Pokli sam plača sit, moj bože jedini,
što veće ovi svijet vara me i hini?
Pokli se život moj na svrsi skončava,
što veće trudan boj svijet meni zadava?
Pokli sam skončan vas i pokli umiru,
napasti svaki čas što mi duh podiru?
Vaj što me svijet cvijeli i plač mi zadaje,
gdi se duh moj dijeli i s tijelom rastaje?
Jur veće ne čuju kriposti u meni,
a željno tuguju u muci pakljeni;
minujem tijeskan most, da stupim na on kraj
da tužba i žalost dava mi plačni vaj.
Zač se su sve sile napasti razlike
na mene skupile i tužbe velike,
što dava tama[n] svit ki cvijeli i gnjijevi,
da nije moć odolit tolikoj protivi.
Zašto sam nejaki i ne imam te moći,
podnijeti trud taki bez božje pomoći.
Tijem život moj plače, bogu se moleći,
sve strile i mače u srcu noseći,
da svojom oblasti k meni se obrati,
pakljenoj propasti da silu prikrati,
dušica da moja u rati ne izgine,
na svrsi od boja da u goju počine.
Pokli je stvorena, o slavni bože moj,
vesel'ja blažena da uživa i dvor tvoj:
o bože, ti ne daj, ako mi može bit,
da ovi trudan vaj bude me pridobit;
ne bran' mi ljubavi, ne šted' mi milosti,
ti moj duh izbavi od svake žalosti.
Trudna me pogledaj, nemoj me zabiti,
tvrdi mi štitak daj, kijem se ću štititi.
Štit mi daj od boja, ki bih rad imati,
u kom ću bez broja udarce primati.
Nu bože ne prosim ini štit, neka znaš,
pri sebi da nosim, ner molim da mi daš,
u vjeri u pravoj neka sam stanovit,
bez sumnje gdje duh moj more se slobodit.
K tomuj mi prikaži prijazan tuj tvoju,
bridak mač pripaši na bedru na moju,
koji ću nositi pripasan u polju,
da budem dobiti vojnike na volju.
Drugi mač ne prosim, ner sam križ blaženi
u srcu da nosim u vijeke pri meni,
neka se njim branim, moj bože, oda svud,
da moj duh sahranim ki prija tolik trud;
u oružje zač sam toj veće ja stanovit,
da može svaki boj odrvat i dobit.