Komedija VII
Писац: Никола Наљешковић
AT DRUGI


   U rukopisima nedostaje završetak prvog (otišli su na ručak kod Bare i Pere) i početak drugog čina. Radnja se u drugom činu nastavlja ispred kuće Marove ljubavnice. Iz onoga što slijedi zaključujemo da su na ručku u Bara i Pere žestoko oklevetali Marovu ljubavnicu (dakako, da mu je omraze), što je on sve (već ovdje pred njezinom kućom, na početku drugog čina) ljutito ponovio njenoj sluškinji, koja brani svoju gospodaricu. Maro želi sa sluškinjom nastaviti razgovor bez prisustva prijatelja Frana.



[AT DRUGI]

[...]

MARO:
Uklon' se, de gratia, jedan čas, čijem samo
   rečem joj n'ješto ja, čekaj me ti tamo.

FRANO:
Istom se poteži, ukratko besjedi.

MARO:
   Nebore ne bježi, tuj malo posjedi.

MARO Dragni govori:
Oto sam poslao po ribu tja u Gruž, 190
   Radić je pošao, ne bi joj to činio muž.

DRAGNA AMANCINA:
Daj ve, da zaboga, sve opogovori,
   ne ima inoga muža.

MARO:
                    Nu govori.

DRAGNA:
Čudo je zlo stala i vele zla bila,
   vazdan je bljuvala, ter te je molila: 195
dođi ve večeras, a opet ako hoć',
   poći ćeš oni čas, sad ve je duga noć.
Neće ti na vjeru riječ za toj otac rijet,
   moćeš na večeru i doma još prispjet.

MARO:
Da za mnom inijem pak može otvarati. 200

DRAGNA:
   Brže mniš, takoj svak dohodi kako ti.
Nut gdi ju nebogu pravu sad potvara.

MARO:
   Hoću ako uzmogu, ma mi se ne para
zašto će večeras, ako se ne varam,
   od dunda bit u nas, ma certo još ne znam. 205
Ako bih mogao ikako jedan čas,
   majde bih došao, istom za vidjet vas.

DRAGNA:
Rec' ako nećeš doć zašto bih legla sad,
   jer ve je eto noć, zatvara ve se grad.
 
MARO:
Ne umijem ništa reć kad ne znam istine, 210
   doma ću sad poteć vidjeti što čine.
Ako će dundo doć, neću ja moć u vas,
   toj li ne, ja ću doć vidjet ju jedan čas.

DRAGNA:
Da jeda ino što?

MARO:
                             Tamo ju pozdravi,
   a drugo ne ništo.

DRAGNA:
                             Muče toj opravi. 215

Pođe djevojka, a Frano se stavši s Marom
 
FRANO:
Zađoste udugo, žit' ja, mi rec' što bi.
 
MARO:
   Žimi ja, ne drugo neg oto htjela bi
da dođu večeras.
 
FRANO:
                              Smiri ju nebogu.
MARO:
   Dundo će bit u nas, cić toga ne mogu.
Oto Ave Maria.

FRANO:
                               Nije.

MATO:
                    Bolje ja čuju. 220
   Poći ću domom tja da me daj ne psuju,
jeda što. A Dio.
 
FRANO:

 
                    Bona notte, Maro!
   Afé anche io a casa andarò.



Pođe Maro, a ostane sam FRANO govoreći:
Kurvine beštije! Zna kurva da ova
   nijednu noć nije bez deset popova. 225
Mni da mu je vjerna, tvrdo t' se zvijer vara,
   ono je tovjerna, svijem djakom otvara,
i ino sve laže, a sad će u nje poć,
   neg da ga ne preže, na vjeru t' ne će proć.
Sada ću doma poć ter se ću strafođat, 230
   svu dragu ter ću noć kon vrata kon nje stat.
I ako dođe on, rankaću najbrže,
   činit ću napokon da kapu povrže.
 
Otide Frano da se strafođa, a izide Maro u kapi.
 
MARO:
Poći ću postati ja Među crevjari,
   tere ću slušati kad ura udari. 235
Ončas ću k njojzi poć istom ju vidjeti,
   opet ću doma moć k večeri prispjeti.
Ako mi što reku, rijet im ću da imah
   potrebu ja n'jeku s kumpanji ter postah.
Oto ura udri, poć ću tja otiti, 240
   neka se prije tri mogu daj vratiti.
Ono joj na vratijeh, per Dio, čovjeka,
   sve onoj er joj rijeh: potreba mi je n'jeka,
rekući sad ću moć drugoga dozvati.
   Afé ću sada poć ter ga ću poznati. 245

Frano se ukloni s vrata, a MARO u sebi govori:
Ah da se furfanat sad ne uklanjaše
   jer mu ju htijah dat zasve er mač imaše.

MARO kucajući, amanca ga polije ne poznavši ga, a on se javi govoreći polako:
Ah kurvo, mene, ha govni me s' polila
   prem ti si je... kurva vazda bila.

Odi ga Frano pozna ter na njega aranka, a Maro prid njim bježeći ukine se i pade
mu s ruke kapa i mač i brokijer i čelata. Dvignuvši se, uteče bez svega i svrši drugi at,
a počinje treti.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Никола Наљешковић, умро 1587, пре 437 година.