Već ne vjeruj taštoj laži
privarena dušo moja
ni u čem ne mož nać pokoja,
da se želja tva utaži
Tač te vrijednu ktje stvoriti5
bog, da umrla nijedna satvar
ne može ti jur nikadar
duhu želju samiriti.
Štogod misli tve ikadar
pomisliše, sve imiše,10
i tvim očim nijednu satvar
ne zabranih, ku želiše.
Robje konje, sluge, blago
uživaše želje tvoje
i kamen'je ono, koje15
na svem svitu tač je drago.
S svitom svile svake nosi,
jede u srebru i u zlatu,
i u tem nijednu dobru platu
misli željnoj tvoj ne isprosi.20
Nu sad, pokli kroz svjet sveti
znat mi od stvari da istina,
da je sve ispraznost i taština,
i čemeran trud pameti,
dušu moja, riti mogu,25
išti išti svudi gdi ćeš,
nigdi mira najti nećeš,
nego u samom jednom bogu.
Svaka na svit stvar dodije,
ku godir se čoek čin't' stavi,30
nego samo zrak ljubavi
božje, kojoj svrhe nije.
