Krasna lovoriko, zelence ljuvena,
ma časti i diko i sjence blažena,
jur projde, vaj meni, s vremenom mnogo ljet,
da tvoje zeleni ne mogu ja vidjet,
ni miris čuti tvoj, ki rajski miriše,
da srce i duh moj od slasti uzdiše,
prije togaj običaj kako je vaj bila,
da meni miris taj zanosi van tijela
srdačce i duh moj, pravedno mogu rijet,
u gori zelenoj deri tja na on svijet.
Tijem venem i blijedim i trgam svijes moju,
gdje vajmeh ne vidim zelencu tuj tvoju,
u pustoj dubravi gdje trudi život moj,
gdi mi čes objavi razliki nepokoj,
pustinjom trudeći a slabom krijeposti,
bijeli dan žudeći i višnje svjetlosti,
jeda bih, lovore, kako je ma misal,
po trudu van gore naravno izljezal.
A vajmeh ne čuju nijedan duh živući,
gdje velmi tuguju, gorom se tukući,
da mi je za straže u pustoj dubravi
i da mi pokaže od polja drum pravi;
u ravnom da polju, ako se kad stanim,
sve pjesni na volju sve moje zaglavim,
koje će čuti svijet po svakoj državi,
ako ih budu spjet, koje su naravi.
Mnim da će svijet čuti i ostali svaki stvor,
što je plač priljuti i tužni razgovor,
koji plač na svijeti za sad se ne more
na puno izrijeti, moj dragi lovore,
zelenca čijem tvoja bude me okrunit,
ter pjesan sva moja bude se ispunit.
Tijem ako gdje stojiš pri živom studencu
u krovu ter gojiš tuj tvoju zelencu
u vrijeme u svako gdje taj vir izvira,
ter drago i slatko vesel'je razbira
svaka zvijer i ptica, svaki duh živući,
gdje bistra vodica žuberi tekući,
da svaki živi duh uzdiše u sebi,
tihoga vjetra ćuh gdje prši po tebi;
ter listak tvoj slatki taj miris sazdava,
ki nijedna dat taki ne može dubrava:
čin' dake tuj stoje u ovoj dubravi
da slavic zapoje, da tebe objavi,
neka ja priteku k toj tvojoj zeleni,
pojući da reku: moj dubče ljuveni,
našal sam mir i goj od moje ufance,
da spoje život moj do svrhe pjesance;
našal sam moj lovor, ki će bit do groba
moj slatki razgovor, kako se podoba
jednomu, ki poje pjesance i sklada,
pri muzi toj stoje, lovorom ka vlada
u gori pijerskoj, u slavnoj dubravi,
gdje trudan život moj tužbe se izbavi,
i gdi se meni tač trudjahnu za dosti
obrati grozni plač u vječne radosti.
Da najdem trudan toj i da mi bit more
u gori zelenoj, moj slatki lovore,
pustil bih u saj čas suzice roneći
k nebesom plačan glas, bogu se moleći.
Ako mi bit može, rekal bih, vaj meni,
upuhni duh, bože, u lovor zeleni,
pokli je taj lovor sa mnome u družbi,
da mi je razgovor u plaču i tužbi,
da vidi i čuje, gdi s veljom boljezni
moj život tuguje, pojući u pjesni;
gdje od tuge i vaja priplačni nepokoj
suzami pobraja čemeran život moj.
Mimo stvor ostali, ostali mimo stvor,
da moj trud požali ljuveni taj lovor,
ter će sam činit sud taj lovor ljuveni,
kolik se goji trud i tužba pri meni,
koji trud človjek živ ne može na svijeti,
koji je bolježljiv, jezikom izrijeti,
razmi sam život moj, ki se je nasuzil,
koji je vajmeh toj trudeći iskusil.
I suzim ja sada i još ću suziti,
gorčije od jada i željno tužiti;
zač mi tač prisudi nesrećna čes moja,
da život moj trudi bez mira i goja;
i onudje što hodim svaki čas mir i goj,
to veći nahodim s razmirjem nepokoj;
ter s trudom žalosti kad bih htil sve izrijet,
ne bi mi za dosti sto godiš' ni sto ljet,
od boga čijem milos opet me povrati
iz mraka na svitlos ter moj trud prikrati,
ako se kad zgodi, da svojom milosti
bog mene slobodi od svake žalosti,
od truda najliše cvijeleći gdje takoj
jadovno uzdiše i srce i duh moj,
i javi i speći svaki hip i svak čas
vir vode želeći, u kom je rajska slas,
dim oni vir vode, gdi dragi lovore
goje se i plode vrh pijerske vode
sve od svijeta vrijednosti u slavnoj dubravi
i gdi je za dosti blažene ljubavi.
