Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje III



* * *


15550

Pjevanje III

Potpuno se mjesec dana
Bješe veće navršio,
Od kada nas sred tieh strana
Vihar bješe zatvorio.
I godina nesmiljena
Ne mogaše još svršiti,
Neg svegj gore rasrčena
Boj činjaše jedoviti.
Jur nas plačnieh ostavljaše
Teške tako sred nevolje
I ufanje drago naše
Za dočekat vrieme bolje.
Kad iznenad more utaži
Strahovite sred vrline,
Ter ukaza ures draži
Mirne i tihe sred pučine ;
Koja bješe bez vihara,
Jak li ravno polje ostala,
Da u njoj sunce sjaše zgara
Kako svietla sred zrcala.
Povjetarci blagi i mili
Tihiem duhom ki pršahu,
Razbludniema svojiem krili
Na žugjeni put nas zvahu.
PJEVANJE III. 35
A nebesa razvedrena 7
Kazahu nam sve ljeposti,
Bivši uresno pozlaćena
Sva sunčanoj u svjetlosti.
Na ishodu dana biela, 8
Ki to srećno vrieme objavi,
Naša družba sva vesela
Na ugodni put se spravi.
Plav najbrže slobodismo, 9
Od općenieh zavezaja;
Sidra iz mora izvadismo
Odriešismo uze s kraja.
I s naglosti prem velikom, 10
Cim godina sinu vedra,
Otvorismo s mnogom dikom
Svakolika biela jedra.
Iznese nas vjetric blagi 11
Na pučinu sviem prostranu,
Dajući nam pokoj dragi
U vremenu toli uzdanu.
I kako nas tu iznese, 12
Ne krateć nam sve" pomoći,
Neka jedra napune se,
Pršat uze većom moći.
Plav se u pjenah zalećela, 13
Ter je hrla tač vidjeti,
Kako iz luka brza striela
Ispuštena kada leti.
Po morskomu polju ore, 14
I čestito sviem putuje,
Gdje š njom kroz sve razgovore
Žamorit se more čuje.
Sred ugodne take zgode, 15
Ku nam poda udes mili,
Bjehmo dosta morske vode
Leteć tiekom pribrodili;
Kada nam se prid očima, 16
Tja daleko u pučini,
Jedan oblak gusta dima,
Kd da iz mora niče, čini;
36 DUBROVNIK PONOVLJEN
Koji, čim se mi na bliže 17
S našom plavi približasmo,
Rašćet uze svak čas više,
Kraj žudjeni da poznasmo.
Tim veseli svi ne mnimo 18
Kada ćemo doći prije,
Naše trude da svršimo,
Gdje od mora straha nije.
Ali večer u to tmasti 19
Ugrabi nam sve s pogleda,
I čim noćna tmina uzrasti,
Vidjeti nam zemlju ne da:
Dokli opeta zora biela 20
S dobrom srećom nami sinu,
Ka čestita i vesela
Dovede nas tu k Jakinu.
Bješe od prije glas nemio 21
Došašće nam tu priteko,
I svakomu spovidio
Naše zgode sve zlo prieko;
Ter neizbrojno mnoštvo od ljudi 22
Vrvijaše izvan grada
Da nas gleda s mnoziem čudi,
Ne bez smeće i bez jada.
I vladalac megju njima 23
Koji mjestu gospogjaše,
Bješe izišo na kolima,
I mnogu nam čas spravljaše.
Er ko začu djeve izbrane 24
Da su došle s našom plavi,
Sred uresne svietle strane
Polače im liepe spravi.
To manastier slavni bješe 25
Od svetoga Bastijana,
Koga izvrsna sviem dospješe
Ne otprije mnogo dana.
Spravljajući u nj iz nova 26
Da u red sveti djeve obuku;
Ali učini zgoda ova
Promjeniti tu odluku;
PJEVANJE III. 37
Pokli u nj naše redovnice 27-
Sred velike časti i cjene,
Ko višnjega vjerenice,
Pomno bješe nastanjene.
Crkovnjaka od svieh glava, 28
Grimizom se ki odjeva,
Ruku svoju sviem podava
I vodi ih izvan drieva.
U knla ih gdje stavljaju, 29
Za ljuckiem ih skrit očima;
Posvećeno što je raju,
Oko umrlo gledat neima.
Svieh tako ih privedoše 30
Sred spravljena manastira;
Blažen ko ih vidjet može,
Svak čas za njim' puk izvira.
Privedene ko tu bješe 31
U poštenoj takoj spravi,
Zvona oda svud udariše
Da se višnji s neba slavi;
Ter oni čas redovnici 32
Tanku u velu svi uresni,
Hvaleć Boga svikolici
Pjet uzeše svete pjesni.
U toliko na glas daše 33
Velikomu glavi od Rima
Sve nesrećne zgode naše,
I ko Jakin djeve prima;
Ki oćuće žalos mnogu 34
S dubrovačkieh plaćnieh zgoda,
I djevicam miliem Bogu
Blagi'sove svete poda;
Sve naredbe dajuć take 35
Poglavici od Jakina,
Da im čini hari svake,
Da ih časti nad sva ina.
Zapovidje još saviše, 36
Da se pošije našem gradu
Hrana, da puk ne uzdiše
U žestokom lačan jadu.
38 DUBROVNIK PONOVLJEN
I tu tako plav su našu 37
Brašna i svega napunili,
Na zapovied što smo vašu
Dobrovoljno mi donili.
Pet dana je prošlo veće, 38
Da se odonud odielismo,
I s vremenom dobre sreće,
Ko žudjesmo, svegj brodismo.
Može biti, višnji s nebi 39
Da nam je ovo dopustio,
Neka bi se u potrebi
Prie grad ovi samirio.
Da čestitos opet vaša, 40
Ma gospodo plemenita,
Bude uzrašćet svjetlja i draža
SaPrsivsiteam odvoobrgiomv'oristviega svita. — 41
Tad pomorac, a list ize
Ki Leksandro šije čestiti,
Božja crkva kiem drži se;
Koga uput otvoraju, 42
I oca sveta u njem vide,
Gdje se boli ljutu u vaju,
Er Dubrovnik trešnja ukide;
Ter gdje pomoć obećava, 43
I blagosov svoj posila,
I gospodi gdje svjet dava,
Da se tište grada mila;
Hvaleći ih, da su oni 44
Štit od puka krstjanskoga,
Kojieh isti zmaj smioni
Iz istoka bljude svoga.
Raduju se sva gospoda 45
Na čestite ove glase,
Da vrh plačnieh svojieh zgoda
Svetog oca milos paze.
I mirni su er su čuli, 46
Gdje ostaše djeve izbrane, .
Ke su tugam sviem ganuli
Još narode inostrane.
PJEVANJE III. 39
Ali, neka i puk budu 47
Razveselit s dobrom česti,
Kl podnese žalos hudu
Sasma ljutoj u bolesti,
Dva plemića odrediše, 48
Da razdielit sve učine
Što Leksandro poslo bješe
Iz Jakinske pokrajine.
Oni izvrsno i ureda 49
Te naredbe čine i vrše;
Tiem se mnoštvo od svud gleda
Ljudi i žena gdje se krše.
- Svak velikoj u radosti 50
Drage hrane prima dio,
Ter tiem dobrom sve žalosti
Rek' bi da je razladio.
Od svudar se žamor čuje 51
Kiem višnjega hvale zgara ;
Vaskolik se puk raduje,
Er ga sreća razgovara.
Obilne se prem trpeze 52
I čestite sviem gledaju,
Žarko vino svud pije se,
Počasnice svud pjevaju.
Do nebesa ljubežljivi 53
Svega puka glas uzlazi :
Grad Dubrovnik u vjek živi,
Živi u vieke sveti Vlasi.
Odasvud je mnoga vika, 54
Odasvud je rados prava;
Od svud grada Dubrovnika
Pripieva se dika i slava ;
Kako da vas puk ufaše 55
U višoj ga vidjet česti,
Ka mu izasjat svjetlja imaše
Iza mraka zle bolesti.
Nu ova rados čim se otvora 56
Sred smirena toli grada,
Iznenad se začu s mora
Glas ognjenieh lumbarada.
40 DUBROVNIK PONOVLJEN
Bješe iz Pulje dojedrila 57
Plav oružja bojna puna,
Gradu u pomoć ku posila
Prijateljska španjska kruna.
Hrabren vitez bješe s njome 58
Vojevoda glasoviti,
Koji slavom viteškome
Svud sloviaše po svem sviti.
Sred boja se on krvava 59
Bješe iz mala zadojio,
I razlicieh sred država
Kralja svoga tiem služio.
Da svom španjskom prjd gospodom 60
Bješe u mnogom primjen cjeui,
Slavan djelim', svjetal rodom,
Vitez u svem pohvaljeni.
Cjeć hrabrenstva tač poznana 61
Bi mu dano veće krati
Ciele vojske na sto strana
Gospodovat i vladati;
Neumrlu s kojiem diku 62
U svakomu steče boju;
Čim uzmnoži čas veliku,
I ukriepi sreću svoju.
Netom prid grad s plavi dogje 63
Vriedni vitez i smioni,
Onćas s družbom svojom pogje
Gospodi se da pokloni.
Prikaza im što pisaše 64
Ban španjskoga mješte kralja,
Liepu krunu kl vladaše
Partenopskieh od zemalja;
Gdje obećava svoje vlasti 65
Blago, oružje, bojne plavi,
Samo da se s malom časti
Grad Dubrovnik ne ostavi.
Bjehu od prvieh dana njemu, 66
Kad zla trešnja sve razvali,
Prijatelju ko svojemu,
List gospoda napisali,
PJEVANJE III. 41
Na nesrećnu moleć zgodu 67
Da im pomoć bude dati,
I da pošije vojevodu,
Ki će oružje njih vladati :
Tiem viteza hrabrenoga, 68
Kako uzmnožni ban im piše,
Po sred vieća gospockoga
S mnogom česti prigrliše ;
I uzeše na uzdanu 69
Š njim razbirat sve potrebe,
Ko će utvrdit svaku stranu,
Ko će oružjem branit' sebe.
Ter cjeć toga dovedoše 70
Mnoš bojnika punieh hvala,
Da se š njima čuvat može
Varoš, Ploče i Konala.
Kojieh, strane od istoka 71
Na dva klanca postavljaju,
S mora oda svud da široka
Nepriatelje izgledaju.
I da pomnju mnogu čine, 72
I u dnevi i u noći
Dubrovačke u krajine
Da ne može gusar doći.
Na dva mjesta opet s Pila 73
Razdieliše vojsku n dvoje,
Da obrana bude mila
U potrebe puku svoje
U varošu, koji staše 74
Ne malahnoj u pokori,
Stat bo u gradu ne mogaše,
Gdje sve huda trešnja obori.
Joštera su raspisali 75
Deset tisuć podložnika,
Cviet mladosti, kieh su izbraii
Za obranu Dubrovnika:
Ter naredbe te im daju, 76
Da u grad budu svi doteći,
Kad na gorah ugledaju
I na stražah ognje žeći.
42 DUBROVNIK PONOVLJEN
Svaki dan se vitez znani 77
U oružju s vojskom šeta,
I po brdu i po strani
Vodeć sobom mnogo četa,
Sva se mlados 6 njim podigla 78
Na hrabreno vojevanje,
I smienstvo je svž uzdigla
Na junačko djelovanje.
Puk, od straha koji prije 79
Strašaše se u zloj zgodi,
Sad ni malo strašiv nije,
Neg se u srcu oslobodi ;
I nastoji sa svom spravom, 80
Da obrani grad rogjeni,
Ili 'e trieba bit se s Lavom,
Ili dogje Zmaj ognjeni.
S urnebesom oda svudi 81
Bubnji oholi udaraju,
Sjaju oružjem bojni ljudi,
Puške ognjene grom puštaju.
I u hitrom čestom boju, 82
Ko sred prave da su svade,
Čete kažu snagu svoju,
I u potjeri mače vade.
S takom igrom traju vrieme 83
I u snazi svom se muče,
Ter načinom viteškieme
Pravu od boja krepos uče.
U toliko u gradu se 84
Zavaljeni čiste puti,
A i kuće kopaju se,
Kieh obori udes ljuti.
Svak o teškom trudu radi, 65
Svak nastoji o potrebi,
I opet spravlja da sagradi
Stan i kuću dragu sebi.
Njeko blago iznahodi 86
U velikoj prem radosti;
A njekomu nać se zgodi
Svojieh dragieh mrtve kosti;
PJEVANJE III. 43
Kieh u jadu i u plaču 87
Mrazni u grob ospremljiva,
Ćuteć boles od svieh jaču
S djela toli boležljiva.
Megju iniem, kojiem ljuta 88
Zgoda ovaka srce progje,
Bješe mladac koji s puta
Zemlje iz turske te dni dogje.
Ovi imaše pet godina 89
Da se bješe odomio,
I s ljubovcom svom jedina
Samo sinka porodio;
Ku ljubjaše i dvoraše 90
Većma svoga od života,
Da mu se isti raj činjaše
Božanstvena nje ljepota.
Ali tiesna doma hrana 91
Usili ga u bolesti,
Da sred turskieh pogje strana
Trgom iskat bolje česti.
Od pridrage sve ljubavi 92
Sila mu se bi dieliti,
Zasve tešku da je ostavi,
I gotovu već roditi;
Ufajući u pokoju 93
Doć do malo opet ljeta
Uživati kuću svoju,
Čestit blagom sviem od svieta.
Sreća ugodna pomože ga; 94
S trgpvinam er trudeći
Bi mu dano od višnjega
Da uzbude svega steći.
A i ljubi mu sinka rodi, 95
I pisa mu u veselju,
Da u srećnoj takoj zgodi
Svu čestitu smiri želju.
Nu čime se nahogjaše 96
U liepomu Carigradu,
I s trgom se pripravljaše
t Povratiti k rodnu gradu,
44 DUBROVNIK PONOVLJEN
Sred veselja tako mila 97
Začu toli glas nemio,
Da 'e grad trešnja razorila,
Da 'e Dubrovnik izgorio.
Satrešti se i zapani 98
S prva kako izvan sviesti,
Tač ga plačni glas obrani,
I zla zgoda obolesti.
Pak roneći grozne suze 99
S čemernima prem uzdasi,
Skoči i britku sablju uze
Sama sebe da porazi.
Ter svoj život svršio bi 100
Kroz udarac vrloviti,
Skončanje ga tač pridobi,
Da ga momak ne uhiti;
Razgovarat ki ga uze: 101
Bolovanje pusti priko,
Gospodaru, pusti suze
Nu ako nije ovoliko.
Glas donosi vazda gore, 102
Nego li se zgodit bude;
Ljudi od svieta zlo govore
I laživo glase hude.
Rieči ga ove ustaviše 103
Od zle smrti i nemile;
Ali smeten još uzdiše,
I žalosne roni cvile.
Čini mu se, ako prije 104
U Dubrovnik on prileti,
Da istina ništa nije,
Da će zdravo sve vidjeti.
I ako trešnja zla pogubi 105
Dio puka,- drži i scieni,
Da 'e još živa draga ljubi,
Duše svoje raj ljuveni.
Nu čim se oviem mislim' muči, 106
I ujedno razgovara,
U Dubrovnik it' odluči,
Želja plaha koga vara.
PJEVANJE IN. 45
Ter sve bivši trgovine 107
Vriednu momku ostavio,
Put rogjene svž krajine
Na konju se zaletio.
Nije stvari, da ga uzdrži, 108
Lak žestoki vas trud čuje,
Po gorah se tiekom krši,
I na krilih svegj putuje.
I gdje ikoga bude sresti, 109
Ko mu umije ki glas dati,
Srne k njemu izvan sviesti
Da ga bude raspitati.
Ali noćno, kad mu 'e sila 110
U kom mjestu počinuti,
U snu mu se ljubi mila
Kaže srcem, gdje ga ćuti;
I na pomoć gdje ga zove, 111
Veleći mu: hodi ureda
Slobodi me tuge ove,
Poginuti tužnoj neda'.
San ovi ga vele veće 112
Svegj poteži k Dubrovniku,
Er clošašćem puniem sreće
Drži išćerat svu ćes priku.
I tako se ne obzire 113
Na stvar niednu na sem svieti,
Neg u srcu željno umire,
U grnd prije da prileti.
K Drenopolju nu ko dogje, 114
Za znat uprav glase istine,
Poklisare pitat pogje
Dubrovačke od krajine,
Da mu kažu što se zgodi 115
Od ljubljena toli grada,
Je li osto živ kogodi,
I što se u njem čini sada?
Knjigonošu poklisari 116
Skoro bjebu tu primili,
I po njemu strašne stvari
Silne od trešnje razumili;
46 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tim ga ončas izvedoše, 117
Da mu kazat sve uzbude,
K6 nevolje grad smetoše,
I nesreće gorke i hude.
On u kratko pripovidje, 118
Kako trešnja grad razvali,
Kako strašni oganj vidje,
I ko živi jesu mali.
Ter tiem nečim' od poraza 119
Trgovcu bi zaisto bio,
Da na svrsi ne prikaza
Glas mu opeta drag i mio ;
Veleći mu: ako moja 120
Svies ciela je, čini mi se,
Da 'e domaća živa tvoja,
I da i sina sobom ize.
Knjigonoša zasve laže, 121
Sve trgovac hoće ufati,
Er što želje žude naše,
Vazda 'e lasno vjerovali.
Tim veseo pun ufanja 122
Darova ga i zagrli,
Poklisarim pak se klanja
I naprieda s konjom hrli.
Tere nigdje ne ustavlja se 123
Dokli dogje k Dubrovniku,
Gdje od sve ljubi druge glase,
I svu zgodu čuje priku.
Susjeda mu sva poznana 124
Sve na znanje bješe dala,
Do dvadesti ka se dana
Živa iz stiena iskopala.
Veleći mu: znam do skori 125
Da 'e tva ljubi živa bila,
Zasve kuća da se obori,
I pritisnu sve gomila;
Er dokle su mene izeli, 126
Besjedila 'e svegj sa mnome,
Zasve smo se ne vidjeli
Zastupljene gomilome.
PJEVANJE III. 47
Ja sam slala pak, da budu 127
I dj'u od tole van izeti:
Ali strah me, da u trudu
Ne zgodi se njoj umrieti:
Er se čula veće nije, 128
Kad je zvahu, da se oziva;
A i meni reče od prije,
Da 'e od glada malo živa.
S prva tri dni kopaše je, 129 •
Da 'e mogu izvaditi;
Na, kad živu ne čuše je,
Ne hoćeše već truditi.
Još najliše gdje ležahu 130
"Vrh tve kuće vrle stiene,
Kž se razbit ne mogahu
Cjeć tvfdine neizrečene. —
Na rieči Ove mladac skoči 131
Vikajući: ma 'e krivina;
Mojoj ljubi smrt uzroci
Vajmebl moja dalečina.
Da sam se ovdi namjerio, 132
Još bi ona jaoh! živjela,
Ili bih je slobodio,
Ili i mene smrt uzela.
Nu kad moga zla udesa 133
Huda sila nju prikrati,
Draga iznać ću poć' telesa,
Da ih budem ukopati.
I kad ine nije sreće, 134
Kad ih spremim tu sred groba,
Prikratiću dni mrzeće,
I nesrećna moja doba. —
S oviem riećim u grad hodi, 135
I nemira pun opaka,
Za pjeneze iznahodi
Veće ljudi i težaka.
Zaedno š njima tere ide 136
Da raskopa kuću svoju,
Ku nemila trešnja ukide
U strašnomu nepokoju.
48 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tu potrudi veće dana 137
Dokli u tvrdoj toj gomili
Otvori se jedna strana,
Otkle uljeze u dom mili.
Gdje nahodi prikršteno 138
Drvje ujedno veće greda.
Pod Idem dobro sve ljubljeno
I draaoga sinka ugleda.
Ležaše mu mrtva ljubi, 139
Kako da je tu zaspala;
Teška .-tiena ni je ubi,
Ni ranjena bješe ostala.
Ko kad vihar nesmiljeni 140
Silno iz zemlje iskoriepi
U planini u zeleni
Vite jele dub priliepi;
Tako ona gledaše se 141
Gdje se bješe tu prostrla,
I drag sinak grijaše se
Njoj liepoga oko grla.
'Žalo« ovu kako vidje 142
U srcu se omramori,
I u licu smrtno ublidje,
Ter ne umije da govori.
Nu trpeći ljute jade 143
Tu s vigjenja boležljiva,
Na ljubovcu dragu pade
Da je mrtvu tad celiva.
I bivši je u nesviesti 144
Grlit uzeo prem žalosno,
Dušu pusti od bolesti,
I izdahnu nemilosno.
Svak priskoči tad ureda 145
Da mu život čiem pomože;
Svak jeda je živ razgleda,
1 vratit se jeda može.
Ali koga smrt umori, 146
Ni'e načina toli stavna
Za činit mu ustat gori
Zrak uživat biela dana.
PJEVANJE DL 49
Vrvi odasvud mnoštvo ljudi, 147
Taku žalos da gledaju,
I strašniema teziem čudi
I očim', vjere još ne daju.
Samo ćute smeću mnogu, 148
I milos im život krati;
Nu što učinit drugo mogu,
Neg istinu vjerovati.
Kroz toj zaedno svieh u cvilu 149
Mrazni u grob ukopaše;
I onu zgodu sviem nemilu
Vrh ploče im ispisaše,
Neka ostane uspomena 150
Ovolike od ljubavi,
I da vječnieh do vremena
Ovaka se vjera slavi.
Ali zasve zgoda ova 151
Smete vas puk u žalosti,
I srce mu sve rastrova
Ljutiem plačem i gorkosti;
Nije za to da se ustavlja 152
Oko draga trudit grada:
Puk na pamet za čas stavlja
Gorku žalos tugja jada.
Tiem čim ište, da opeta 153
Ljubjeni se grad ponovi,
Nije truda da ga smeta
Sve što 'e trieba sve gotovi.
Na sto strana pripravljaju 154
Da iznova kuće grade,
I veće ih počinjaju
I čine im liepe ograde.
Svetom Vlasi crkvu svetu, 155
Glasovitu nad sve ine
Na čas višnjem u zavjetu
S mnogom dikom grade i čine.
I na biele slavne dvore, 156
I polače svietla kneza,
Stavili su još majstore,
Da ih grade mnoga uresa.
iPalmoti6 4
50 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tako od svuda nastoji se, 157
Ni se krati moć ni snaga;
Što 'e potrebno sve čini se,
Trudu višnji zgar pomaga.
Ah blaženi, kojiem miri 158
Niču opeta iz pepela!
U smećam se i nemiri
Ljepša ragja čes vesela.



Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.