Svi ki ste u tancu, tako vam radosti,
slišite pjesancu od moje mladosti;
jer vam ću u koli spovidat gospoju
koja se oholi gdi pjesni njoj poju.
Izvila na glavi vjenčac je od vlasa, 5
neka se proslavi nje ljepos iz glasa;
zač mi se mni kruna na njojzi od blaga,
s biserom sva puna kamen'ja pridraga.
Sama vil iz gore ona se mni meni,
plamenkom gdi gore nje ličci rumeni, 10
na kih džilj viđu ja i cvitje rumeno;
zatoj nje obraz sja [s] sunačcem takmeno.
Moj Bože, kad pozri prikrasnim pozorom
u komu svitlos vri jak istok prid zorom,
tko da nju s anđeli u broju ne zbraja, 15
tko da nju ne veli da pride iz raja?
Usti nje grimizom sva cafte kako cvit
i slacim mirisom koga nî sad na svit;
ter kad se nasmije i reče štogodi,
mnim cvitje da sije i biser da plodi. 20
Nu bijela nje grla pogledat svak pristup',
koje je prostrla jakino kamen stup,
koje se prozire jakino jezera,
još birek razvire svitloćom bisera.
Danu se na bile nje ruci ozri svak 25
ke su snig dobile bjeloćom i džiljak,
ter na njih stav' misal; jer ja reć ne smiju,
zač ne bih ispisal što shitrit umiju.
Oh, uzras nje sada pozri svak je li cvit,
je li sva da vlada za gizdu ovi svit, 30
ter tanac uresa jak ljeto s prolitjem,
kad polje ukresa travicom i cvitjem.
