Gospoje svih gospoj, ka tuge moje znaš,
kroza što pogled tvoj od mene sve skrivaš,
znaj dobro, tve oči kad svrneš, k stran' ih dav,
iz mojih er toči dvi rike zla ljubav.
Ne bi li t' nigda čut, što vas svit stav pravi,
da s' oči pravi put od svake ljubavi?
Razmisli toga dil ter mi kti pak riti,
za što bi sunce bil', da svitu ne sviti?
Razbor tvoj toli lud ni, da t' ni dano znat,
ko li je gruba ćud lijepu stvar zakrivat.
U nidnoj meu nami scjeni se ne broji,
jedan lip drag kami, skroveno ki stoji.
Od blaga zlo bi se svud moglo vik reći,
da ga rđa sve grize u tminah stojeći.
Ne čin' tim, verni tvoj da tužno sve hodi,
pogledom pogled svoj pogleda kad godi,
i bježat tač nemoj od drage ljubavi,
višnja čes u kojoj svu rados postavi;
nu ljubko ovi svit uživaj bez sile,
dočim je s tobom cvit mladosti tve mile.
Sve vlasti gizdave čin' da te svud slide
pri nego sunce tve g zapadu otide;
ar voće tko zrilo ne trga u svoje dni,
man ga je pak gnilo brat, kad već vrime ni.
Vremena nijedan dan ne kti zlo strajati,
er se je pak za man po stvoru kajati.
A oto sama ti bez nijedne sad štete
mož dobro poznati, kako nam dni lete
U lipos tuj tvoju ne uzdaj se nikadar,
er svrhu na svoju dohodi svaka stvar.
Sve ljeti sunač zrak što čini da zene,
opet toj zima pak sjeverom zlim svene.
Nu vazda naprijeda čin' s misli da tečeš,
neka pak, kad sijeda uzbudeš, ne rečeš:
jaoh, nijesam lijepa sad, a kad bih jur lijepa,
bit mudra ne umih tad, nego li prem slijepa.
