Ovdi je smrt prika, svakomu nemila,
vridnoga, knjižnika pod mramor spremila,
oca Dum Antuna ki je bil za diku
zlat vjenčac i kruna gradu Dubrovniku,
i ostaloj državi, Lopudu najliše,
gdje tijelo ostavi a k nebu duh dviže,
s dva vijenca, ke je dobio, što mu čes pokloni;
urešen zač je bio objema zakoni:
učitelj ki je mnozih za sobom ostavio,
i u djelijeh crkovnih mnoge postavio;
gdi svojom dobrotom duhovni svoj nauk
i svojijem životom vladao je velik puk;
svetinja gdi svoja od đavljijeh uzica
slobodi bez broja krstjanskijeh dušica;
i dobrijem naukom, ki mu je bog sazdao,
vazda je prid pukom jak drugo sunce sjao;
i kako Diana istočna svjetlosti
svijeti sad nad nama kon božje milosti;
gdje kosti i tijelo redovnik izbrani
u brime dozrilo pod pločom nastani,
a blažen duh se svoj u višnjijeh naseli,
da u slavi nebeskoj vazda se veseli,
u krilu Abraina, jer se tuj raduje
nad svijema zvijezdama gdi sam bog kraljuje.
Er s duhom rasprti telesnu tegotu,
izvede od smrti k vječnomu životu,
gdi naglos od smrti ne može po vijek vas
potlačit ni strti ni spržit počten glas;
ter moli sad boga s goruštom ljubavi,
od raspa svakoga da svoj puk izbavi,
da sada i vazda razmirja i rati
ni pomor ni glada ne da mu poznati;
i da bog izbavi sve duše krstjanske
s mrnari i s plavi od ruke poganske,
i od morske pučine, jadovno gdi takoj
topi se i gine mrnara velik broj. -
Svi ljudi, sve žene, komu se tim zgodi,
od dijeve blažene da ovi dom pohodi:
nemoj vam trudno bit s molitvom skrušenom
ovi grob pokropit vodicom blaženom
i rijeti: blažen bio, bez konca po sve dni,
koga je poklopio ovi grob kameni.
