Ja, ki ti njekada mio bjeh tolikoj,
kako me ti sada kti ostavit ovakoj?
Kako ti spomena pri tebi izginu
od dobra bremena, među nam ki minu?
Tko bi mnil, hvaljena ti ka si dobrotom,
da vjera združena nije s takom lipotom?
Ti prijekor veliku, znaj, vjeruj, dobivaš,
ka vjeru toliku tač brzo zabivaš.
Znaš, kad bi pravila ti meni vrh svega:
ti s' duša ma mila od srca mojega,
ljubav mi jes tvoja tač draga na sviti,
da bez nje ne bih ja vik mogla živiti?
znaš, kad bi tve dike dijelit me vidile
od suza dvi rike kao bi te polile?
Ni pravo, cvite moj, niti se dostoja
u polje poć bit boj pak uteć iz boja.
Nu malo spomeni, čim mene ljubljaše,
riči one, ke meni čestokrat veljaše:
zraci suncu zgoru pri se će strajati,
i dubje po moru počet se rađati;
mrkla noć prije će bit svijetlja neg dan bili,
neg ću ja ne ljubit vazda tvoj plam mili.
Svih vila gospoje, ka si čas i gizda,
privarit lasno je jednoga, ki se uzda,
Sad objet, ki daje vil svomu ljuvenu,
upisat triba je u vodu studenu.
