O zvijezdo danice, vjekušta svjetlosti,
majko i kraljice puna sve milosti,
svijeh djevic i žena gospoje prislavna,
u vijeke blažena krunice izbrana!
O slavo nebeska, koja si nad nami,5
kraljice anđelska, krunjena zvijezdami,
nad svijemi oblaci ka gori pribivaš
u sunčanoj zraci ter vas svijet obsijevaš,
o slavna gospoje, ter višnji gdi je dvor,
vrh nebesa stoje nebeski svaki stvor!10
Zač sam bog na nebi po svojoj milosti
dopusti toj tebi, da si te kriposti
da sama ti jesi meu svijemi ženami,
ka vladaš nebesi i svijetom i nami.
Za dobra sva djela, još sam bog ktje takoj,15
o zvijezdo prisvijetla i kruno svijeh gospoj,
da si ti začeta bez godiš i ljeta,
o majko prisveta, od mnogo prije svijeta.
Prije ner svijet stvoren bi, o džilju izbrani,
čini bog po tebi da se svijet sahrani,20
i tvoja taj zraka gorušte ljubavi
vječnoga pomraka krštjanstvo izbavi;
zač tvoje smiljen'je višnji raj otvori
i grozno cviljen'je u rados satvori,
i tvoja slavna moć za ljubav i milos25
obrati vječnu noć gospoje u svitlos;
obrati dresel'je i obrati svu žalos
u rajsko vesel'je i čemer u slados,
svu tužbu obrati u pjesni medene,
i sile sve skrati kriposti pakljene.30
I ti si još krjepak i toli tvrdi štit,
pod kijem se svak može sahranit i ožit;
pod kim se vesele, pod kim se raduju,
pravi drum ki žele da gori putuju.
Zač kripos tuj ima, da s desna i s lijeva35
udarce sve prima oda svijeh protiva.
Nu smrtnoj jakosti ne more odoljet,
ki život ne prosti nikomu na saj svijet;
nu kad se isprti od grijeha tko godi,
k životu od smrti na on svijet pohodi,40
višnji bog zač je ktil, svakoja ki vlada,
ljubavi svoje dil s milosti da nam da,
ter tvoju utrobu tijem darom nadijeli,
da spleše hudobu, ka vas svijet rascvijeli;
po tebi djevice ter sinka objavi,45
pakljene tužice da nas svijeh izbavi.
Ti sinka porodi, Jesusa slatkoga,
da narod slobodi oda zla svakoga.
Ti rodi Jesusa, da naš plač utješi,
koji nas od uza pakljenijeh slobodi;50
i ti si majka taj, ljuvena i mila,
Adamov ki si vaj u svoj kril primila.
Milosti tvojom tač jošte si vrhu svijeh
od Eve grozni plač svrnula vas u smijeh.
Zatoj ja svijes moju pripravih i jezik,55
u pjesni da poju i slavim po vas vijek,
o dijevo, za svu moć, svaki čas i vrime,
i obnoć i obnoć prislavno tve ime;
zašto se dostoji, dostojno zač je toj,
jaki sve gospoji kraljici nebeskoj,60
svijem stvorom ka vlada, puna sve ljubavi,
sva hvala da se da i da se vijek slavi.
Nu slavna gospoje i dijevo, neka znaš,
bez pomoći tvoje, ku molim da mi daš,
ne mogu jezik moj i srce pripravit,65
da budu ures tvoj i hvalit i slavit;
zač slavni tvoj ures, ki hoću slavit ja,
visoko vrh nebes vrh sunca gori sja,
a mene sve tmasti ovdi su prikrile
ter ne imam te vlasti, razuma ni sile,70
oblake probiti i ostavit tmastu noć,
o dijevo, gdi si ti, da mogu tamo doć;
ne mogu da pridu, pokli mi milos daš,
pristol'je da viđu, na kome slavno sjaš,
gdi je tvoj slavni dvor i krasna polača75
i anđelski razgovor bez tužbe i plača,
gdi slavi nije konac po vas vijek i amen,
gdi je bog i otac sin i duh priblažen,
gdi je moć jedina iz stabra jednoga
od otca i sina i duha svetoga.80
Zatoj te ja željno sad molim gospoje,
da budeš temeljno utočište moje,
da mogu s plavcom prit, o dijevo jedina,
u porat stanovit od vječnijeh tišina,
dušica gdi moja želi se staniti,85
i tuj se bez boja u goju shraniti,
u portu tihomu da budem počivat,
pri blaženstvu tvomu vječni mir uživat.
Svjetovni zač mi boj velik trud zadava,
o dijevo, i duh moj bezredno skončava;90
tuge mi proklete zadava taman svijet,
pjesance da svete ne mogu gojno spjet;
dava mi boljezan i obnoć i obnoć,
da javi ni u san počinut nije mi moć.
Rve me i trudi, i javi i speći,95
što život moj žudi ar mi nije toj steći;
rve me i tlači i silom još mene
sa sobom povlači u trude pakljene,
davši mi tolik boj, da od velje tužice
ne može život moj pojmiti dušice.100
I vid moj zaslijepi, da nije moć na svijeti
tvoj ures prilijepi, ki želim, vidjeti.
O dijevo prislatka, o dijevo jedina,
tonota pritanka jošte mi zapina,
od straha er čeznem, da u tanki tonot taj105
sljepački ne uveznem, u kom je vječni vaj.
Takoj me svijet hini, jošte mi govori:
k nebeskoj visini što gledaš uzgori?
Toj li se podoba za zledi, ke tvoriš,
i ki si pun zloba, tuj dijevu da dvoriš?110
Dostojan nijesi ti za zlobu i grijeh tvoj
tuj dijevu slaviti i krunu svijeh gospoj!
O dijevo jedina, o višnja ljubavi,
vijem da je istina, što meni svijet pravi;
nu cvilim i vičem, tebi se moleći,115
i k zemlji poničem, velmi se boleći,
da ljubav taj tvoja spravi se na pospjeh,
vaj da sva zla moja oprosti i moj grijeh;
zač si ti taj ljubav čistija od zlata,
a ja sam tužna plav svijeh zledi krcata,120
puna sve nevolje, puna svijeh jadova,
prignana na školje oda svijeh valova,
i ti si dijevo ključ i zaklad od raja,
a ja sam dubok puč sve zledi i vaja.
Nu ako sam i grješnik i zlobom izranjen,125
daruj mi dijevo lijek, da je moj duh shranjen;
ukaž mi pravi put višnjega kraljevstva,
po kom se gre u skut od tvoga blaženstva.
Sve moje žalosti jak prava gospoja
ti dijevo oprosti i grijehe bez broja,130
i nemoj tve lice milosti blažene,
o slavna djevice, odvraćat od mene.
Ljubavi daj mi dil, prislavna gospoje,
i primi u tvoj kril suzice sve moje.
Istoče sunčani, prim moj plač i tužbu135
i uzdah srčani i vernu mu službu;
zač neću pristati u mao hip ni mao čas
klikovat i zvati na pomoć tvoju vlas,
tebi se moleći, tuj milos da mi daš
i suzo roneći da na me pogledaš,140
milostiv tvoj pogled od vječne ljubavi
da moj grijeh i svu zled od duha rastavi,
neka ja svijes moju i dušu pripravim,
da tebe gospoju i hvalim i slavim,
i moje sve pjesni s uzdahom poslane145
s velikom ljuvezni neka t' su pridane.
O slavna djevice, o džilju moj gizdav,
za rajsko tve lice sve primi za ljubav;
zač pjesni ke poju i ke sam dosle pio,
sve na čas na tvoju tebi sam namijenio.150
