ERO VILA PLAČUĆI NAD
LEANDROM MRTVIJEM
Jaoh što vidim tužnoj meni,
tko ono bježi pokraj mora,
a prid pragom moga dvora
na pržini nag studeni?
Što će vajmeh ovo biti? 5
Kruto od straha sva protrnuh,
netom k njemu pogled svrhnuh
jaoh nesrećna sad ću umriti.
Jeda si ti moj pokoju, 10
mâ radosti, mâ ljubavi,
da tko s tobom jaoh rastavi
jadovitu ljubi tvoju?
'
Jaoh, Leandro, vidim, vidim
red mê smrti prid očima, 15
i još joj se srce otima,
i jošter te ja ne slidim.
Što se srce me kameno
ne raspade, jaoh, na dvoje,
sve ljuveno blago tvoje 20
smrtno gledav potlačeno.
Što čekate tužne oči,
gdi su vaše grozne suze,
eto prijeka smrt vam uze
sve što rados vašu uzroči.
Jaoh ka, dušo, čes nemila, 25
ka nebeska srdžba huda,
ka li uredba, ka li osuda
proć meni se razgnjevila?
Jeda more valovito 30
momu dobru, jaoh, zavidi,
ter ploveći kad te vidi
proć teb' usta prem srdito.
Ali brže smiono odveće
brzajući k' tvojoj ljubi, 35
ti š' njom za'edno sebe izgubi,
i bi uzrok sve nesreće.
Jur nije veće živjet meni,
pokli izgubi mlados moja,
svakolika dobra svoja, 40
vas razgovor svoj ljuveni.
Lice u komu captijaše
sve razliko rajsko cvijetje,
u kom vječno primaljetje
vrh naravi ljudske sjaše,
Porušeno bljedi sade, 45
'er ga prjeka smrt potlača,
i ostaje kako drača,
s kê ružice cvijet opade.
Oči, mojoj kê mladosti 50
zoru i bio dan vođahu,
kê sunašce nadsjevahu,
oči višnje zrak svjetlosti.
Sad smrtnoga pune mraka
pomrčale viđu od svude, 55
tako tmasto sunce bude
kad ga prikrije sila oblaka.
Viđu usta, jaoh, rumena
slatki i dragi stan ljubavi,
kijem se mlados moja slavi 60
ublijedila sva studena.
Viđu ruke, kê grliti
moj vrat bijeli nijesu viku
utruđene, kroz smrt priku
vječnih trudi obujmiti.
Nu što cviliš već zamani 65
tužna Ero, skrati, skrati
boles nijet'ga već krzmati,
sama 'e smrt lijek tvojoj rani.
Primi, primi dobro moje
napokonje uzdahe ove, 70
napokonje sej celove
od žalosne verne tvoje.
S'kôm čestokrat u razbludi
vrijeme trajat tebi omili,
a sad te su obujmili 75
vječni smrtni teški trudi.
Ne zaviđah ja njekada
najčestitijem u njih sreći,
a u ovoj, jaoh, nesreći
smrt zavidim mrtvijem sada. 80
Ali se i ona, jaoh, ogluša
na jadovni moj cvil ljuti,
neka boles koju ćuti
tužno srce dilje kuša.
Ah, da mogu dragom momu 85
dušom dušu povratiti,
i za oživjet njega umriti
čestita bih bila u tomu.
Nu pokli mi nije toj moći,
zasve da bi pravo bilo, 90
tve grleći mrtvo tilo,
za tobom ću, brače, doći.
