Liječnik i za nevolju
Писац: Молијер
Šena peta


Šena peta
Petar, Andro i Luka

 
Petar (izlazi držeći u ruci bokaricu vina, izlazi popijevajući): Ovo je vino crljeno ...
Andro: Čujem njekoga dje popijeva, čini mi se na vratima od Grada.
Petar (popijeva): Ovo je loza rodila... Borme sam iztrudio koliko je do­sta. Vrijeme je počinut i veće se ponapit... (Pije, pak govori) Borme mi su pale sve ruke sijekući danaske i slagajući bremena. Ej, pjevajmo!
          Ovo je vino crljeno,
          ovo je loza rodila:
          pi'mo ga, braćo, veselo,
          neka nas čuje sve selo.
Veselo! Nemo'mo da nas fata malankunija!
Andro: Ovo je on zaisto.
Luka: Zdravo mi istinu govoriš. Baš on. Dobro ga obonjasmo.
Andro: Vidimo ga malo izbližega.
Petar (kako ih je ugleda, pogleda prvo na jednoga paka na drugoga; iza tega govori bokarici, ma s glasom nizokijem): A, te si ti lijepa! neka te polju­bim, moja dragušice, ba... Ako te ko ugleda, kako će obigravat oko tebe i... Što ištu ova čeljad ovuda?
Luka: Na, taman eno ti ga, baš kao nam ga kazaše.
Petar (Ovdi stavlja bokaricu na tle, a Andro, prikučivajući se za poklonit mu se, čini da Petar cijeni da se prikučiva za dignut mu bokaricu; stega je diže i stavlja na drugu stranu; ali i z druge strane uzimlje mu se Luka za poklonit, a on diže bokaricu i s objedvije ruke pritisniva je prid stomak držeći je tvrdo i čineći oko nje i prema njima smiješnijeh džesta): Nješto se dogovaraju među njima i svrću oko na me. Koju potrebu imadu ovi?
Andro: Gosparu, jeste li vi koji se zovete Petar?
Petar: A što?
Andro: Pitam vas jeste li vi koji se zovete Petar.
Petar (obrćući se prvo na Andra, pak na Luku): Jes i nije, sèkōndo za koji ga posō ištete.
Andro: Mi ga ne ištemo za drugo nego za učinit mu sve što se čiviltāti uzmože.
Petar: Kad je tako, jesam ja u glavu komu je ime Petar.
Andro: Gosparu, nami je veoma drago da smo vas vidjeli. Naputili su nas na vas za štogod što mi ištemo i dohodimo k vami da nas pomožete u jednoj stvari od koje imamo potrebu.
Petar: Ako je štogod, gospari, u što se ja razumijem i od moje arti, evo me uput za služit vas.
Andro: Gosparu, mi vam ne umijemo podpuno zahvalit na milostima koje nam činite. Ma, gosparu, pokrite se, molim vas, ako vam je drago, da vam ne bi sunce naudilo.
Luka: Gosparu, pokrite se.
Petar: Ovo ti su rijeka čeljad puna njekijeh čaramunija.
Andro: Gosparu, nemojte se čudit što smo došli k vami: čeljad pametnu sveđ svak ište, i pripovidjeli su nam koliko vi umijete i koliko vam basta.
Petar: Istina je, za sjeć drva i složit ih u bremena i nosit ih ne bojim se drugoga.
Andro: A, gosparu...
Petar: Učinim breme i složim ga da se još nije niko potužio na mene, pak ti ga donesem na kuću.
Andro: Gosparu, nije to što mi ištemo.
Petar: Ma da znate, ja ga ne dam manje od osam dinarića.
Andro: O čemu govorite, molim vas?
Petar: Ja vam govorim da ga za manje ne dam.
Andro: Gosparu, mi znamo sve.
Petar: Ako znate, znat ćete da ga po to prodavam i druzijem.
Andro: Gosparu, to se rugat da...
Petar: Ne rugam, nego zbilja, i ne mogu odpustit ni solda.
Andro: Molim vas, govorite na drugi način.
Petar: Nađete drugovdje i za manje: bâlā u Župijana i drvā ovako kad dođu Mlećaini; ma hoće rijet od drvā do drvā i od bremena do bremena, ma što ja usiječem i složim...
Andro: Za karitā, gosparu, ostavimo te riječi.
Petar: Kunem vam se da nećete imat za manje, baš da je od manje solad.
Andro: A, što govorite!
Petar: Ne, živa mi moja Dživa, platit ćeš lijepo po što ti sam rекō. Ja ti govorim ono što je, niti sam čovjek za pitat saviše.
Andro: Je li razlog, gosparu, da jedno čeljade od vaše vrste ima se tako potišteno pokrivat i da se podlaga tako nepristojno govorit? Jedan čovjek tako pametan, jedan najfamoziji liječnik kakvi ste vi hoće se da sakrije prid svijem svijetom i zakopa pod zemlju talenat koji mu je Bog dô!
Petar (zbande): Ovi je zamahnitō.
Andro: Molim vas, gosparu, nemojte fingat prid nami.
Petar: Kako?
Luka: Sve te lakrdije ne maste kupusa. Bre, mi znamo što znamo.
Petar: Te što hoćete rijet? Za koga ste me uzeli vi?
Andro: Za ono što ste, za jednoga vrla liječnika.
Petar: Mene za liječnika! Ja liječnik nijesam niti sam nigda bio.
Andro (polako): Evo ti njegove mahnitosti. (Jako) Gosparu, nemojte nam veće tajat ono što je i nemojte nas silovat da dohodimo nasvrhu na štogod od česa bismo paka bili veoma mučni.
Petar: Na što?
Andro: Na njeke stvari koje bi nam bilo poslije žô da smo učinili.
Petar: Čudna posla! Dođite na sve što vam je drago; ja nijesam liječnik ni manje znam što mi s tezijem hoćete rijet.
Andro (polako): Non c'è altro, ja vidim da valja da se služimo s lijekom koga su nas naučili. Gosparu, još jedanput mi vas molimo da nam se odkrijete i opovijete za onega koji ste.
Luka: Ana-sem-sitim, tu nije šta krtjet, već kaži da si liječnik.
Petar: Pomamih se.
Andro: Zašto ne htjet rijet ono što svak zna?
Luka: Zašta taki bit ter se tako unetrmit? zašta ti to služi?
Petar: Gospari, jedna za sto, ja vam govorim da ja nijesam liječnik.
Andro: Ti nijesi liječnik?
Petar: Ne.
Luka: Nijesi liječnik?
Petar: Ne, govorim vam.
Andro: Pokli hoćete valja da se kontentate. (Uzimlje Andro i Luka po štap i biju Petra.)
Petar: Ajmeh! jaoh! Jesam sve što hoćete.
Andro: Zašto nas, gosparu, silujete da imamo na ovo dohodit?
Luka: Zašto nas trudit da vas bijemo?
Andro: Kunem vam se da mi je žô koliko vi ne možete vjerovat.
Luka: Po moju glavu mučan se nahodim.
Petar: Koji je ovo vrag ovdi, gospari? Molim vas, ali činite ovo za činit se smijat, ali mahnitate i obodvojica ter hoćete da sam ja liječnik?
Andro: Kako? tot se nećete još da pridate i hoćete ukazat da nijeste li­ječnici?
Petar: Vrag me odnio ako sam!
Luka: Šta? tot nije istina da ste vi liječnici?
Petar: Ne, febra me zadušila, ako sam! (Opet ga biju.) Ajmeh! Ajmeh! E, kad je tako, gospari, da vam bude; kad vi hoćete, jesam liječnik, baš liječnik, još i spičar, ako hoćete. Bolje mi je rijet da sam nego pustit da me ubiju pod batima.
Andro: Tako vas hoću, to je u putu. Meni je jako drago vidjet vas dje ste se pridali razlogu.
Luka: Srce mi se razigralo od veselja dje vas vidim tako zborito govorit.
Andro: Ja vam pitam proštenje iz svega srca.
Luka: Oprostite ako vam zasmrdjesmo.
Petar (zbande): Pazi čudna posla! Ali se ja varam, ali sam izišo nazbilj liječnik bez da sam se od tega i stavio?
Andro: Gosparu, nećete se pokajat što nam činite poznat ono što ste i vi­djet ćete zaisto da će vaš trud bit plaćen da se nećete moći tužit.
Petar: Ma, recite mi, da se vi ne varate? Je li to siguro da sam ja liječ­nik?
Luku. Jes, do moje glave!
Petar: Zbilja?
Andro: Zaisto.
Petar: Vrag me odnio ako sam ja to znô!
Andro: Ako ste vi najbolji liječnici od ovega svijeta!
Petar: A, ha!
Andro: I liječnici koji ste ozdravili toliko čeljadi.
Petar: Bože, te ti to sam znaš!
Andro: Jednu ženu držali su za mrtvu veće od šes ura; veće su je htjeli brzo ukopat, pak ti s kapljom nječesa činio si joj se povratit u se, da se ončas šetala po kamari.
Petar: Može li se ovake!
Luka: Jedno momče, što mu bijaše stoprv dvanaes godina, pusti se s jed­noga kampanjela te razbi glavu, shrusta i ruke i noge, čudo se od njega učini; ali ti s njekakvijem ugvjentom učini da se ustade taj čas na noge, pak uze te se posta mećat i igrat na plovaka, кô da mu ništa ne bijaše.
Petar: Vraga crnoga!
Andro: Nasvrhu, gosparu, vi ćete se nać veoma mirni s nami i vi ćete dobit sve što uztijete kad uztijete doć dje vas mi mislimo odvestit.
Petar: Dobit ću sve što ustijem?
Andro: Dobit.
Petar: Jesam liječnik, ne govorim vam drugo. Bio sam se pozaboravio, ma se opominjivam. Što je? što hoćete? dje imamo it?
Andro: Mi ćemo vas odvestit. Nam je od potrebe da dođete prigledat jednu djevojčicu koja je izgubila riječ.
Petar: Kunem vam se da joj je ja nijesam našo.
Andro: Gusta ga burlat se. Hod'mo, gosparu.
Petar: Bez haljina od liječnika?
Andro: Mi ćemo vam sad uzet jedne.
Petar (donoseći prid Andra bokaricu): Drž' ti ovo: to je u čemu hranim moj širup. (Pak se obraća na Luku i zakasljiva se) A ti hod' izazada, er ti liječnik ovako narediva.
Luka: Do moje vjere, ovo je jedan liječnik koji mi je mio. Ja mislim da će ovemu it dobro od ruke, er se čini smijat da bi mrtva čoeka alagramentō.

Svrha prvoga ata.

 


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Молијер, умро 1673, пре 351 година.