Pavlimir/Činjen'je treće

←Činjen'je drugo

Pavlimir Писац: Џоно (Јуније) Палмотић Činjen'je treće

Skazan'je prvo

SRĐ i skup PASTIJERA

SRĐ

   Ah, ljudska umrla
pameti, ah, kako
slijepa si i hrla
suditi opako!
   Bjehote danas vi,
pastijeri hrabreni,
sumnjivijem strahom svi
nepravo smeteni,
   mneć staru slobodu
splesanu paziti,
i tuđem narodu
i kralju služiti.
   Nije došo, moji drazi,
Pavlimir kralj odi
da vam kraj porazi
ni da vam gospodi;
   ovo je oni znan
vitez pun uresa,
vam davno obećan
i određen s nebesa
   koga vi od mene
u skrovnoj tamnosti
većekrat hvaljene
čuste pjet kreposti.
   On će ovu dubravu
učinit svijetlu; a vi
na nju bunu nepravu
digoste sumnjivi.
   Vaše će on ime
do neba dignuti;
a vi boj biti š njime
hoćete priljuti.
   Njega je čes vesela
za vaše čestite
koristi donijela;
a vi ga gonite.

SKUP

   Samiri se, Srđu znani;
nije ova bila sumnja prika
u slobodnoj ovoj strani
bez uzroka bez velika.
   Budući se nerazložni
glas prosuo da mi imamo
biti sluge i podložni,
ki, što je služit, ne poznamo,
   kako hoćeš da u smeći
od pastijera svak ne bude
na oružje bojno teći,
da slobodu rodnu bljude?
   Kraljestvo je nad zlijem svima
nam mrzeće i nemilo,
kô je starim Rimljanima,
roditeljem našijem, bilo.
   Nu bivši nam ti odkrio
da je Sniježnica i Tmor hudi
ovi zlobni glas iznio
smeću općenu ki probudi,
   Dubrava se sva smirila,
i veselo kaže lice,
vuhovita znajuć dila
zloga vješca i vještice.

SRĐ

   Neka ih, neka, brzo ima
od nebeske višnje moći
nepravednijem njih djelima
zgar pravedan plata doći!
   Malo stoje zloće hude,
nu im se vječna muka hrani;
kralj će omekšat vrijedni i znani,
kad privare njih znat bude.

SKUP

   Uhićenijeh pet junaka
mi smo njemu slobodili,
i himbena djela opaka
vilenika njim odkrili.
   I ti učini mudro dosti
što si starijeh šes pastira
poslo u kralja Pavlimira
da ga mole da nam prosti.
   A i susjedni Trebinjani
kijem bî dano razumjeti,
da je on gusar ki njih strani
nemilosnu plijenu prijeti,
   bivši u mjestu čuli ovemu
da je on Slavim kralj vlaštiti,
pošli su se ončas njemu,
podniženo pokloniti.
   Nu nepuča tva ljubjena,
ku prid svijem ti pastijeri
za čâs veću tvoga imena
za svijetloga kralja vjeri,
   ne hteć ni čas počekati,
pošla je s družbom lijepijeh vila
molit mu se blaga i mila,
da se natrag opet vrati;
   neće od mraza ni od leda,
ni kamene bit naravi,
na zrak jedan nje pogleda
da sve srdžbe ne ustavi.

SRĐ

   Veće ga je utažila,
veće š njime grede odi.
S ove vjere, družbo mila,
nami vječna čâs izhodi:
   lijepa je dikla i hrabrena,
ke će ime bit sveđ slavno,
vjerenica određena
svijetlom kralju s neba odavno.
   Od imena nje čestita
u ove će jošter kraje
doć kraljica plemenita,
da svet u njih život traje:
   Margarita djeva koja,
za potvrdit vjeru pravu,
izgubiti rusu glavu
ne krati se i ne boja.
   Sveta crkva, bojna zgrada,
zgrađena će od nje biti,
ka će svoga rodna grada
mire čuvat i braniti.
   Hodi, kralju izabrani,
hodi, uzroče naše sreće
nam s nebesa obećani
grad zidati počni veće.
   Nikni, lijepi Dubrovniče,
nikni, nikni, slavni grade,
odkli žarko sunce ističe,
dokli u more opet pade;
   grade, vječna gdje sloboda
ima držat svoje pristolje,
svijetla utjecat gdje gospoda
u teške će sve nevolje.
   Grade, iz tvoga ti ćeš krila
rađat brzijeh sto brodova,
kijema morskijeh od valova
prijeka će se klanjat sila.
   Oni, brodeć sinje more
puni glasa vjekovita,
u rodne će nosit dvore
obilnosti svega svita.
   Još će u pozna ljeta doći,
iz dubrave tko će ove
Erkulove stupe proći,
i odkrivat zemlje nove.

SKUP

   Zamjerno ti on besjedi;
svak besjedu ovu zori;
redovniče slavni, slijedi,
Bog po tebi to govori.

SRĐ

   Tako drž'te, moji ljubjeni;
Ilar slavni, Bogu mili,
sve objavi ovo meni
u čestitoj svojoj spili.
   U žestokoj onoj smeći,
ku s Sniježnicom Tmor uzmnoži,
na molitvi ja stojeći,
nedostojan sluga boži,
   i moleći snižno Boga
ki sniženijeh lasno čuje,
vrh smetena mjesta ovoga
da se smiri i smiluje;
   iznenadi na oči moje,
ke lijevahu suza rijeke,
snu priličan pokoj dô je,
da zamjerne vidim slike,
   er se ončas meni ukaza
pun svjetlosti, pun uresa
jedan starac vedra obraza,
drag dvoranin od nebesa.
   Pustinjak sam Ilar, reče,
pođ' navijesti tvomu puku,
na oružje da ne teče,
da ostavi smionu odluku;
   Pavlimir je u ove strane
cijeća vaše došo česti,
koju moguć nije smesti
da vas na nju pakô ustane.
   On će od mnoge dike i cijene
odi čestit grad zgraditi,
i s vam druge sve hrabrene
s vašom voljom sjediniti,
   u kraljestvo pak će svoje
kraljevati miran poći,
neka sumnje vam nikoje
od njegove nije moći.

SKUP

   Tebi Višnji dava znati
bez ikakve danas tmine
slavna djela, zgode istine,
ke će se odi događati.

SRĐ

   Udjeljane odi slike
u kamenu živcu od mene
danaska će svekolike
tebi biti odkrivene.
   Mjestu i kralju toj objavi,
i da smiri svak se veće,
uzroke im odkrij od smeće.
Reče, a mene san ostavi.

SKUP

   Prem velici ti su dari,
ke nam Višnji obećava.

SRĐ

Dosta ću vam čudnijeh stvari
kazat, družbo mâ gizdava.
   Boga hvalit mi hodimo
dokli dođe kralj čestiti,
srećno slike pak pazimo
s kijeh će slava naša iziti.

Skazan'je drugo

SNIJEŽNICA

   Ah, kako se, o Sniježnice,
proć naravnoj tvôj vrlini
od prihude ubojice
ljubovnica draga učini!
   Kako srdžba tva žestoka,
gnjevnijem ognjem razgorena,
od sunčana bi dva oka
u plam ljuven obraćena!
   Ja se spravljah da pogubim
kralja, moga protivnika;
mješte omraze sad ga ljubim,
i za njime mrem bez lika.
   Neviđena bjeh ga veće
snom smrtnijem ušikala,
i kacigu s primrzeće
glave njemu razvezala;
   kada svojom on ljeposti
misli uzbudi moje ognjene,
i gizdave sve mladosti
vedrijem zrakom sveza mene.
   Bjeh se veće pripravila
na ubojstvo priko i vrlo,
jedovita i nemila,
nepravo mu priklat grlo;
   nu vrat njegov bjelji od snijega
desnici se moj oprije,
ka se prostrije grlit njega
što ga htijaše zaklat prije.
   Spravljahu se usti ove
napojiti krvi hude;
sad medene pit celove
u razbludi slatkoj žude.
   U srce mu još krvavi
hotijah zabit handžar ovi;
ali on srce moje ulovi
jakom strijelom od ljubavi.
   Glavnja se od sna nije donijela
iz pakljene meni jame;
glavnja je ono živa bila
kâ ljuvene budi plame.
   Čijem mi krvne stinu odluke,
mâ vrlina čim se krade,
iz ubojne meni ruke
milostivo gvozdje pade.
   Probudi se kralj ljubjeni,
ali netom oči otvori,
moj se život zatravljeni
taj čas živi plam satvori.
   Huda diklo Margarita,
došastje mi tve zabrani
vidom lica plemenita
lijek ne iskat mojoj rani.
   Ti, i vile, i pastijeri
kralja s oči mojih digoste!
Ka vas huda čes namjeri?
Odkuda li vi dođoste?
   Ja za ne bit odkrivena,
britki handžar s natle digoh,
i smetena i ranjena
odijelih se i pobjegoh.
   Ja znam što ću. Ali sliku
od čovječke vidim sjeni...
Tmor je! Neku stvar veliku
nosi u ruci, ide k meni.
   Zasve er drag mi veće nije,
hiniti ću zasad š njime
da ga ljubim kako i prije;
vas svijet hini u ovo vrime.

Skazan'je treće

TMOR i SNIJEŽNICA

TMOR

   O Sniježnice moja mila,
svi su zaman naši svjeti:
ne može se nijedna sila
zlijeh udesa volji oprijeti.
   Suđeno je da se veće
grad Dubrovnik odi zgradi,
nemilostiv stan čeljadi
nam protivne i mrzeće.

SNIJEŽNICA

   Od šta vadiš tu istinu
koje nijesi držo dosle?

TMOR

Zašto svakom po načinu
tašte pazim naše posle.
   Er kô u slici tuđa obraza
glase kralju dah himbene,
od morskoga da poraza
njegove su plavi strene,
   i kô prve on plahosti
nabunjena mjesta ugleda,
odijeli se u žalosti
put visoke plavi ureda;
   ja ne hoteć gubit vrijeme,
kô stah, za njim pođoh tade
među druzim njegovijeme
smeće stavljat i zavade,
   ali njeke svete moći,
ke u drijevu nosi svomu,
zabraniše naprijed poći
momu htjen'ju himbenomu.

SNIJEŽNICA

   To je i moju priku volju,
sad se stavljam, ustavilo
da zla kralja ne zakolju,
da ne učinim krvno dilo.

TMOR

   Ja, nemira pun velika,
na grobove pođoh stare
glasovitijeh vilenika:
hitra Mrkana i Bobare.
   Tu velikoj u bolesti,
ka me jošte danas kolje i bije,
od dohodnijeh zgoda i česti
počeh metat hamalije.
   Doleriju i Lerijana
zatijem uzeh zaklinjati,
nam protivnijeh ovijeh strana
da mi bude čes kazati.
   U zle glase začuh kako
grad će slavan niknut odi,
i da zaman silni pakô
suprotiva nebu hodi;
   kô je zlobni Srđ smirio
nabunjene sve pastijere,
kô se zli kralj utažio,
kô nije našijem lažam vjere.

SNIJEŽNICA

   Moj ljubjeni dragi Tmore,
ti su glasi prem nemili,
ne može se našoj sili
zlo zgoditi huđe i gore.

TMOR

   Za rasladit moje smeće,
ja se ukazah željan znati
suprotive i nesreće,
ke će ovi grad imati.
   Tada jedan duh pakljeni,
ki na stražu tu dohode,
ovaj pehar donije meni,
pun priteške kobne vode,
   Ova je voda s rijeke Ljute,
reče neman huda i prika,
u njoj gledaj zgode ljute
nam mrzeća Dubrovnika,
   ali učini da je stara
s tobom druga tva Sniježnica,
ona veoma dobro čara
i hitra je vilenica.

SNIJEŽNICA

   Žô mi je vele, druže izbrani,
i velike ćutim muke,
da su bili svi zamani
naši trudi i odluke;
   tim da žalos našu sada
u čem godi rasladimo,
u toj vodi huda grada
suprotive sve pazimo.

TMOR

   Gledaj, drugo mâ gizdava,
gledaj naše zlo veliko,
gdi vrh oštrijeh ovijeh Lava
grad Dubrovnik veće je niko.
   Kako raste, kako cvjeta,
kako lijepe dava plode,
kako iz mnozijeh strana svijeta
u nj gospoda slavna hode!

SNIJEŽNICA

   Svrni s grada tve poglede
i na sinje more pazi
gdi od Afrike soldan grede,
da ga satre i porazi.
   Na čelu se ime bojno
upisano njemu vidi,
u plavijeh ga neizbrojno
Saracina mnoštvo slidi.
   Budvu on plijeni, Kotor tlači,
tre Molunat, Risan hara,
na Dubrovnik, od svijeh jači,
od svijeh glavu, pak udara.

TMOR

   Gledaj kô ga on obstire
silnom vojskom, nu ne more
tvrde i jake probit mire,
ni razbiti njih zatvore.
   Ah, jaoh, pazi kô pun vaja
iz ove se zemlje krade,
put latinskijeh bježeć kraja
gdje uzima mnoge grade.
   Od njegova gnjeva ognjena,
suprotive koji ne ima,
Italija sva je strena
do carskoga grada Rima.

SNIJEŽNICA

   Da koja se ono driva
dubrovačke dižu iz luke,
i slovinske bojne puke
vode njemu suprotiva?
   S jedne oni, s druge strane
silni Franki na nj udiru,
i vojske mu sve satiru
i u verigah njega hrane.

TMOR

   Ne ckni, drugo mâ kreposna,
pazi kako Bodin vrli,
pun poraza nemilosna,
na Dubrovnik s vojskom hrli!
   Tu sinove Branislava,
bratučeda svoga, ište,
od mrzećijeh neka glava
smrti učini svetilište.

SNIJEŽNICA

   Koje on štete gradu priti
suproć sebi oružanu;
i nije moguć učiniti
da ostavi njim obranu!

TMOR

   Tim narugan Branislavu,
koga s sobom sužna vodi,
pun rasrdžbe siječe glavu
i u rodne zemlje odhodi.
   Po dijeljen'ju kô njegovu,
cijeć našega, jaoh, nemira,
u dubravu prijeku ovu
oholi se grad prostira.
   Gleda, sveti našu slavu
Vojslav, Vojnov sin hrabreni,
dubrovačku ki državu
siječe, hara, robi i plijeni.
   Vidiš, drugo moja, koje
on s rasrdžbom usionom
s Dubrovčanim čini boje
pod njihovijem gradom Stonom.

SNIJEŽNICA

   Vidim, nu je sve zaludu:
njih ne slama nijedna smeća,
u pogubah i u trudu
njihova je krepos veća.

TMOR

   Pusti tugu ka te trudi,
tere gledaj kô nemio
s Brgata je na grad hudi
Stjepan herceg naripio,
   na njihove kako dvore
treskovite i goruće
česte plame meće s gore
da ne ostavi cijele kuće.

SNIJEŽNICA

   Svu njegovu tu vrlinu
nedostojnijem vrši dilom:
vidiš kako svomu sinu
vjerenicu grabi silom.

TMOR

   Pusti njega, drugo moja,
i s pogledom naprijed hodi,
gledaj vojsku gdi bez broja
zmaj ognjeni Mehmed vodi.
   Na Sutjehu slazi veće,
da grad satre nam nepravi,
ali, o hude naše sreće,
koja ga ovo kob ustavi?

SNIJEŽNICA

   Popuzo se konj pod njime
i s glave mu veo opada,
smiren s mačem zlaćenime
obraća se on nazada.

TMOR

   On se dijeli, ali gleda
kako Nehan Turčin ljuti
na Konavli pada i ne da
Dubrovčanom počinuti.

SNIJEŽNICA

   I njegovoj prikoj sili
hrabreno se oni opiru,
vidiš kô se u nemiru
iz njihove zemlje odili.

TMOR

   Prolijevam te, vodo kobna,
puna smeće i poraza,
kako nami huda i zlobna
ništa drugo ne ukaza.
   Bjež'mo drugo mâ, najpreče
iz nemilijeh ovijeh strana:
kletva hoće, sud protječe,
da ne imamo odi stana.

SNIJEŽNICA

   Ja se dijelit jošter neću,
odluka je moja odi
jošter smotrit koju smeću,
nu ako sreća meni ugodi.

TMOR

   Kada hoćeš, a ti ostani,
i što ti je drago čini,
moj pokoju izabrani;
ja te čekam u planini.

Skazan'je četvrto

SNIJEŽNICA sama

   On ti je zaisto, lud saviše
i bezuman, ako cijeni
da Sniježnica za nj uzdiše
i da veće drag je meni.
   Volim mila ljubovnica
mlada kralja ja se zvati,
neg bit mrazna hotimica
i hotima stara imati.
   Plemenitoj Margariti,
ke Pavlimir ljubi diku,
ja ću zaspat učiniti
i obratit se u nje sliku.
   Cijeneć da sam vil izbrana,
on će mene milovati,
ja ću slatko celivana
slađe i draže celivati.

Skazan'je peto

PAVLIMIR, MARGARITA i SKUP BOJNIKA

PAVLIMIR

   Plemenita djevojčice,
s ke mi oči bio dan siva,
razveseli svijetlo lice,
i ne budi žalostiva.
   Lednu ostavi sumnju koja
ljuto tebi sumnjit poda
da ću od tebe, dušo moja,
priko morskijeh uteć voda.
   Ki bih život ja živio
kad bih rajsku tvu ljepotu
privarenu ostavio,
moj čestiti drag životu?

MARGARITA

   O ljubjeni kralju, koga
mlados moja služit obra,
o česare srca moga,
o uzroče moga dobra,
   čini mi se snjet joštera
da se dijeliš ti od mene,
da je tašta naša vjera,
da su želje me smetene:
   čini mi se da plav tvoju
priko mora plovom slijedim
tako za te, moj pokoju,
ljubovnica vjerna blijedim.
   Ledeni su strasi moji
me gorušte biljeg vjere:
sveđ se straši, sveđ se boji
za dragoga ko umire.

PAVLIMIR

   Ne straši se, mâ radosti,
evo uza te vjerenika,
koga rajske tve ljeposti
andioska zani dika;
   evo, slatka ma ljubavi,
u ruci ti je mâ desnica,
vjeran biljeg, svjedok pravi,
da si moja vjerenica.
   Tom se ukopna svrši slava,
ku naredih družbi mojoj,
kijeh utopi smrt neprava
u pučini valovitoj,
   slavit ćemo s mnogom dikom
slatku ženbu, pir čestiti,
kijem ću nad svijem ljubovnikom
po pravdi se srećan riti.

MARGARITA

   Što da sramna tebi sada
djevojčica odgovori?
Tebe mlados moja dvori,
i ti njime, kralju, vlada';
   ti si slatko me veselje,
ti si pokoj moj veseli,
ino srce me ne želi
neg slijediti tvoje želje.

PAVLIMIR

   Mâ je želja, lijepa vilo,
ka životu mom kraljuješ,
da razvedriš lice milo,
da se smiriš i raduješ.
   Za ljubav sam i ja tvoju,
ka mom srcu bi najdraža,
utažio srdžbu moju,
za to se i ti, brače, utaža'...

MARGARITA

   Blaga je i mila tva besjeda
iz ke slatki med izhodi,
i mom srcu zapovijeda
i hotjen'ju mom gospodi,
   Na tve drage razgovore
kô se neću ja smiriti?
Na vesele tve pozore
kô se neću veseliti?

PAVLIMIR

   Veseli se, moja dzoro,
svijetli uzroče moje slave,
kraljevat ćeš ti doskoro
slavne grade i države;
   i da je rados tva potpuna,
mâ kraljice, mâ gospoje,
na kraljevskijeh vele kruna'
spravi zlatne prame tvoje.
   Gospoje će svijetle u rodu
bit dvorkinje tvoje dike,
slavne bane i gospodu
imati ćeš za dvornike.
   Ali vrh svijeh inijeh sreća,
ke su spravne bitju tvomu,
kraljica ćeš bit najveća
meni, drugu tvom vernomu.

MARGARITA

   Moja mlados ne dostoji
kraljica se tvoja zvati,
ti me srce, kralju osvoji,
i ti ćeš mu kraljevati.
   Svud sam doći s tobom spravna,
moj životu dragi i mili,
tva dobrota vrijedna i znana
moje želje slatko sili.

BOJNIK

   Srđ izbrani, pun kreposti,
s pastijerima i s vilami,
kô je dostojno tvôj svjetlosti,
grede, kralju, suproć nami.

PAVLIMIR

   Plemenita i vrijednoga
redovnika ne trudimo,
dignimo se s mjesta ovoga,
suproć njemu ter hodimo.

Skazan'je šesto

SKUP PASTIJERA STARIJEH

PASTIJER 1.

   Čuste li, družbo mâ,
čestitijeh množ sreća,
ke nebo našijema
zemljami obeća?
   Lijepo ti znanoga
Srđa Bog nadari,
da mjesta ovoga
dohodne zna stvari.
   Lijep ti će grad odi
niknuti ovi dan,
u vječnoj slobodi
glasovit i slavan,
   krstjanska gdi vira
i ures nje sveti
slatkoga sred mira
uvijek će živjeti.

PASTIJER 2.

   Zakoni su prave vire
straža puku vele jača
negli imat tvrde mire
i visocijeh množ polača;
   tašta su gradovom
obrana građani,
ako ih Višnji svom
desnicom ne brani;
   dobar za početak
ne može zazvati,
gdi božje časti zrak
ne počne sivati:
   tim se srećan može riti
grad Dubrovnik, pun uresa,
štit i snaga kom će biti
kralj mogući od nebesa.

PASTIJER 3.

   Tvrđi od mira od kamena
pravedni su još zakoni,
kijem je krepos uzvišena
i huda se zloća izgoni;
   od zakona nu dobrota
bolje stoji udjeljana
u načinu od života
neg u knjigah upisana.

PASTIJER 4.

   Vladan'je najbolje
uživa oni grad,
gdje drži pristolje
građana mir i sklad:
   i malahne stvari u skladu
moguće su snagu steći,
a u neskladu i u smeći
i velike moći padu.
   Vidiš oni dub gdi kitne
grane svoje svud prostira,
drag razgovor u dni litne
lijepijeh vila i pastira:
   on koliko u visine
vito čelo prodiljiva,
toliko se u dubine
s krepcijem žilam raširiva.
   Zasve njega da se okolo
bijesna vojska od vjetara
strahovita i oholo
vrti, vije i udara,
   on se krepak kaže i stoji
tvrd na silne njih zamahe,
ni se straši, ni se boji
od njih sile vrle i plahe;
   nu malahan crv poslije
moguć mu je vrha doći
ki mu iznutra žile izije,
grizući ga u dne i u noći:
   unutrnja tako smeća
hara i ori tvrde grade,
isprid koje moć najveća
oborena na tle pade.

PASTIJER 5.

   Dubrovnik se neće od tega,
kô nam reče Srđ, bojati
pače vazda posred njega
ugoda će svijetla sjati.
   On će mirnim zakonima
vladati se sam po sebi,
razgovorno nevoljnima
utočište pri potrebi.
   Vidjeli ste slike mile
ke za ures ovoj strani
posred svoje slavne spile
davno udjelja Ilar znani.
   Koja će odi teć gospoda,
ki kraljevi, koji bani,
naša mila da sloboda
sačuva ih i obrani!
   Vidjeste li vedru sliku
Silivestra mlada kralja
gdi slovinskijeh od zemalja
s majkom bježi bunu priku?
   U njihovu kako trudu
mjesto ih ovo prima i časti,
ugrabljene dokle vlasti
neprijateljim otet budu?
   Vidjeste li plemenitu
Lizabetu i Stjepana,
vrh bosanskijeh koji strana
držati će vlas čestitu?
   I oni će bijegom doći
u države sej slobodne,
i š njihovom paka moći
u zemlje se vratit rodne.
   Vidjeste li trudnu zgodu
Sigismunda vrijedna i znana,
ki će ugarskom bit narodu
kralj i česar od Rimljana?
   Od mogućijeh kô Turaka
razbijen u grad ovi grede,
gdi ga slavnijeh množ junaka
i gospoda vrijedna slijede?
   Od istoga ko Turčina
odi će se sahraniti
Đurađ despot i Jerina,
s kijem će Lazar njih sin biti?
   Vidjeste li ko ljubljena
dvoja sinka oni cvile,
u sužanstvu oslijepljena
od sumnjive turske sile?
   Ko car Đurđa i Jerinu
i Lazara šlje pitati,
i nijednome po načinu
nije moguć njih imati?
   Kô se on isti čudi, kako
da je spravan govoriti:
grad vik neće ovi umriti,
gdi se vjera časti ovako.
   Kud Tomaša Paleologa
uspomena da pristane,
od turskoga mača ohola
ki će ubjegnut u ove strane?
   Kuda Petra Sodorina
ođoh, u svoj ki nesreći
iz latinskijeh pokrajina
pod krilo će naše uteći?

PASTIJER 4.

   Stvar bi duga brojit bila
kralje i bane i despote,
od protivnijeh ki će sila
odi shranit sve živote.
   Srđeva će čas dovika
i dobrota svijetla sjati,
koji čuda ovolika
nam danaska čini znati.
   Njega i kralja Pavlimira
pravedno je sveđ slaviti
ki će od tvrdijeh ovijeh mira
slavan uzrok nami biti.
   Nu se sada mi jedini,
draga družbo, uputimo,
smrtne slave da vidimo
ke Pavlimir družbi čini.

Skazan'je sedmo

PAVLIMIR i GLASNIK

PAVLIMIR

   Da tako, verni moj,
u ove države
zdrav dođe vrijedni broj
me družbe gizdave?

GLASNIK

   Zdrav, kralju izbrani,
njih plavi vesele
po ovoj sad strani
me su oči vidjele.
   Bjehmo veće mi dospjeli
pripravljati smrtne slave
i usječenijeh iz dubrave
devet čepres već donijeli;
   devet crnijeh plavi slike
veće bjehmo učinili,
i oklopjem, punijem dike,
suhe panje uresili:
   ja se vedroj tvoj svjetlosti
uputio već bjeh riti
da ukopne sej žalosti
s pukom dođeš proslaviti:
   kad na ovo me spravljan'je
više morskijeh ču se vala
buka, romon i lupan'je
bubanj, trubalj i vesala.
   Slijedeć ovu mirnu buku
u velikoj dici i slavi
u raskošna Gruža luku
uljezoše devet plávi.
   Na oči moje tva viteška
družba zavi jedra bijela,
i pospješna i vesela
vrže u more sidra teška.
   Ne hteć dugo ja čekati,
mješte spravne smrtne slave
glas ti dođoh dragi dati
mile družbe žive i zdrave.
   A prem evo i oni k tebi,
za potvrdit mu besjedu,
odonuda mirni u sebi
s Krstimirom vrijednijem gredu.

PAVLIMIR

   Sada poznam da je zamjerno
u dobromu Srđu znan'je,
ki prikrati prem čemerno
slatkom riječim me skončan'je.
   On povidje sada meni
da Krstimir nije bio,
neg Tmor zlobni i himbeni
ki je hudi glas donio.
   Nu što veće odi stoju,
ter ne idem s dobrom česti
vrijednu i milu družbu moju
i ma vita kopja sresti?

Skazan'je osmo

PAVLIMIR, KRSTIMIR i DRUŽINA

PAVLIMIR

   Draga družbo i ljubjena,
hvala Bogu da ste zdravi,
da su od mora nesmiljena
sahranjene vaše plavi.
   Sred pučine vrle i prike
ja sam mrtve vas cijenio,
i ukopne smrtne dike
bjeh vam veće pripravio.

KRSTIMIR

   Vedri kralju i čestiti,
razlog si imo tve ljubjene
vitezove požaliti
i držat ih izgubjene;
   Bog i one svete moći,
koje u tvomu nosiš drijevu,
suproć morskom hudom gnjevu
nam su bile od pomoći.

PAVLIMIR

   Nu me krune glasovite
moji pereni štiti mili,
povjeđ'te mi i kažite
kako ste se sahranili?

KRSTIMIR

   Kô noćašnja strahovita
nas godina ona stiže,
i pučina valovita
suproć nam se gnjevna diže,
   sto proždrlijeh pijavica,
sto vihara nas obteče
da svi ostasmo blijeda lica,
strah nas svijeh posiječe:
   ne mogaše nitko ini,
izvan višnja vlas visoka,
strašnoj otet nas vrlini
silna mora i žestoka.
   Kad u tako jadnoj muci,
puni smeće, straha i vaja,
u mirnoj se jednoj luci
upazismo blizu kraja;
   ka se rados, kralju, oćuti
od ljubjene sve družine,
bivši utekli poraz ljuti
vrle i plahe od pučine!
   Nu plav tvoju ne videći,
što se nijedan nas ne nada,
ah, u komu jadu i smeći
mi ostasmo tužni tada!
   Koja tuga, koja muka
sa svijeh strana tad se začu
posred suza i jauka
u žalosnom ljutom plaču!

PAVLIMIR

   Brzo se je taj nemila
žalos koja vas uvrijedi,
u vesel'je obratila;
s tvom besjedom naprijed hodi.

KRSTIMIR

   Zelenoga nadno Mljeta
ovo je luka, kralju znani,
gdje se od mora huda i kleta
Pavo sveti jur sahrani.
   Na ovemu on otoku
u pravedne plame vrže
ljutu zmiju i žestoku
ka se njemu ruke trže.
   Agesilao glasoviti
odi osuđen jošte stoja,
koga Opijan sin čestiti
slatke od riba pjesni poja.
   Od palače još njihove
gledaju se miri streni,
kijeh se imenom luka zove
u koj bismo sahranjeni.
   Nu stvar nad sva čuda ina
ukazaše nam mještani,
gdi oštri kami huda sina
neukopane kosti hrani.
   Njega mati izagnana
prokle, i to se njemu zgodi
da mu tijelo ne ima stana
ni na zemlji, ni na vodi.
   Sred otoka veće toga
ne hotjesmo mi krzmati;
po svijeh krajijeh mjesta ovoga
digosmo se tebe iskati.
   Rat, Ston, Vratnik i Zagorje
s mnogom pomnjom obidosmo,
Šipan, Lopud i Primorje,
i nigdje te ne nađosmo.
   Vedri kralju, misli koju
slas i rados ućutjesmo
izdaleka kad plav tvoju
mirnu i zdravu mi vidjesmo.
   Ukazasmo tad biljezim,
kô ljubimo tvoju glavu,
bubnjim, trubljam, veslim, stijezim,
čineć mnogu diku i slavu.

PAVLIMIR

   Krstimire moj ljubjeni,
i vi ostala družbo draga,
sreća je bila veoma blaga
u dan ovi vam i meni.
   Bog i naše svete moći
u ovi nas kraj doniješe,
zasve zloba vječne noći
utopila jur nas bješe.
   Zapovijed je zgar Višnjega,
da grad slavan sagradimo
sred čestita mjesta ovega,
trijebi je da mu pogodimo.
   Jes u ovoj u Dubravi
mnoštvo lijepijeh djevojaka,
svijetlijem rodom njih se svaka
i ljepotom rajskom slavi.
   Neizmjerne punu dike
vjerenicu ja sam obro,
s kom su slave svekolike,
u koj siva svako dobro;
   i vi koji ste nevjereni,
vjeriti se ter želite,
moji drazi prihrabreni,
vjerenice odi uzmite.
   Glasovitom lijepom gradu,
ki sred ove spravljam strane,
u slobodi i u skladu
ostat ćete za građane.

KRSTIMIR

   Tko da, kralju pun uresa,
te se odreći sreće bude,
pokli take jesu osude?
svijetla kralja od nebesa?
   Požuda je naša davna
vjerenice lijepe imati,
a stvar će nam biti slavna
u tebe se izgledati.

PAVLIMIR

   Slavna veomi tim se ovamo
sa mnom svaki vas uputi,
da se čuda nagledamo,
da budemo čuda čuti.

Skazan'je deveto

DUBRAVKA i SKUP DJEVOJČICA

DUBRAVKA

   O družice me vesele,
svaka budi u radosti,
danaska smo srećne vele
i čestite mi zadosti:
   družbi kralja Pavlimira
dopuštava Srđ izbrani
da u ovoj lijepoj strani
vjerenicu svaki obira.
   Gizdave ti vjerenike
mi danaske steć imamo!
Pravo je da ovi dan pun dike
sveđ slavimo i poznamo.
   Sreća je draga i čestita
druga steći na sem sviti,
lijepa, vrijedna, plemenita,
i komu ćeš mila biti.

VILA MALA

   Ljepahna sam vjerenika
izabrala ja za mene:
kose mu su zaruđene,
crne oči, vedra slika.

VILA MALA 2.

   Vjerenik je moj od tvoga
vjerenika ljepši vele:
on je uzrasta junačkoga,
ruke mu su ko snijeg bijele.

VILA VELIKA 3.

   Ovi dan je nami bio
od velike sreće i česti,
zasve er hudi pakô smesti
bješe ga se pripravio.
   Kô Sniježnica huda vila,
puna misli vuhovite,
lijepe i slavne Margarite
bješe sliku prihinila,
   njoj zaspati ona učini,
pod himbenom neka slikom
sadruži se i sjedini
š nje ljubjenijem vjerenikom;
   ali od Srđa sveta i znana,
ki činjen'ja zna pakljena,
bî oni čas odkrivena
i sramotno narugana.
   Ki smijeh, ki rug, koju viku,
njom tvoriti puk nasrnu,
u naravnu kad se sliku
vilenica huda obrnu!

VILA VELIKA 4.

        Privara himbena
     ako istom paprši,
     do malo bremena
     sramotno vrat skrši:
   zaludu se Tmor izmuči
i Sniježnica prika i huda,
er komu se što naruči,
vik ne ubjegne toga suda.

DUBRAVKA

   Ona kô je dostojala,
stekla je ruge i sramote,
i naše je čâs dobrote
lijepom platom svijetla ostala.
   Tim se od nas svaka spravi
vjereniku dragu i milu
sred razblude i ljubavi
u žuđenom biti krilu.
   Zasve da se latinskijeme
rodom diči njih visina,
i naše je svijetlo pleme
glasovitijeh od Latina.
   Zato, družbo, puna dike,
uputimo mi se veće
s blagom družbom dobre sreće
steć ljubjene vjerenike.

VILA MALA

   Ja ću od cvijetja razlikoga
mom dragomu vjenčac sviti,
da njim bude dana ovoga
rusu glavu naresiti.

VILA MALA 2.

   Od bijelijeh ću ja ružica
lijepu kitu darovati,
kô me bude izabrati
da sam njemu vjerenica.

Skazan'je deseto

SNIJEŽNICA

   Bježi, bježi, o Sniježnice,
iz mrzećijeh ovijeh kraja,
bjež', nesrećna vilenice,
gdje ljudskoga nije stupaja;
   u pustošne strane gore
u kijeh kokot vijek ne poje,
sramne ukopaj tve prikore,
tve sramote, ruge tvoje.
   Da li tuđu noseć sliku
ja ovako ostah ružna;
lele, lele veomi tužna
da ne osušim lica viku!
   Proklet budi ko najprije
naučio je varat mene,
od nauke kad himbene
pomoći mi nijedne nije.
   Ali zašto stojiš odi,
nesrećnice plačna, veće;
u planine puste hodi
i tu plači tve nesreće.

Skazan'je jedanesto

SRĐ, SVJETNIK, PAVLIMIR, DRUŽINA i PASTIJERI

PAVLIMIR

   Slijedi, sveti redovniče,
tej dohodne česti slijedi,
što ti višnji Bog nariče
prorokuj nam i besjedi.

SRĐ

   Za početak pun uresa
lijepom gradu, kralju, dati,
kraljici ćeš od nebesa
prvu crkvu sazidati.
   Vrhu Lava oštrijeh stijena
mjesto budi templu ovemu:
razložno je da prvina
od svega se dâ Višnjemu.
   Od mnoge ćeš uza nj scijene
lijep manastijer još zgraditi,
gdje će Bogu posvećene
djeve život provoditi.
   Vidim gdi još unaprijeda
raširenijeh posred mira
sedam lijepijeh manastira
grad u svomu krilu gleda,
   i u njih će djeve izbrane
rodnom gradu jača i draža
svom dobrotom biti straža
nego vojske oružane.
 

SVJETNIK

   Lijep početak! S tijem načinom
veliki se Rim njekada,
zasve vjerom neistinom,
u početku svomu vlada:
   izabrane on djevice
i od koljena svijetla stavi,
da oganj Veste sve božice
u velikoj hrane slavi;
   one vječni plam čuvaše,
da se uvijek živ nahodi,
a djeve će uvijek naše
straža rodnoj bit slobodi.

SRĐ

   U sjevernoj vidim strani
gdje se grade suproć njima
s dvjema crkvam tvrdi stani
svetijem ljudim i dobrima.
   Priklonijem će srcem oni
bez pristanka molit Boga
da od grada njih rodnoga
suprotive hude ukloni.
   Vidim gdi sve ovo more
među Lavom i dubravom
u visoke crkve i dvore
obraća se s mnogom slavom.
   Od mramora ondi stavna
crkva će se uzvisiti,
gdi će božja mati slavna
uzmnoženi grad braniti.
   Vidim gdje se u nje domu
s mnogom pomnjom drže i hrane
svete moći u svijetlomu
srebru i zlatu okovane;
   svete moći ke će odi
iz razlicijeh plivat strana,
i po suhu i po vodi
za nam vječna bit obrana.
   Visoka će crkva bila
svetom Vlasi ovdi ustati,
od protivnijeh ki će sila
ove strane sveđ čuvati.
   Vidim gdi se starac sveti
neprijateljim svijem opire,
ki slobodne ove mire
hoće satrt i uzeti.
   Zdrav o sveče, Bogu mio,
koga je Višnji još odvika
braniteljem odredio
verna grada Dubrovnika;
   dokli žarko sunce svijeti,
vrteći se oko svita,
tva će slava sveđ živjeti
među nami vjekovita!

PAVLIMIR

   Srećna grada! Kom da stranom,
od koga li od naroda,
pod tijem štitom i obranom
od teškijeh se boji zgoda?

SRĐ

   Crkve će ove sveca slavna,
ki će našu branit sreću,
bit nablizu straža spravna
gospodskomu dvoru i vijeću.
   Vidim gdje se od mramora
u velikojh slavi gradi
svijetla građa lijepa dvora,
izabrane stan čeljadi.
   Zakoni će tuj slobodni
i zakonja pisma stati,
kijem Dubrovnik, nebu ugodni,
skladno će se sveđ vladati.
   Tu gospoda vrijedna i znana
kupit će se s mnogom česti,
za potrebe rodna grada
razbirati mudrom svijesti.
   Slavne će se tu zamjene
činit s vjerom, svijem uzdanom,
od gospode zarobjene
među Turkom i krstjanom.
   Polak vijeća glasovita,
ki će čâs bit svega grada,
gradit će se ponosita
od galija brzijeh zgrada.
   Korablje ove s mnogom dikom
pravedna će bit pokora
svijem gusarom i silnikom
adrijanskoga sinja mora.
   Vidim plivat š njim družinu,
plavi mnoge i gospodu,
za obranit svu slobodu
i za ures vjere općene;
   vidim, vidim gdje hitaju
i u verigah sužne vode
mnoge guse, ki smetaju
silnijem grabšam ove vode.

PAVLIMIR

   Gospode je djelo vrijedne
izgoniti svaku smeću
i trt guse nepravedne
ljudsku družbu ki razmeću.

SRĐ

   Kud ohodim bojne zgrade,
kijeh ponosni miri oholi
čuvat će te, lijepi grade,
i kružiti uokoli?
   Više gola kuka onega,
koji gleda put zapada,
a zelena vrhu njega
niče i cvjeta trava sada,
   vidim gdi se uzvišena
diže i gradi put nebesa
živijem ognjem ograđena
tvrda građa, puna uresa.
   Lovrincu će prisvetomu
posvećena ona biti,
i grad rodni proć svakomu
neprijatelju sveđ braniti.
   Nu istočne vidim s strane
na isti način gdi ustaju
dvi tvrđe sazidane,
koje čuvat luku imaju;
   slavnu Ivanu posvećena
s mnogom dikom jedna bit će,
drugu djeva pozdravjena
svojom crkvom uresit će.
   Porodi se pun pokoja,
lijepi grade, već porodi,
moguća je straža tvoja,
ne ima straha tvoj slobodi.
   Građani će tvoji hrabreni,
puni uresa i dobrote,
za tvu ljubav u nescijeni
držat iste sve živote.
   Vidim, vidim gdje tvoj prvi
pjenez kaže kô se dava
dobrovoljno sa svom krvi
za grad rodni svoja glava.
   Tvijeh nevjesta čâs i dika
i pošten'ja glas čestiti
hvaljeni će bit dovika
nad nevjeste svega svita.
   Porodi se glasoviti,
svijetli grade, već porodi,
ki ćeš tvoj glas svud prostriti
po neumrloj tvoj slobodi.
   Od prvoga od kamena
dokli uzbudeš svrhu imati,
tva sloboda neockvrnjena
upored će suncem sjati.
   Svijetla će ova još dubrava,
tu joj Višnji moć dariva,
upitomit orla siva,
silna, zmaja, bojna lava.

Skazan'je dvanesto

GLASNIK, PAVLIMIR, SVJETNIK, DRUŽINA, SRĐ i PASTIJERI

GLASNIK

   Vedri kralju i čestiti,
čuj veseo mu besjedu:
poklisari plemeniti
od Slovina tebi gredu.
   Kraljevske ti dare oni,
ki se uresu tvomu prose,
poniženi i prikloni
u radosti mnogoj nose.
   Poslali su naprijed mene,
da privedroj tvojoj moći
od njih glase dam žuđene,
i oni će sada doći.

PAVLIMIR

   Zamjerna je i velika
u dan ovi naša sreća;
tko bi reko da će iz smećâ
sinut rados ovolika?
   Prem se ovo meni htjelo;
ti, glasniče, natrag teci,
poklisarom vrijednim reci
da ih čekam ja veselo.
   Hvaljen budi, slavni Bože,
ki mi ove dâ pokoje
i uzvisi me i pomože
u najveće trude moje.
   Srđu slavni, drazi moji,
nemojmo odi veće stati,
hod'mo veće kô s' pristoji,
vrijedne ljudi dočekati.

Skazan'je trinesto

SKUP VILA, PASTIJERA i DRUŽINA

PASTIJERI

   O vitezi plemeniti,
o gizdave lijepe vile,
uživajte raj čestiti
od ljubavi drage i mile;
uživajte u radosti
sve ljuvene čestitosti.
   Eto s vašijem vjeram sada
Dubrovnik se bijeli rodi,
da se uvijeke miran vlada
u pokoju i slobodi,
svijetô, čestit po sve strane,
i gdi bijeli dan osvane.

DRUŽINA

   Lijepa ti je,
draga ti je
u čestite ove kraje
nas vesela
sreća iznijela,
gdje se život miran traje.
   S ovijem gradom,
s našijem skladom,
ki se odi ziđe sada,
eto mile
s nami vile
u vesel'ju ljubav sklada.
   Ona u miru
našu viru
s lijepijem mirim lijepo zgradi,
da Rimljane
. . . . . . . . . . . . . . . .
opet u ove zemlje, usadi.
   Kako slavna,
krepka i stavna,
o ljubavi u tvom raju,
u radosti
u svjetlosti,
dva se puka sad sastaju.

PASTIJERI

   Lijep ti niče,
Dubrovniče,
svijetli grade i čestiti,
ki po svitu
glasovitu
tvu ćeš slavu svud prostriti...
   O dubravo,
kojoj pravo
nebo dijeli vječnu diku,
već promijeni
tve zeleni
na bijelom Dubrovniku.
   O velike
lovorike,
o jaseni, o javori,
o vesele
vite jele,
lijepi hrasti, kitni bori,
   visocima
dvorovima
veće mjesto učinite,
veće izbrane
vaše grane
slavnijem crkvam poklonite.
   O satreni,
naš ljubjeni
Epidavro svijetli grade,
u koj slavi
u dubravi
ti se našoj rađaš sade!
   Po staromu
prahu tvomu
neka pastijer ovce svraća,
s ovolikom
kad se dikom
tvoj pepeo nami plaća.

JEDAN OD DRUŽINE

   Tako bojni
i dostojni
svake slave Rim njekada
svijeto uzrasti
s mnogom časti
iz pepela Troje grada.
   Nu je veća
naša sreća,
zašto silom sve desnice
izabrani
jur Rimljani
ugrabiše vjerenice;
   mi bez boja
sred pokoja
i razbude mile i blage
u mirnomu
mjestu ovomu
sad stječemo ljubi drage:
   obljubjenu
vil žuđenu
vele ljepše jes prositi,
neg nemilom
hitrom silom
nepravedno ugrabiti.

Skazan'je četrnesto

PAVLIMIR, MARGARITA na pristolju, DRUŽINA, PASTIJERI, POKLISARI i VILE

POKLISARI

   Vedri kralju, koga dika,
s družbom glasa vjekovita,
svijetla, slavna i velika,
priko svega leti svita,
   od slavnijeh smo tebi Slava
i od Bošnjaka mi poslani,
po kijeh plodnoj teku strani
bistra Drina, Sava i Drava.
   Na djedinstvo oni tvoje
svi jedini tebe zovu,
i da uzmeš vlas njihovu
u požudi mnogoj stoje.
   Mi se bjehmo, kralju mili,
rad vedrine tve izbrane
u latinske zemlje strane
doć za tobom pospravili.
   Hvaljen Višnji, ki nam poda
da nađosmo tebe odi,
gdi neumrla sti sloboda,
gdi se pravi mir nahodi.
   Podunavskijeh kraljevina
svijetle ove krune primi,
i uresi tva vedrina
tvu vitešku glavu njimi.
   Kraljevske ove još šibike
blag i mio uzmi sada,
i podložne svekolike,
ove puke njima vlada'.

PAVLIMIR

   Poklisari plemeniti,
dobrovoljno ja vas primam,
i od vas ovi dar čestiti
za najdražu stvar uzimam.
   Na vjeru ste mu prispjeli,
i na sreću nova grada,
zato mirni i veseli
radujte se sa mnom sada.
   A ti, draga mâ gospoje,
vjerenice moja mila,
od kraljevske sreće moje
lijep početak kâ si bila,
   ovu od zlata krunu stavi
na tve od zlata svjetlje prame,
neka poznaš, mâ ljubavi,
da si srećna i ti uza me.
   Kraljevska ti na dar ova
svijetla budi još šibika;
dostojna je tvoja dika
vele ljepšijeh od darova.

MARGARITA

   Vedri kralju, pun kreposti,
i moj dragi gospodaru,
ja se srećna zovem dosti
na čestitom tvomu daru;
   nu srećnija nad sve ine
po pravdi se mogu riti,
što ću slavne tve vedrine
vjerenica verna biti.

PAVLIMIR

   Vam, vitezi moji mili,
ki po htjen'ju od Višnjega
vjerno ste se sjedinili
s plemkinjami mjesta ovega,
   grad darivam, kijem sada
resim strane sej čestite;
slobodnoga posred sklada
mirni u njemu gospodite.
   Svaki razlog hoće i pita
da u miru i slobodi
traje i vodi svoja lita
Rim slobodni koga rodi.
   Stari s vami još mještani,
ki su bili dosle glave,
sjedinjeni i smiješani
vlas će držat sej države.
   Iz slovinskijeh kad zemalja
odi dođem s ljubi dragom,
primite me s česti blagom
za građana, ne za kralja.
   Čestite vam jošte moći
ja darivam, da vam budu
vječne od slave i pomoći
u vašemu svakom trudu.

DRUŽINA

   Svijetli kralju, tko da neće
od desnice tve hrabrene
tej zamjerne i žuđene
blagodarne primit sreće?
   Vedru ćemo krunu tvoju
do kraljestva sadružiti,
u veselom pak pokoju
u ovi se grad vratiti.
   Nas kamene gore i hridi,
kijem se ova zemlja paše,
ne ustručaju da ne slidi
tvu zapovijed srce naše.
   Ako narav nemilosna
maćeha je mjestu ovemu;
vrijednos je u njem svijem kriposna,
mati srcu sveđ našemu.
   Jošte će se natjecati
sa svijeh strana zemlja i more,
s mnogom srećom napunjati,
s mnogijem blagom naše dvore.
   Neka, neka polja ravna
za sve stan'je bude iskati,
kô je srca željna i spravna,
svoje u lasti dni trajati;
   nam, dubravo lijepa i mila
obično je tve vladan'je,
sred mirnoga tvoga krila
ugodno je tvoje stan'je:
   posred polja i ravnina
strašiva se ptica krije,
a visocijeh posred stina
sivi soko gnijezdo vije.

Skazan'je petnesto

SKUP PASTIJERA

   Rasti, rasti, o slobodni
Dubrovniče, rasti veće;
rasti, nebu grade ugodni,
na velike česti i sreće.
   Hvar, Šibenik, Zadar ravni,
Kotor, Trogijer, Spljet hrabreni,
tvoj će vazda ures slavni
u velikoj držat cijeni.
   Dalmatinskijeh svijeh gradova
svijetla kruna ti ćeš biti
adrijanska sva voda ova
dvorit te će i častiti.
   Malo velim; tvoja slava
prostrijet će se i tva dika
priko slavnijeh svijeh država
slovinskoga od jezika:
   Od Adrije bistra mora
do Ledena mora okolo,
svu tegobu višnijeh dvora
gdi željezno drži kolo,
   pored glasom neumrlime
svud hvaljeno i čestito
tve slobode slavno ime
živjeti će vjekovito.
   Tebe Goti, Sveci i Dani,
bojni Ugri i Moravi,
Lešci, Moški, Pomerani
u mnogoj će hvalit slavi,
   Bulgar, Bošnjak, Hrvat bojni
dizat će te do nebesi,
i svi puci neizbrojni
naš kojijem se jezik resi.
   Rasti, rasti, o slobodni
Dubrovniče, rasti veće;
rasti, nebu grade ugodni,
na velike česti i sreće.
   O Ilare, sveče izbrani,
koga slava slove svuda,
na kojega dan svečani
zgodiše se ova čuda,
   čestitoga tvoga imena,
ko i dostoji vječne slave,
živjeti će sveđ spomena
sred čestite sej države.
   Nu ako u pozna tebi ljeta
sred lijepa se zgradi grada
od mramora crkva sveta,
vele ljepša, negli je sada,
   i tva, kralju Pavlimire,
čas će biti sveđ spjevana,
ki ove lijepe ziđeš mire
posred ovijeh mirnijeh strana.
   Rasti, rasti, puna mira,
o dubravo svijetla, veće,
visi vrhe, grane šîra',
vjekovite puna sreće,
   da se od svijeta vidi svega,
kô se ubrzo grad uzmnaža,
ki je pod krilom od Višnjega,
i komu je nebo straža.

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.