Koli je plačan glas, moj bože prislavan,
kad je kuf u on čas na prijeku smrt spravan,
ter taj kuf pribijeli kraj rijeke studene
pojući procvijeli, travica da vene!
Mnim da bi mramorno srdačce toj bilo,
da ne bi jadovno i grozno cvililo,
slišaje tuj pticu u pjesan gdi cvili,
pojući dušicu da s tijelom razdili.
Zač rijeka gdi ćuti jadovne te pjesni,
smete se i smuti u velje boljezni.
Još da bi plah vojnik u oružju tuj prošal,
pješac ali konjik, i pticu tuj našal,
gdi gorče od jada kraj rijeke cvileći
jadove uklada, s duhom se dijeleći:
kraj rijeke tuj stoje i on bi proplakal
i oružje svoje po zemlji povrgal;
ter bi se cvileći, sadružen s tugami,
po zemlji ničeći vas oprao suzami.
Zašto je plač priljut, zašto je boljezan
na smrti kufa čut gdi poje u pjesan,
stojeći kraj rijeke, gdi vajmeh pun vaja
od smrti od prijeke tužice pobraja.
Ne da ima sumnju i strah, da život svoj skrati
i da ga smrt u prah i u zemlju obrati;
pojući ner veli taj ptica pribijela:
život se moj želi rastavit od tijela,
zač svijetu na službi odkli se porodih,
moje dni u tužbi do sada provodih.
Pjesnivac još bi taj svu zabio tužicu,
ki obide vas svijet taj ištući družicu,
hoteći život svoj od truda i muke
za ljuven nepokoj smrti dat u ruke;
ter s lirom pojući napokon nabata,
u suzah plovući, od pakla na vrata,
moleći prid vrati, gdi je spila pakljena,
da mu se povrati družica ljuvena.
Arion jošte taj, ki pjesan tuj spravi,
rad koje na suh kraj riba ga priplavi,
ki s lirom pojući u veljoj nezgodi
na ribi plovući smrti se slobodi:
da kufa tuj čuje gdi s veljom boljezni
na smrti klikuje, pojući u pjesni,
pučinom vajmeh tač pojući prislatko
i sebe i svoj plač zabil bi tutako.
Još scijenim nije pastir, ni morska sirena,
ni vila ni satir od luga zelena,
ni zvijeri ni ptice od svake naravi,
da grozne suzice s boljezni ne spravi,
slišaje tuj pticu, kraj rijeke gdi stoje,
dijeleći dušicu, umira i poje.
Jošte mnim bijesan lav ošal bi loveći
zlosrdi svoj narav, dubravom hodeći,
i svoju usilos s bijesom bi prikratil
i u ljubav i u milos zlosrdje obratil,
gdi se kuf skončava, pojući ter tako
smrti se pridava ljuveno i slatko.
Nije jele ni bora, hrasta ni jasena,
ni suha javora ni brijesta zelena;
ni dubak ostali razlika narava,
veliki ni mali, što zemlja sazdava,
ni s travom nijedan cvijet, tuj žalos da čuje,
gdi taj kuf na on svijet pojući putuje,
za velju ljuvezan da ne bi bože moj
oćutil boljezan za tolik nepokoj.
Zašto bi pravedno tuj pticu sadružit
i š njome zajedno i cvilit i tužit,
gdi vajme napokon . . . pritužna
smrti se pod zakon [ter] prida za sužna,
prijeku smrt ter toli s velikom ljubavi
zaklina i moli, da svoj bijes ustavi;
pojući ter pravi toliko priklono:
o smrtna naravi, za mao čas stan gojno.
Čin' tvoja taj strijela da me još ne cvijeli,
da moj duh od tijela jošte se ne dijeli,
čijem tužbu svu moju, kraj rijeke stojeći,
na svrsi ne spoju, suzice roneći.
Zač vrijeme me kratko i moj rok na svijeti
daleč će tutako moj život zanijeti,
gdi će moj bijeli dan i sunčana svitlos
svrnut se u vječni san i u vječnu mrklos.
Tko nebi suzice, o vječna milosti,
prolijevao niz lice s velikom žalosti,
gdi smrtni taj narav i taj stril priljuti
na molbu i ljubav neće se svrnuti?
Ne gleda cviljen'je, ne gleda plačan glas,
ni velje smiljen'je ni od pjesni mednu slas;
zlosrdje ner slijedi ter mnokrat na svijeti
prije cvijetak povrijedi, ki je ljepši vidjeti.
Ter s tomem oblasti učini taj strila
srdačce propasti od kufa pribila,
iz glasa ki takoj pojući kraj rijeke
prikrati život svoj od smrti od prijeke.
Pokli je nagla tač, moj bože, smrt prijeka,
ka ranu kako mač zadava bez lijeka:
tebi se ja molim, ki s' vječna dobrota,
čin' malo da prodljim rok moga života;
ne daj mi još smrti, o vječna milosti,
u pepeo satrti me tijelo i kosti,
čijem moje sve pjesni do konca zaglavim,
da s veljom ljuvezni hvalim te i slavim.
Ke pjesni poslati ja mislim u kril tvoj,
ako smrt ne skrati prije reda život moj.
Još ljubav tuj tvoju ja molim, sluga tvoj,
otvori svijes moju i odriješi život moj,
ter čini tolik dar da jezik moj steče,
prikornu nijednu stvar da ludu ne reče,
neka mi ne reče tko godi s prikorom:
zašal je daleče dubravom i gorom,
kara je dostojan, zač polje ostavi,
gdi bješe pokojan, slijedeći drum pravi.
Naglos ga primože bezumjem zajedno
ter svršit ne može pjesance naredno.
O bože prislavan, zatoj t' je za svu moć
moj život pripravan tebe zvat na pomoć,
da tvojom ljubavi i tvojom milosti
kaže mi drum pravi od vječne svjetlosti,
da mogu poznat ja oni kram i vidjet,
gdi drugo sunce sja, više nas na on svijet;
to sunce govoru, ko vlada nad nami
danicu i zoru nad svijemi zvijezdami.
