liječnik, još i spičar, ako hoćete. Bolje mi je rijet da sam nego pustit da me ubiju pod batima.
Andro: Tako vas hoću, to je u putu. Meni je jako drago vidjet vas dje ste se pridali razlogu.
Luka: Srce mi se razigralo od veselja dje vas vidim tako zborito govorit.
Andro: Ja vam pitam proštenje iz svega srca.
Luka: Oprostite ako vam zasmrdjesmo.
Petar (zbande): Pazi čudna posla! Ali se ja varam, ali sam izišo nazbilj liječnik bez da sam se od tega i stavio?
Andro: Gosparu, nećete se pokajat što nam činite poznat ono što ste i vidjet ćete zaisto da će vaš trud bit plaćen da se nećete moći tužit.
Petar: Ma, recite mi, da se vi ne varate? Je li to siguro da sam ja liječnik?
Luku. Jes, do moje glave!
Petar: Zbilja?
Andro: Zaisto.
Petar: Vrag me odnio ako sam ja to znô!
Andro: Ako ste vi najbolji liječnici od ovega svijeta!
Petar: A, ha!
Andro: I liječnici koji ste ozdravili toliko čeljadi.
Petar: Bože, te ti to sam znaš!
Andro: Jednu ženu držali su za mrtvu veće od šes ura; veće su je htjeli brzo ukopat, pak ti s kapljom nječesa činio si joj se povratit u se, da se ončas šetala po kamari.
Petar: Može li se ovake!
Luka: Jedno momče, što mu bijaše stoprv dvanaes godina, pusti se s jednoga kampanjela te razbi glavu, shrusta i ruke i noge, čudo se od njega učini; ali ti s njekakvijem ugvjentom učini da se ustade taj čas na noge, pak uze te se posta mećat i igrat na plovaka, кô da mu ništa ne bijaše.
Petar: Vraga crnoga!
Andro: Nasvrhu, gosparu, vi ćete se nać veoma mirni s nami i vi ćete dobit sve što uztijete kad uztijete doć dje vas mi mislimo odvestit.
Petar: Dobit ću sve što ustijem?
Andro: Dobit.
Petar: Jesam liječnik, ne govorim vam drugo. Bio sam se pozaboravio, ma se opominjivam. Što je? što hoćete? dje imamo it?
Andro: Mi ćemo vas odvestit. Nam je od potrebe da dođete prigledat jednu djevojčicu koja je izgubila riječ.
Petar: Kunem vam se da joj je ja nijesam našo.
Andro: Gusta ga burlat se. Hod'mo, gosparu.
Petar: Bez haljina od liječnika?
Andro: Mi ćemo vam sad uzet jedne.
Petar (donoseći prid Andra bokaricu): Drž' ti ovo: to je u čemu hranim moj širup. (Pak se obraća na Luku i zakasljiva se) A ti hod' izazada, er ti liječnik ovako narediva.
Luka: Do moje vjere, ovo je jedan liječnik koji mi je mio. Ja mislim da će ovemu it dobro od ruke, er se čini smijat da bi mrtva čoeka alagramentō.
|