Eneja:
A prem evo od ovuda
ide k meni sad kraljica,
puna ti je gorka truda,
bljeda ti je vidjet lica. 795
Didone:
Ah, čudim se neharniče,
da si duha tač nemila,
nemilost te da potiče
na izdavna huda dila.
I da cijeniš sprave tvoje 800
moći tako zatajati,
da ih neće srce moje
u čas isti obaznati.
Jaoh, to li je tako mala
za uzdržat te ljubav moja, 805
i tvâ vjera kû mi je dala
prinevjerna desna tvoja?
Ah, o goste moj ljubjeni,
zvat neću te vojna moga
pokli tako bježiš meni 810
s tvoga djela nevjernoga.
Ah, u čem ti skrivih viku,
ali vajmeh, er odveće
vjerno ljubih tvoju diku
za uzrok ovè smrtne smeće? 815
Ja sam ona kâ sam tebe
slatko i drago priljubila,
da vrh iste same sebe
kraljem sam te učinila.
Ja sam ona koja tebi 820
dah čast vjeru i mû diku
sa svijem blagom kê pod nebi
požudjet si mogô vîku.
A ti tako pun nehari
hoćeš mene pogubiti, 825
i nevjernoj u privari
poruganu ostaviti.
Neprijatelje cjeća tebe,
puke žestoke od Libije,
i rasrčih još na sebe 830
kralja bojne Getulije.
A još tko zna, kada poći
budeš vajmeh, ti od mene,
da će hudi brat moj doći
mire oborit mê zgrađene. 835
Nu kada bih ja imala
sinka Eneju malahnoga,
malo bih se tad hajala
od sve moći svijeta ovoga.
Ah, ustav se i ne hodi, 840
dragi kralju, sad molju te,
ili me ubij i slobodi
ove muke jôh priljute.
Eneja:
Ja zatajat neću viku
mâ kraljice na sem sviti, 845
da za tvoju har veliku
ù v’jek ću ti haran biti.
Ere slava tvoga imena,
dokli uzmislim ja o meni
sveđ mi bit će uspomena 850
za u vječnoj te držat cjeni.
Tijem ne drži da nikako
muče bih se odjelio.
i sramotno i opako
izdajnik se tvoj otkrio. 855
Ere htio sam doći k’ tebi
prije neg budem putovati,
da ti budem volju od Nebi
i djeljenje mê kazati.
I nejma se cjeća toga 860
tvoja kruna srčit sada,
ni izdajnika zvat me zloga
pobjeguća tvoga iz grada.
Sama ista er znaš dobro
da za tvoju Kartaginu 865
odi sebi nijesam obro
za vlastitu kraljevinu.
Pokli višnja zgara sreća
i bogova svijeh odluka,
latinsku mi zemlju obeća 870
i cesarstvo svijeh junaka.
Nijesam došo za mê volje
odi s’ tobom ja vršiti,
ni za uživat tvê pristolje,
tvoj vjerenik i kralj biti. 875
Uživati sreće moje
u ispraznosti kad bih htio,
iz državâ rodne Troje
vik se ne bih odjelio.
Tu bih mire ja satrene 880
povratio na sem svijeti,
i sred zemlje me rođene
isko život moj dospjeti.
Ali volja višnje česti,
hoće da ja sinku momu 890
iskat budem druge mjesti
u kraljestvu latinskomu.
I zamjerna čuda ova
Cjeć vječnoga dobra moga,
bog mi Apolo prorokova 895
iz znanoga stupa svoga.
A još obnoć ćaćko Ankize
sveđ me straši pun zle smeće,
uprav na me srčeći se,
er ne hajem za mê sreće. 900
Jove mi isti svojom moći
po Merkuriju zapovjeda,
da odovle budem poći
u latinske zemlje ureda.
Kunem ti se po mû glavu, 905
i po ljubav sinka moga,
kako ostavljam tvû državu
suproć htjenju srca istoga.
Nu je trjeba višnje volje
i odluke ispuniti, 910
i kraljestvo i pristolje
sinku momu ne kratiti.
Tim ustav se mâ kraljice,
i ne smetaj mene sada,
Neg’ razvedri tvoje lice 915
i čin razlog da te vlada.
Didone:
Proklet bio tko će vîku
ljudskijem kletvam vjeru dati,
i himbenu ljubovniku
milostiv se ukazati. 920
Er vi kada ispunite,
Izdajnici, želje vaše,
on čas vjeru pogrdite
od ljubavi prave naše.
Nije mati tvâ Venere, 925
niti je ćaćko vrijedni Ankize,
kad nemilost ta bez vjere
u tvom srcu nahodi se.
Tebe ê kâgod zv’jer nemila
gorska, u sebi bez načina 930
svojêm čemerom zadojila
u pustoši od planina.
Pokli plačne molbe moje
ne mogoše učiniti,
da uzbudu oči tvoje 935
jednu suzu ispustiti.
I da budeš ukazati
kratku milost na mê smeće
i razgovor meni dati
ove smrtne na nesreće. 940
Ne vjerujem višnji Jove
da pravedan jes na Nebi,
ako zlobe hude ove
ne pedepše sad u tebi.
Ah o Bože, gdi na svijetu 945
da se iznađe vjera prava,
ako uzroči meni štetu,
pravoj, ljubav jaoh neprava?
Ako oni kîj od svudi
bi progonjen na sve strane 950
smrtno meni sad naudi
cjeć milosti mê poznane.
Ja ga primih gola i naga
za mojega gospodara
i darovah sva mu blaga, 955
a sad mene, jaoh, on vara.
Eto hari kû mi objavi,
eto vjere kû mi odvrati,
eto plate môm ljubavi,
kojom život moj prikrati. 960
Apolov ga stup svjetuje
na pogube mê pakljene
a Jove ga zgar siluje,
da ostavit bude mene.
Kô bogovi da su u raju 965
nepravedna suda tako,
da u sebi uživaju
zlo prihudo naše svako.
Nu ostavi mene sada
išti kê hoć zemlje od svita 970
neš’ mi uteći moć ikada,
da imaš krila strjelovita.
Ubit ću se za sljediti
strašna sjena plavi tvoje,
da ih budem podušiti 975
kroz nemile gnjeve svoje.
Neka vidiš tkô je prijka,
i srdita svaka žena,
od nevjerna ljubovnika,
koja bude ostavljena. 980
Kad se uzdušiš ù dno mora,
znam na pomoć još ćeš zvati
Didonu ovu, kâ najgora
tad će ti se ukazati.
A ja mirna u pokoju, 985
u paklu ću još naći se
kad uza me dušu tvoju
budem gledat gdi muči se.
Odi Didone bježi, a Eneja sam ostaje.
Eneja:
Ah uteče srčna u sebi
puna truda svîjm žestoka, 990
i strah me je da se ne bi
sad ubila s’ moga uzroka.
Nu trjebaê poći meni
višnje volje izvršiti,
zasve nemir da pakljeni 995
jad mi uzroči vjekoviti.
Sva me družba veće čeka,
da na plavi budem doći,
u latinsku zemlju neka
uzbudemo sada poći. 1000
Ako se odi štogod steče
meni obrana vi budite
ò Bogovi, kîj najpreče
na ovi me put sljedite.
Kor:
Mnim da gorà
nije sred góra 1005
zla lavica gnjevna i prijka
neg’ li žena
ucviljena
od nevjerna ljubovnika.
Ona bude 1010
misli hude
na vrline obratiti,
u čemeru
svoju vjeru
da uzbude osvetiti. 1015
Ona trudi
kroz jad hudi
s koga sahne i uzdiše
kroz osvete
svê proklete, 1020
da se vas svit satariše.
Nu opaka
žena svaka,
koja vrstu svû ne ljubi,
razložno je 1025
zlo svako je,
da je smete i pogubi.
U ljubavi
sklad boravi
sličan slična sebi uživa, 1030
ne razliko
bit će prîko,
u njem nesklad sveđ pribiva.
Tko se srami
svojêm željami 1035
ti ne može pogoditi,
er bez srama
ljubav sama
naga hoće sveđer biti
Tko spozno je 1040
biće svoje
u koljenu potištenu,
sveđ će iskati
za uživati
rodom sebi sličnu ženu. 1045
Er sred straha
miso plaha
uzdržati š’njom ga neće
sve što žudi
u razbludi 1050
da ne prosi rad svê sreće.
I Didone
usione
želje ukaza svê ljubavi,
uze prika 1055
ljubovnika,
kî jê neharan sad ostavi.
On koljena
potištena
i izdajnik rodne Troje, 1060
zle bez mjere
svê nevjere
Ukazo je.
Svrha ata drugoga.