* * *


   

Prošnja bana Jelačića

Kad se ženi Jelačiću bane.
On dozivlje Jelicu sestricu:
„O Jelice, rođena sestrice!
Jesi l' bila kod Kovčića[1] dvora?
Jes' vidila Kovčićevo _Zlato? 5
Je li zlatno, koliko ga kažu,
Odiveno, koliko ga hvale?"
Odgovara sestrica Jelica:
„Ja sam bila kod Kovčića dvora,
I vidila Kovčićevo Zlato. 10
Jeste zlatno, koliko ga kažu,
Odiveno, koliko ga hvale:
Na njemu su gaće rakamane.
U njezinu tanku povišnjaku
Do stotina zlatnih tetrejika, 15
Pola zlatnih pola pozlaćenih."
Pa je bratac seki govorio:
„O Jelice, rođena sestrice,
Kako bih je junak privario?"
Odgovara sestrica Jelica: 20
„O moj brate, Jelačiću bane!
Lako ćeš je junak privariti.
Ti otiđi u goru zelenu,
Pa usici gusle javorove,
I gudalo drvo šimširovo, 25
Ti obuci žensko odijelo!
Uzmi baku ti za vođu svoga.
Pa ti hajde od grada do grada!
Moli Boga i svetu Nedilju,
Da t' uhvati ona noćca tavna 30
Čini bane, što mu seka kaže:
Boga moli, pa ga domolio;
Kod Kovčića dvora omrknuo,
Pa dozivlje pred Kovčića dvorom:
„Dobra srića, Kovčićeva majko! 35
Bi li mogla ovdi prinoćiti?"
Odgovara Kovčićeva majka:
„Bora tebi, slipice divojko,
Dosta ih je ovdi prinoćilo,
Prinoćilo znanih i neznanih, 40
Kamo l' ne će slipica divojka?"
Kad su bila doba od večere,
Dadoše joj samoj večerati.
Ban zakuka kano kukavica,
A privrnu kano lastavica: 45
„Evo ima devet godinica,
Da sam mlada oke pogubila,
Nikad sama večerala nisam,
Doliš ovih Kovčićevih dvora!
Jeda Bog da, te se razorili!" 50
Kad to čuje Zlatuljina majka:
„Oj Zlatuljo, moja kćeri draga!
Aj' večeraj s slipicom divojkom!"
Tu je Zlato majku poslušalo.
Kad su bila doba od liganja, 55
Slipici su samoj dali ligat.
Ban zakuka kano kukavica,
A privrnu kano lastavica:
„Evo ima devet godinica,
Da sam mlada oke pogubila, 60
Nikad nisam sama prinoćila,
Doliš ovih Kovčićevih dvora.
Jeda Bog da ognjevi izgorili!"
Kad to čuje Zlatuljina majka:
„Oj Zlatuljo, moja kćeri draga! 65
Uzimlji je za bijelu ruku,
Pa je vodi u ložnicu gornju,
Pa je ligaj, kćeri, pokraj sebe!"
Tu je Zlato majku poslušalo,
Pa je vodi u ložnicu gornju. 70
Pa je liga ona pokraj sebe.
Kad su bila doba o ponoći,
Hvatila se slipica divojka,
Hvatila se Zlatu u nidarca.
Al govori Zlatulja divojka: 75
„Hajd' otole, slipico divojko!
Nisu za te odgojene dojke,
Neg za onog Jelačića bana!"
Pitala je slipica divojka:
„Da ti bora, Zlatuljo divojko, 80
Po ćeemu bi bana poznavala?" —
— „„Po čemu bih bana poznavala?
Na ruci mu od zlata prstenje,
U prstenu Jelačiću bane.""
Mahnu bane rukom i rukavom, 85
Sine prsten kano žarko sunce,
I u njemu Jelačiću bane.
Ljubi bane do zorice Zlato,
Pa je svome odlazio dvoru,
Pa je bane svate sakupio. 90
Kad svanulo i sunce granulo,
Govorila Zlatuljina majka:
„Oj Zlatuljo, moja kćeri draga!
Što ne budiš mlađahnu slipicu?
Neka iđe od grada do grada, 95
Ne bi li se mlada potpomogla!"
Zlatulja je majci besidila:
„Oj starice, moja mila majko!
Nije ovo slipica divojka,
Već je ovo Jelačiću bane: 100
Neg ti spremaj, stara majko moja,
Neg ti spremaj, što u Zlate nema!"
 
Mih. Pavlinović, II.; br. 1508.
Grahovo

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg


Референце

  1. Kovčići ili Kopčići glasovito su muslimansko pleme u Rami i Duvnu, pa se vrlo često spominje u narodnim pjesmama. Ovu pjesmu o Jelačiću banu donosimo, da se vidi, kako narod imena suvremenih svojih junaka stavlja u pjesme najstarijega tipa.

Извор

Hrvatske narodne pjesme, knjiga šesta, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio drugi, Ženske pjesme, sveska druga, Pričalice i lakrdije, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, izdanje "Matice hrvatske", Tisak dioničke tiskare, 1914. str. 93-95.