O spjevci moji mili,
pokli ste zle varke od svita skusili,
spjevat se svaki vas od boga usili
i želje zle jada
ne slid'te, ere vik u boles upada5
svakoja ljuvezan, ku razlog ne vlada.
Taj vaša skrovita,
rec'te mi, što je ljubav, neg jedna očita
izpraznos, sjena, san i taštos od svita?
Oh čim vi živiti10
dana je vlas, nemojte već htin'jem dvoriti,
za paka u tugah jadovno ne mriti;
nu srce onome
ljubavi užešte, na nebu kojome
možete živiti s radosti vječnome.15
Er se rit može slip,
ki dušu ostavlja, a samo stvorit lip
uresom nastoji umrli, tamni kip.
Duša biv vječna stvar
najljepši jur darov od boga ljudem zgar,20
ka svrhe imati ne more nikadar,
u vašoj kad puti
vaša čes ku nemoć i malu oćuti,
sto lika vazima za moć ju dignuti,
a ako vi kad duša25
kom zledi bolnome vašu svis sadruža,
vik neće za nju lik ni mao da kuša.
Zlo je, gdi se liči taj
stvar, ka nas dovodi na smrtni pakljen vaj,
a ona ohodi, ka dava vječni raj.30
Tim, družbo ma mila,
pustite općena taj vaša vi dila,
a stvorca za spjevat otvor'te sva krila,
ter trudom takime
dobite divnu čas, dokli vi jes vrime,35
ko ako puštate, zgibe vam sve svime.
Neće vam na sviti
potrebni taj vaš trud nikako vik biti,
nu ćete vječni raj vi njime dobiti.
