Jarac u pameti—Sganarelle ou le Cocu imaginaire/1
| ←Насловна | Jarac u pameti Писац: Жан Баптист Поклен Молијер Šena prva |
Šena druga→ |
JELA (izlazi u preši plačući, a Lambro za njom): A, a, ne cijeni da ćeš igda na to moje srce prignut.
LAMBRO: Što to mrmošiš, bezočnico? pretendžaš se opriječit suproć onemu što sam ja odlučio? tot ja ne imam više tebe svu oblas? što bi ovo htjela s tvojijem razlozima koji su izišli iz jedne šuplje tikve još pune vjetra? uzet jacu vladat ono što je jedan otac razložito za te odredio? Ko od nas dvojice ima davat zakon jedan drugomu? Reci mi što cijeniš ovo: ali ja ali ti, ludno, može bolje sudit što je korisnije za tebe? Po muku moju, otvori oči, nemoj mi činit izit, er bi mogla domalo vidjet ima li u ovezijem rukami joštera snage. Vjeruj mi, moja čevrljonico, da će u tebe kraće i slabije bit i da ćeš bez istorija uzet za vjerenika onega koga ti se odredilo. Ma danu da čujemo što su ovo tvoji razlozi za ne uzet ga; jesu li drugo, hod'mo po tebi, nego: »ja ne znam koga je umora«, i da sam imō prvo pitat tebe za vidjet hoće li te delektat. Ma nu mi reci, iza kako sam se vrlo informō od njegova bogastva, imam li veće što drugo iskat? I ovi tvoj vjerenik kad ima, kako ima, veće od dvije tisuće dukata intrate, može li što bit u njemu što te neće ončas delektat za ljubit ga i iznać ga u svemu lijepa i galanta? Idi, kakav god je, može bit maganjan, hrom i sve što hoćeš, vjeruj mi, da s ovoliko dinara ja ti se hitam pjedž da je priskladan.
JELA: Ajmeh!
LAMBRO: Što to hoće rijet? što je to »ajmeh«? pogleda' kogod ovezijeh lijepijeh »ajmeh«, s kojijem dohodi ova ovdi. E, e, ako mi činiš uzavret, nazbilj činit ću ti ja kantat jedno »ajmeh«, ma na čudan način. Ovo ti je koriš od sadanjijeh libera što se legaju po vazdan i po svu noć, ovo je umjet talijano i frančezo, što 'sve ne služi za drugo nego za čudno razboljet glavu djevojcicam. Ti, ti si sva zamantrana i puna sprdanaca Ijuvenijeh, i veće ti je na pameti koji Caloandro ali Orlandro nego išta drugo. Metni na oganj sva ta libra ikoja štetu po vazdan i ljudi, a negoli žene. Uzmi i lega' Vidu kako su i naše stare žene, Put od raja, Libarce od svetoga Antuna, to su libra sama od kojijem su u naše doba djevojčice znale, i svaka ih je umjela u pet prsta; to su libarca po putu od kojijeh u malo vremena naučila bi pravi put od života; i da nijesi drugo legala nego njih, umjela bi bolje slijedit ono što ja hoću, niti bi ti dohodilo na pamet opriječit se mojijem zapovijedima.
JELA: Kako, moj ćaće! ti hoćeš da se zaboravim od vjere koju sam dala Džonu? Ja bih imala krivo kad bih ja sama po sebi išta od meni odredila; ma si ti isti njegovijem požudam moju vjeru obećō.
LAMBRO: Da mu se obećalo još i vele veće, došo je drugi koji s njegovijem bogastvom činio je da mu se sve razobeća. Džono je veoma lijep, mlad, skladan i galanat, ma znaj i nauči da nije stvari na svijetu koja se ne ima podložit bogastvu, za koje imat sve se ostalo ostavlja za škinom; dinari davaju najgrubšemu čovjeku njeku dragos koja čini da ga se dobro hoće, a bez dinara sve je ostalo jedna čudna i neslana menestra. Ja vjerujem da ti Antun nije drag i da ga ne možeš, ma ako ne ima kvaliteti za bit tvoj ljubovnik, ima za bit tvoj muž. Ti ne možeš vjerovat što hoće rijet ovo ime od muža i koliku krepo's ima blagosov od ženidbe; kad se udaš, sve će drugo bit; veće puta tu ljubav ista ženidba porodi. Ma jesam li ja mahnit davat razloge dje imam svu oblas za zapovidjet i naredit onako kako ja hoću? Dosta veće tvojijeh, molim ti se! Nemoj da veće čujem tvojijeh ludosti i tužba. Ovi moj zet ima uljestit večeras u nas u kuću i doć te vizitat; zato pomanjka' u čemu i nemoj ga, ako ti basta, dobro primit! Ako te vidim da ga nijesi pričekala s dobrom facom, ja ću ... ne govorim ništa naprijeda.
|