Liječnik i za nevolju — Le Médecin malgré lui/4

←Šena treća

Liječnik i za nevolju Писац: Молијер Šena četvrta

Šena peta→

Šena četvrta

Andro, Luka i Dživa

 
Luka: Zdravo mi i nas čudno naprtiše da ćemo imat česa činit i obodvojica. Te bre koga da mi iznadjemo?
Andro: Što ćeš, Luka? valja da poslušamo našega gospara; a paka utišti i mene i tebe zdravlje njegove kćere, a naše gospođe; i sikūro, ovo što se odmakō nje pir cijeća nemoći koja joj je došla, bit ćemo dobro darovani kad mi bu­demo potrudili za nje zdravlje; er gospar Frano, koga ne boli tobolac, uzda se uvelike imat je za ženu; i zasve da je ona ukazala njekoga Džona da ljubi, ti znaš veoma dobro da nje otac nije se nigda htio prignut za uzet ga za zeta.
Dživa (zbande): Da mi, kàšpita, ne može da dođe na pamet kako bih mu se osvetila!
Luka: Ma što hoće? što ili mu se zabilo u glavu da učini, kad eto najprvi liječnici sve gospode smeli su se i već ne umijedu česa?
Andro: Kadgod se iznađe štogod trudeći što se ne može iznać; i kadgod među čeljadim među kojom se nijesi nadō...
Dižva: Tu nije druge, valja mi se osvetit na koji mu drago način. Oni bati dohodu mi do živoga... ne mogu ih probavit i... (Ovo govori idući, pak na­stupa na Luku i na Andru; tad se vraća na se i njima govori) Gospari, prostite, nijesam vas vidjela; bila sam i nješto vrhu sebe i iskala po mojoj pameti što­god što me nemalo smeta.
Andro: Svak ima svojijeh na ovemu svijetu, i mi ištemo štogod što bismo žudjeli veoma da možemo iznaći.
Dživa: Ako je štogod u čemu vas ja mogu pomoć, evo me ovdi.
Andro: Može bit da i možeš. Mi trudimo jeda bismo se dje namjerili na ko­ga pametna čovjeka i liječnika, ma koji bi znō i umio donijet koju pomoć kćeri našega gospara, koja se razboljela od jedne nemoći od koje je di botto zanijemljela. Svi liječnici ovdi od Grada činili su oko nje sve što su znali i umjeli bez ikakve koristi; ma se kadgod iznađe u njeke čeljadi sekreta famozisimijeh i koji lijek osobit za koje nemoći, i koji dosta puta uzčinu što druzi ne umijedu. To ti je što mi ištemo.
Dižva (sama sobom): Dohodi mi jedna vrla na pamet za osvetit se onemu momu obješenjaku! (Andru) Da ste išli sto godišta, nijeste se mogli bolje namjerit nego na mene za iznać što ištete. Ja ću vam napomenut jednoga čovjeka kakva nije drugoga, neću rijet u gradu, ma zaisto da ga išteš po svemu svijetu. Vidi se čudesa od njega, navlaštito kad je koja nemoć kojom se lijeka ne umije iznać.
Andro: Molim te, dje bismo se mogli na nj namjerit?
Dživa: Naćete ga u ovo doba ili pod Srđom dje siječe drva ili dje ih nosi složenijeh u bremenima u Grad.
Luka: Bre, liječnik koji ide ter drva siječe i čini bremena?
Andro: Ti razumiješ to rijet da pod Srđom čini brat koje trave koje on pozna, paka ih čini skupljenijeh da mu ih nose u Grad?
Dživa: Nije, nego ovo je jedan čovjek kako ni jesu druži liječnici, koji hoće da se tako zabavlja, fantastik i komu čudnijeh uzdohodi; ne bi nigda rекō da je ono što je. Ide obučen na jedan smiješan način; kadgod hoće da kaže koliko da ne zna ništa, ne ustije liječit, nego bježi kô od kuge dje god ga zovu na koga nemoćnika, niti će da se služi vrlovitom pametim kojom su ga nebesa nadarili za mrtvijem, rijet ću ovako, duh povratit.
Andro: Ovo je stvar veràmēnte čudnovita da sva velika čeljad imadu koju njihovu žilicu u glavi, sveđ štogod bacigaju sa svom njihovom pametim.
Dživa: U ovemu ti je velika žila priko svijeh moždani i veća nego bi se mo­glo i vjerovat; zašto njemu na taki način veće puta dođe za ne htjeti odkrit se da išta zna, dokle god ne činiš da na silu od bata uzbude ti čedat koliko mu basta. Ja vas avizavam da vi nećete doć s njim nigda na kraj, niti će vam nigda htjet rijet da je on liječnik ako mu dođe njegova fantazija dokle god ne uz­mete u ruke po jedan dobar štap i ne činite mu pod batima da vam nasvrhu spovije ono šio će vam u početak htjet zatajat. Ovako i mi s njime sveđer prohodimo kad god imamo potrebu od njega.
Andro: Kape, strašne mahnitosti!
Dživa: Istina je, jes jaka; ma osvem tega vidjet ćete dje čini čudesa.
Andro: Kako mu je ime?
Dživa: Ime mu je Petar; ma ga je lasno poznat: ovo je jedan čovjek koji nosi brke, brade crne a obučen u kapotu, a odizdo džupet aliti ječermica, gaće široke s nogavicam ća do doli na dimije, na glavi bareta, a doli za obuću papuče.
Luka: Bareta, gaće na dimije i papuče, to je bre koji liječnik iz naše Župe ali iz Konavala; ali do moje duše viđo sam na Cavtatu baš tako obučena jed­noga čovjeka te kazaše ljudi da je u njemu vrô liječnik ter ih je dosta ozdra­vilo izpod njegove ruke.
Andro: Ma je li istina da je tako vrô kako nam pripovijedaš?
Dživa: Je li vrô? Ovo je jedan čovjek, govorim vam, koji čini čudesa. Nijesu šes mjeseca dana da jedna žena bila je veće ostavljena od svijeh liječ­nika. Svak je je držō za mrtvu i stala je tako što mrtva mrtva djegod šes ura, i veće su spravljali za ukopat je, kad uto činili su pod silu doć ovemu liječniku o komu ti govorim. Kad je je vidio, uzeo je i kanuo u usta jednu kaplju ja veće ne znam česa, i ti isti čas kako jom je to kanuo, skočila je, digla se iz odra i stala prošetivat po kamari da ne bi rekla da joj je išta bilo.
Luka: Čuda, do moje glave!
Andro: Valja da ti čovjek umije liječit sve što je nemoći. oro potabile?
Dživa: Ma ispomenite se svakako od onega što sam vas iz početka uglavila od dvanaes godišta, koje je palo čak s vrh jednoga kampànjela doli na tle i rastukō i glavu i ruke i noge. Ne dobro su doveli ovega našega čovjeka, uzeo ga je ončas i pomazō njekijem ùgvjentom što on čini, a dijete tijem časom podigō se na noge i otrčalo igrat se na plovaka.
Luka: Čuda, do moje glave!
Andro: Mi smo veoma srećni što smo se na ovu ženu namjerili, i ja, što mi
Dživa: To se zna.
Luka: Do moje duše, eto ti baš čovjeka ko da si ga svojom rukom utesō za našega posla! De uput da ga tražimo.
Andro: Mi ti zahvaijivamo na pjadžeru što si nam učinila.
Dživa: Ma spomenite se svakako od onega što sam vas iz početka uglavila kako se hoće s njime podnijet.
Luka: E, zdravo mi, pusti nas; ako nije drugo od potrebe nego mu ih okinut, on je naš.
Andro: Mi smo veoma srećni što smo se na ovu ženu namjerili, i ja, što mi srce dava, ufam dobro zaisto.
 

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Молијер, умро 1673, пре 351 година.