Razumnom štiocu
PJESAN
Sej pjesni koje štiš, moj znanče, po njima
slične su, sam vidiš, godištim mojima.
Tijem im k zlu ne pristaj, neg mojoj mladosti
što ne zna, nauk daj, sto zađe, oprosti.
Ostatci pjesni onih ovo su kojima 5
plamenom smrt donih, kad iđah put Rima;
i er stvar razvitu raznose vjetri, znam,
njih složih u kitu, koju ti darivam.
Ti njima gospodi, il' su zle il' nijesu:
čin' od njih što t' godi — kakve god, tvoje su; 10
metni ih, stri ih, užezi ih: drag im plam taj bit će,
er s svojijem sestram njih za vazda združit će.
Nu ne mnim to dilo od tvoje mudrosti,
neg da ćeš njih milo prigrlit zadosti.
Sve sprva jes novo, nu s ljetim bude uzrit: 15
cvijetje je sad ovo, brzo će voće bit.
ter znanju tvom za har skoro ću donieti
kigodi svjetji dar od moje pameti.
I pusteć rieči ine, ovo ću ti samo rit:
da opći prvine i višnji bog ljubit.20