Kon tekuća bistra vira
kliče glasit sve boljezni
u ovake gorke pjesni
najtužniji od pastira:
"Čemu meni ucviljenu,
jaoh, sto oči nije dato,
kroz sto oči, moje zlato,
da te cvilim izgubljenu?
Čemu li se oči moje
ne satvore u dvije rijeke,
neka suzim sve me vijeke
cjeća tebe, mâ gospoje?
O pokoju moj veseli,
duše moje drag životu,
ko tač prijeko tvu ljepotu
[s] slugom vernom sad razdijeli?
Ah, prikazni od naravi,
kleta smrti i nemila,
da li utruni tvoja sila
cvijet najljepši od ljubavi?
Ali bržek ti proljetje
pogledajuć u nje licu,
lijer poljepši i ružicu
negoli je tvoje cvijetje,
nenavidno htje sharati,
jaoh, ovako sasma rano
kitno cvijetje izabrano
ke se vidje tuj cvjetati?
O razbludna dušo moja,
da li je voće tve zamerno
sad ubrano tač čemerno
u nezrela doba tvoja?
Da li je sunce tve ljeposti
pomrčalo i stamnilo
tač neredno i nemilo
u istoku od mladosti?
Da li, prije nego ljeto
dođe od tvojijeh slavnijeh dana,
naišla je zima nenadana
prem u isto primaljeto?
Ruže cvijete prirumeni,
ki si ures svoj livadi,
ah, molim te, sad opadi
i pohudi i poveni,
pokli ruže one mile
ke su u ustijeh me razblude,
jaoh, bez reda jesu osude
ko snijeg bijeli problijedile.
I vi rajske svijetle zvizde,
ke čim nebom prohodite
sveđ tanačce izvodite
cjeća vaše dike i gizde,
pust'te tance tej ljuvene
pokli svjetlje one oči
od Danice od istoči
sad su smrtno potamnjene.
I ti, slavju, dragi i mili,
razgovoru svijeh livada,
biglisan'ja ustav' sada
pute, i ti sa mnom cvili,
pokli huda i nemila
smrt je sada, za zlo moje,
slavu moju, ime tvoje
bez milosti porazila.
A pastijeri vi od gora,
ki cjeć vaše dosle slave
ponosiste vrhu glave
vijence slavna od lovora,
sad ih veće povrzite,
ter biljega cjeć tužnoga
od čempresa umrloga
vam ugodne vijence vi'te.
Ah, životu segaj svijeta,
koli je lasno izgubiti
u čas jedan što dobiti
ne može se u sto ljeta!
