Tripče de Utolče/Peti čin
| ←Četvrti čin | Tripče de Utolče Писац: Марин Држић Peti čin |
Prvi prizor
uredi
SVOJTA: Tripče, ne možemo vjerovat ti da bi Mande to učinila.
TRIPČE: Ako ne vjerujete riječmi, vjerovaćete očima kojijem ćete gledat nje portamente.
SVOJTA: Te nas haljine ne delektaju; tvoje pitje vele je, pa ti je dosle učinilo. Dobro znamo, kad vino uliješ u tvoju gulu, u tvoj trbuh, uljeze dženeracijon vragova u tebe - djed i pradjed, otac i sin, i vražija mati.
TRIPČE: Adonka, moji stari i počtovani i moja bratjico, ako je Tripčeta kadgodi vince pridobilo, ter je u vincu štagodi lukavo govorio, tot veće Tripčetu ni trijeznu nije istina vjerovana; sve što Tripče veće govori, sve je pjano, sve je grintavo!
SVOJTA: Tripče, koga često pjana vode, i kad je trijezan mne da pjan govori.
SVOJTA: Pjanac je kako i žena ka, kad jednu votu čâs izgubi, veće ju nigda ne steče; koga vide jednu votu pjana, drže ga vazda za pjana.
TRIPČE: U slavu Djeve Majke! Sad se će vidjet jesam li pjan!
SVOJTA: Ovo t' obećavamo: ako ju nađemo u čem je si obadio, tako jo' ćemo lijepo glavu i usjeć, da veće nije živa i da ne gledamo prid očima sramotu od naše kuće; gubavu ćemo kozu izvrć iz stada, da ostalo stado ne razguba. S kijem veliš da ju ćemo nać?
TRIPČE: S meštrom Krisom od skule.
SVOJTA: Mandu ćemo nać s meštrom Krisom od skule?
SVOJTA: Oršu, bratjo, da per forza uljezemo u kuću i da i jednoga i drugoga za kose svučemo niz skale i ovdi, qui in mezzo della strada, da vas svijet vidi, da od njih komardu učinimo.
SVOJTA: Ne inako, pod mač da se stave!
SVOJTA: Tri uljez'te goru, a ja ću i Tripče na gvardiju od vrata ostat. - Tripče, gdje ti je oružje?
TRIPČE: U vraga! Ovo sam i sam sebe zaboravio od njekijeh tuga.
SVOJTA: Uhiti za kose, doli ih svuci! A, can traditor, a ti, zla ženo!
Drugi prizor
uredi
DŽOVE: Jezus, misericordia, što ćete od nas? Mi smo!
KRISA: Quoniam violentia? Quare? Začto?
SVOJTA: Na ulicu, da vas svit vidi, tradituri!
DŽOVE: Misericordia! Što ćete? Moj je muž!
PEDANT: Quid tibi vobisque rei mecum est? Što imate vi sa mnom činit?
DŽOVE: Jaohi, moja ludoveti, na što te tvoje ludosti dovedoše!
SVOJTA: Tripče, ovo li je Mande?
PEDANT: Violenter manuque armata, s oružjem tako!
TRIPČE: Ali sam ja mahnit, ali sam gluh bio, ter sam jedno čuo za drugo! Ja sam pjan, ja sam mahnit, ja... Vrag uzeo kad sam živ! Ja ću poć uzet lakat konopca, ter se ću objesit, pokli moje oči i moje uši lažu.
DŽOVE: Što ove stvari, dobri ljudi, činite?
SVOJTA: Dobra ženo, tko pjanu i mahnitu vjeruje, pjano i mahnito čini i govori. Nije on pjan ni mahnit, ma smo mi bjestije i gore neg bjestije, er na njegove riječi ovi eror učinismo. - Vidimo er si ti muž ove dobre žene. Kako li ste tu došli, mi to ne ištemo. Prostite i ostajte zbogom! - Pođ'mo za onjezijem mahnicem, da se onaki pjan desperan ne bi objesio.
Treći prizor
uredi
DŽOVE: Krisa, sramoto moja, ne meštre od skule! Tko tebi da skulu učit, on mahnitiji bi od tebe. Tu će skulu djeca od tebe naučit? Jesam li ja Mande? Što me gledaš? Pače me se sit nagleda', sramoto moja, ruže od tvoje kuće, ruino sam od svoga života! Da te s Mandom sad ovi nađahu, kako sad ovdi prođaše? Zaklahu te nečovječe, ne imaše kad Jezusa rijet, ter bi život i dušu izgubio! Brižna ja s tobom, u smrtnomu bi grijehu umro! Ludi Krisa, što mučiš? Što ne odgovaraš? Izvan kuće mi se valent mladić čini, a kad je doma: "Stomak me boli". Nije te danaska stomak bolio kad si mnio da si s Mandom, koja je dobra mladica, a ti si zao čovjek. Sjetna! Je li ka od žena da joj se potužim koje je valentižije danaska učinio scijeneći da je, brižan, s Mandom? Nijesam li ona s kojom se si danaska toliko junak učinio, koja sam od toliko godišta uza te vazda bila? Ma ti meni nijesi oni ki si danas bio i inda bivao. Tradituru od vjere ku mi si dao! Er da ne gledam što gledam, sad bih ovjezim nokti u oči došla, ter bih ti ih izbola kako zlu čovjeku. Da je proklet oni čas i oni hip koji za te dođoh! Mučiš, ne odgovaraš, zao čovječe? A minuto brijeme toliku oholas svrh mene imaše! Izgubio se je, zamuknuo je, odkrile su se njegove grinje, uzaznala sam njegove sekrete. Ma, zao čovječe, hoću da ih i druzi znaju; poću dozvat svu svojtu, ter im ću ukazat tvoje galantarije; i neću cknjet - najbrže sada!
KRISA: Fortuna, ad quid tanta derisio?! Me miserum! Ženo, ženo, vele ih znaš! Ženo imaš razlog! Ženo, ja sam kriv, ma Ljubav kim se neće narugat? Puer alatus, nudus atque pharetratus, Ljubav je jedno dijete golo s krilmi, er mu leti červeo kako sve djetetu; a gore je dijete, - narugao bih se svetijem Antunom. In fine, ljubav se je htjela narugat danas mnome, ma veće se ne bude mnom rugat. Satis est, dosta je! A sagitta tua volante šcutum prudentiae proteget me; poću ženi proštenje pitat, i da ovo pokrije i da se veće o ovomu ne govori. S ljubavi malo ja život ne izgubih. Ne, ne veće!
Četvrti prizor
uredi
TURČIN: Valahe, kad pod kuću dođem moga svitloga sunca, tako i dohode njeke đidije, tere smetaju moje posle. Valahe, tako mi ova desnica neodsječena, prvi prida me dođe, tako mu ću ončas i usjeć glavu. Ma ovo moje svitle zvizde danice. - Svitla zvizdo danico, pomiluj, rob tvoj umire! Aman da znam da mi glava otide, uljezoh gori s tebi! Primi me, vilo, primi me!
MANDE: Jaoh, tužna! Mahnit je ovi Turčin. - Kata, zatvori kuću.
TURČIN: Vilo, ovo tvoj rob!
MANDE: Jaoh, jeda tko? Turčin u kuću!
SVOJTA: Manda, što je to?
MANDE: Turčin mi je uljezao u kuću! Pomozite za Boga!
SVOJTA: Ah, đidijo jedna, tako li je?
TURČIN: Ah, bre ćopek!
SVOJTA: Nadvor, đidijo!
SVOJTA: Nadvor, da mi mu je glavu usjeć!
SVOJTA: Drž'te ga! Ja mu ću glavu usjeć.
SVOJTA: Držimo ga! Slobodno udari! Đidijo jedna!
TURČIN: Junaci, prije neg mi glavu usiječete, da vam dvije riječi rečem, tako vam materina mlijeka!
SVOJTA: Neka govori đidija. - Čini tvoj posao!
TURČIN: Svojtu imam ovdi.
SVOJTA: Tko ti je svojta? - Ne udar' sad, - neka reče.
TURČIN: Draško Grubišić Krkranin moj je otac; fuste me su turske, djetetom u Pulju hodeći, uhitile.
SVOJTA: Ti si Draškov sin? Lažeš, pse! Da jes' li imao ku sestru?
TURČIN: Jesam, na ime Mandu; ne znam je li živa.
SVOJTA: Manda, nu sidi dolu.
MANDE: Ča ću doli?
SVOJTA: Hodi doli, tvoj je posao! Ali otole nam kaži: jes' li imala koga brata?
MANDE: Jesam jednoga, koga Turci uhitiše. Ne znamo je li živ.
SVOJTA: Što je tebi ime?
TURČIN: Mahmut sada, a prije mi je bilo ime Frančesko.
SVOJTA: Manda, kako mu ime biješe?
MANDE: Frančesko.
SVOJTA: Manda, meni kolač! Ovo tvoga brata!
MANDE: Ča je to? Što velite?
TURČIN: Ovo je Mande, ovo je moja draga sestrica koju sam toliko žudio, bogme je ona!
MANDE: Frančesko, moj dragi brate, sada te poznam!
SVOJTA: Vidite li i čujete li čuda!
MANDE: Frano, moj brajene dragi?
TURČIN: Manda, sestrice draga, je li otac živ?
MANDE: Da s' ti zdravo, - priminul je. Koja te, moj dragi brajene, dobra moja srjeća ovdi k meni dovede?
TURČIN: Majde t' dobra srjeća, moja draga sestrice.
SVOJTA: Ovo je naš dragi parenat, a mi ga ktijahomo klat.
TURČIN: Moji junaci, zgodi se na ovomu svijetu vele stvari.
MANDE: Uljez'mo u kuću, dragi brajene.
SVOJTA: Montanje fermo stoje, a ljudi se jedan s druzijem nahodi. Stavite oružje u nožnicu; poću ja vidjet jeda Tripčeta nađem, onu mahničtinu, da doma dođe, da šuru ovoga vidi i da ga počita.
Peti prizor
uredi
KERPE: Po misu Božiju - smijeh od ovoga kaza! Podesta kondena Lonu de Zauligo, da plati prćiju Kati, našoj djevojci, pecat librica, ali da pet godišta stoji u okovijeh u tamnici. Tot amorižanje! Ma za skurtat besjedu: našla se je Kata da mu je kći. U Krkru ukradom se s njekom sklopi, kakav je vas amoroz; rodi se ova djevojka, krijući ju odhrani; baba se je našla koja ju je dojila i hranila, koja sve ovo spovijeda. Toliko, er ju je on odlučio uzet u kuću i hoće je udat onorevolmente. Kučki jednoj nehote se je srjeća rodila! Ma ovo je; poć je ću malo pristrašit. - Kata, kamo greš?
KATA: Gori; jesi li gdi Tripčeta vidil?
KERPE: Što ti je od potrjebe?
KATA: Oni Turčin, koga ti ktijaše puškom strijeljat, našao se je da je brat Mandin.
KERPE: Vraga veliš!
KATA: Nije inako.
KERPE: Sve može bit; ma, Kata, kako će ti proć so onjezim rugom što si od Lone činila? Sve se je uzaznalo, podesta hoće da, zato što si se rugala, uzmeš za muža jednoga koji bi Loni otac bio a gruba kako jednoga djavola od pakla, koji mješte ručka hoće ti davat svako jutro dvaes biča po mahači; tako podesta hoće.
KATA: Brižna; ča veliš?! Ča su te riječi? Ubio Bog i podesta, makar i tebe š njime. Bogme ću se skrit, da me ne nađete.
KERPE: Ovo ih, ovo Lone! Biži u kuću.
Šesti prizor
uredi
LONE: Reče se: ne može se jedna stvar načiniti, što se prije ne sašteti; ma ja ne nađah kćeri ni ozdravljah od ludosti, da se ova smeća ne učinjaše. Mnjah s vragom da me će objesit, a ja dobih una zoia, - kćer dobih ka mi je draža neg jedna džoja od tisuću škudi. I ljubav veća manju pridobi. Mandu zaboravih pri ljubavi od kćere; Mandu ću odsela ljubit kako onu ka je moju kćer lijepo odijevala i kako svoju sestru tratala.
KERPE: Lone, uzidi gori?
LONE: A ja da uzidem.
KERPE: Ovo je veće tvoja kuća. - Tripče, per amor de Dio, što si u tizijeh haljinah?
TRIPČE: Znaš ka je? Ja sam zločes, ja sam mahnit; a Mande, moja žena, sveta je svetica, kad vi hoćete.
PEDANT: Domini mei, quis est, tko je muž Mandin?
TRIPČE: Što ga pitaš? Ja sam njekad Mandin muž bio; ma sada, po Jodzefa martira, ne bude ona veće moja žena bit.
PEDANT: Et ego dico tibi, velim ti er ne ima nitko u svem Kotoru bolje ni svetije žene od tvoje; i ako ti sam što sagriješio, ignosce michi, domine! Peccavi, peccavi, e valete!
LONE: A ja velim: prova', er Mande, tvoja žena, sveta je svetica i nju ni munita ni koja druga stvar i u čem može ikad pridobit; i da te Bog veseli! Kata, tvoja službenica, moja je kći; i uljezoh u kuću tvoju con lizenzia vostra.
SVOJTA: A mi ti odzgar velimo s funjestre: hod' u kuću i ne mahnita' veće, er makar bi ti bio u tvoj dio kakva je Mande u svoj! I okropi se krštenom vodom, da ti iz glave ta zla čes izide koja te travalja.
TRIPČE: U ime oca i duha svetoga! Kad svak veli "lezi!", a ja da ležem; ja se pridavam. Me rendo, ja sam izgubio, vi ste pravdu dobili.
MANDE: Hodi ve u kuću; dosta si govorio i izgovorio!
TRIPČE: Mande, ja sam kriv, oprosti: pitam ti proštenje; kad svak hoće da sam kriv, ja sam kriv. Oto, spravi štogodi večeri, er umrijeh od glada; nijesam ni objedovao od fastidija.
MANDE: Hodi ve gori: šura ti se je našao a meni brat, Kati otac, da se veselimo.
TRIPČE: Bože, tebi hvala na dobru, a na zlu ne umijem ti ni zahvalit. Brigato, ja sam počeo i ja dosvršujem. Mi ćemo ovamo unutra imat posao, a vas invitavam u Gardzariju na večeru, - ne drugo. Počita'te se e valete!
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|