Da bogat u gori poklikne zvat' koga,
gora š njim govori, ako tuj nije koga,
a ubog sred puka da vika najveće,
njeka je odluka, nitko ga čut' neće;
bogat je razuman u djelu svakomu, 5
a ubog bezuman, i nije drag nitkomu,
ubog je nesrećan u svemu na sviti,
bogatu noć i dan i sunčan zrak sviti;
bogatac sve vlada i svemu red daje,
a krepos nazada u tmasti ostaje. 10
Tijem njegdje iznevar sta igrat' toga rad
lakomos, i dinar i krepos za oklad.
Jedan se s druziem pri, svak razlog svoj pravi,
tko 'e bolji od nas tri u svojoj naravi?
Lakomos veli: ja, koja sam bogata, 15
sva kuća er ma sja od srebra i zlata.
A s kim se nahodi bogastva dio veći,
taj na svijet gospodi svakomu nje za pleći.
Ja se umijem vladati, dinar je moj sluga;
dinar se obrati, ter se njom naruga, 20
tobom je, reče, smijeh, ja sluga tvoj taman,
nijes' li ti smrtni grijeh, u paklu kom je stan?
Ja tvu ćud nemilu po volji dvorim, mníš,
neg' što ti pod silu s himbome uzdržiš.
Za steć' me svegj suziš, odrta, gola greš, 25
vijek vruće ne okusiš, neg' paski gladom mreš;
za mene svijet varaš, priatelje ne ljubiš,
a sebe svegj haraš i dušu još gubiš,
Nu da kad ispuniš te želje od svijeta,
što će bit' pak, što mniš, da te tko upita, 30
reci mi toj, draga, što imaš učinit'
od toga ti blaga, napokonj što će bit?
Umriet' se podoba, druzijem će sve ostat',
za tuj har vrh groba ki ti će u vijek srat'.
Tad ću ja slobodan od ruka tvojijeh bit', 35
a s vriednim noć i dan, prid kim ću čas dobit'.
Nu mi je i sada i djelom i riječi,
mnome se svak vlada, gospodi i diči,
a ti me sramotiš striguć me s svijeh strana,
napunit' er mnom mniš sva mjesta od stana. 40
Držiš me u tmasti, lakoma nakazni,
u grijehu bez časti, bez božije bojazni.
Ne znaš li za boga najprvo na saj svit
razumna onoga, koji me htje stvorit'?
Za što mi s obje stran dva lica učini, 45
a ne htje vlaštit stan vijek da mi namini?
Zakon mi hotje dat' i reče: vijek trudi
vas ćeš svijet obtjerat' na službi od ljudi.
S tijem svijetlim obrazi družbu ćeš proc' mnogu,
ter se, čuj, ne omrazi bogatu ni ubogu; 50
čuj, da te ne obreže kroz pamet tko ludu
Pak tebi ne sveže primjehu ku hudu.
Čim pravu ti mjeru daš ljudem u plati,
svaki će tvu vjeru za dragu imati.
A ti sva odsgore tvoriš mi taj dila, 55
i da mož', triš gore još bi mi tvorila.
A nije ti toj dosti, neg' lažuć nahodíš
meni i kreposti da na svit gospodiš.
Tamno ti vijek lice, a na tvu malu har,
bezočna gladnice, svim vam sam ja gospar. 60
Kraljestva mnom stoje, krepos se mnom uči,
mnom trude svakoje plaćaju, tko muči.
Zgrade se mnom grade i zemlje još teže,
vinogradi sade, kopaju i reže.
Tim poznam, da si ti podložna pod mu vlas 65
za'edno s tom kreposti, a ja sam vaša čas.
Na take besjede krepos se razjedi,
nа sagu ter sjede megju tijem po srijedi,
i poče besjedit', veleći riječi ove:
tko je taj na saj svit pameti oslove, 70
ki krepos pod noge postavlja i niže?
Scijeni li da roge tijem sebi uzdiže?
A tijem se potlača i ne zna, kud grede.
Krepos je majača, tkomugod što — —,
bez mene ni narav, ni saj svijet može bit', 75
ni hitra, mnim, ljubav dobar plod uzplodit',
ni sivi još soko bez krila iz gnijezda
poletjet' visoko jak s krilim do zvijezda.
Da buduć' meštrinja ja vrijedna od svega,
zaman su sva htjenja bez mene od tega. 80
Ostavljam nazada lakomos prokletu,
u paklu da vlada hudoba njom vijek tu.
Prokleta nje inati od boga još lje bi,
i otac bogati, ki krade i grabi.
Za sve toj koljeno ne bih moj dala vlas, 85
buduć osugjeno me'u zlobne u propas.
Nu ti sad izidi, dinaru smrdeći,
ter sa mnom besidi: tko je od nas dva veći,
ili ti ili ja? lje svak zna, da tebi
po meni lice sja, jak sunce na nebi. 90
Er kad te stvori bog, hotje te postavit'
u zemlju i brlog, pak meni objavit'.
Ja te izeh za moj grih lje trudom moime,
i svijetla učinih, i dah ti još ime
i pak te po svitu odpravih svudi poć', 95
i dah ti jakos tu, da možeš sve primoć'.
S nesvijesti a sad tvom proć meni ustaješ,
ter hudim neharstvom platu mi tu daješ.
Smućena bit' ću ja, što učinih, do vika,
a i bog se pokaja, er stvori čovika. 100
Lakomos kad ču toj, plam je uze srditi,
ter opet uze boj s dinarom činiti,
i reče: dočim svit obtječe zrak sunčan
ja te ću vik sliedit' ne pristav noć i dan,
po putu svakomu trudeć bez pristan'ja 105
po krivom, pravomu, samo da te imam ja
neka se ti ždima, otare ki liže,
tko mi te neima, pod svakim jes niže.
Kad kriepos vidje toj, k nebesom diže se,
i reče: nu t' trud moj, što meni brine se? 110
S ovezijem stat' ga nije, ter krila otvori:
ja ću poć', pravda gdi je; i odletje uzgori.
