Vijem da sam sagriješil, nu bih ja bože rad,
da bih se odriješil od zloba mojijeh sad,
koje su tolike, kojijeh je tolik broj,
kojim nać prilike ne može život moj,
svrh glave do peta kojijeh sam pun bože,
zač napas prokleta hitro me primože,
da zgriješim ja tebi, pravedni stvorče moj,
a zadam sam sebi pakljeni nepokoj.
Zatoj sam sebi sam otvoril ja dvore,
gdi je doli vječni plam, grješnici gdi gore,
gdi je dušam poguba, gdi nije čut radosti,
gdi je skržit od zuba i plačne žalosti.
Nu drugi lijek ne vijem, o nebeska slavo,
ner da se ispovijem skrušeno i pravo,
i grozno da plačem po sve dni do groba,
da grijehe oplačem i mnoštvo od zloba.
Tijem tebi na pospjeh, moj bože, ja tečem,
sve zlobe i moj grijeh skrušeno da t' rečem,
cvileći u suze, velmi se boleći,
konope i uze na grlu noseći,
jakino sve zloban i človjek bez reda,
ki nije podoban k nebesom da gleda.
I tuj ću plakati prid slavnu vlas tvoju,
čijem budu oprati suzami zled moju.
Nu ovaj trudna zled, s koje duh moj gine,
učini kako led me srce da stine;
ter stoji jaki mraz i zimi i ljeti,
i ne da moj obraz suzami politi,
da grozno ja plaču prid tobom jaoh stoje,
da moj grijeh oplaču i zledi sve moje.
Tijem srce me svrući i ti ga postavi
u plamen gorući od tvoje ljubavi,
da se taj led i mraz u srcu mom topi,
dokli me smrtni čas mramorom poklopi.
O svijetli istoče, još mi daj vlas tvoja,
da oči me toče svak čas bez pokoja
suzice priljute, neka ja suzami
sve grijehe minute operu s tugami.
Na smrtni kad me dan obujmi vječna noć,
neka duh moj opran prida te bude doć,
blaženstvo da tvoje, ljuvene milosti
zgriješen'je sve moje skrušenu oprosti,
prije ner me đavlja vlas ne bude povući
sa sobom u propas u plamen gorući,
koji se pripravi, davši mi tolik boj,
da tebe rastavi od mene ki sam tvoj.
Jesuse, a zatoj molim te noć i dan;
u ruke čin' da moj bude ti duh pridan;
zač ga si ti stvorio, da tebe vijek slavi
i za nj si krv prolio od velje ljubavi.
