Ne mogu nikakor utješit srdačce

Ne mogu nikakor utješit srdačce
Писац: Nepoznati autor
807. pesma drugog dela Ranjinina zbornika.



* * *


Ne mogu nikakor utješit srdačce,
   ni strpjet tvoj prikor ki tvoriš, sunačce;
zatoj sam sve sasvijem misal svu smislio
   istinu da t' povijem ki sam gnijev patio.
Uzrok bi tvoj pogled ki mi da skroveno, 5
   er osta kako led me srce kameno;
jer da znam tvoj pogled da ima tužice,
   ne bih ja ovuj zled primio u srce,
koja me porazi bez nijedne milosti,
   da mi se domrazi pozrjet tve ljeposti. 10
Nu odkle taj neće ka je sva čes moja,
   neću ni ja veće, ni mi se dostoja.
Potom segaj doba, koliko moć budu,
   svijem čim se podoba da je se svud bljudu;
me oči ter pogled od nje svud da svrnu, 15
   zašto ima hudu zled i vele neharnu.
I odsad unaprijed miran ću pribivat,
   suzicom obraz blijed neću ga polivat;
nego ću slaviti o[d] danas ovi dan,
   gorči jad zabiti ki prijah prijadan, 20
koji mi satvori mojojzi mladosti
   i tugu pritvori velikom žalosti.
Uisto viruj sad i znaj stanovito,
   vidjeću taj tvoj jad gdje skonča očito,
i gdi se snebiva i želi pogled moj 25
   i suzom umiva gizdavi obraz svoj;
jer žalos ku s' mnjela da mi si tvorila,
   nijesu toj mâ djela već nigdar tač bila.
Nu oto tvoj pogled hitro me porazi,
   kakono snijegom led rumen cvijet ispraži. 30
Jošte znam, najbolje kad ve ti dotuže
   sve gorke nevolje i čemer i suze,
svud se ćeš obzirat gdi bi me nazrjela,
   trgaje bijeli vrat, da bi me vidjela,
i tome misal'ju skončaje svu mlados. 35
   Veće t' ja ne haju ni ljubav ni rados;
ti s' takoj hotila, što s' tjela, budi ti,
   gizdava mâ vila, - svijem te ću zabiti.
Ako li kako znaš ubrzo lijek dati,
   sluga t' sam o[d] danas i vijek ću tvoj biti. 40
Uzeo bih utažit jadovno srdačce
   i tebije poslužit, pridrago sunačce.

                   Dosta.