Novela od Stanca/prizor sedmi

Novela od Stanca
Писац: Марин Држић
Prizor sedmi

STANAC; MASKARI obučeni kao vile, MASKARI obučeni kao seljaci

        MASKAR

Tko zove ovamo?

        VILA

                              Vile su ljuvene!
   Hodi da igramo kon vode studene.

        MASKAR

Vi li ste, gospoje, vodene diklice,
   kim se ruže goje na bil vrat i lice?
Mnogo smo žudili da bismo kad s vami
   tanačac vodili slavnim gospođami.

        VILA

Uhit' se s tizim ti a ti s tim! S ovim ja
   kolo ću voditi.

        STANAC

                              Ja li bih na odmet tja?

        VILA

Ti nas ćeš gledati, ter nam ćeš rit paka
   ki će bolje igrati od ovih junaka.

        STANAC

Da bude, gospoje! Istom se spomeni
   od potrjebe moje vaš ures ljuveni.

        MASKAR

                    Sviri, glumče veseljače,
                    udri er nam srce uzavri;
                    pod nogami nije nam drače,
                    a imamo krila u igri.

Ovdi tanac vode, pak vile govore:

        VILA

Gizdavi Vlašići, pita'te koju stvar!
   Hrabreni mladići, bit vam će svaki dar.

        MASKAR

Da biste činili da se ne staramo,
   toj bismo sad ktili, žudimo toj samo;
er je teška staros, ne može skakati,
   a laka je mlados, sve bi ktjela igrati.
Volio bih mrtav bit neg kad vi igrate
   da ja budem sidit kako i ti uza te.

        STANAC

Sokoli se! Takoj neće vele iziti
   da ću i ja ovakoj lotar star siditi.
Sad, vile, ako ikad, Stanca pomozite,
   učin'te da sam mlad, - Stancu se umolite!

        MASKAR

Gospoje, prvo nas, pak njega oprav'te.

        STANAC

   Došao sam priđe vas - tej riječi ostav'te!

        VILA

Junaci, mučite! Svih ćemo smiriti;
   dolu svi sjedite! - Uz ove sjedi ti.

        STANAC

Da bude, diklice, na vašu zapovijed,
   moje violice! Nut, što sam veoma sijed!

        VILA

Odsada n'jedan vas nemoj progovorit, -
   progovorivši ončas jezik će izgubit!
I lijepo sluša'te što vam mi velimo.

        MASKAR

   Što zapovijedate, da vam pogodimo!

        VILA

Kad mi rečemo: "Stanče, progovori!"
   i svih zazovemo, tad usta otvori.

        VILA

Kriposti zvizda svih zovemo na pomoć,
   svitlosti od kojih diči se mrkla noć.

        VILA

Zovemo i cvitja i bilja ostala,
   dragoga prolitja ki su čâs i hvala.

        VILA

Odzdala i odzgara sve moći molimo
   da Stanca od stara mlada učinimo.

        VILA

Nu mi da' sjemo mâs, da Stancu najprvo
   učinim svijetao obraz, i da' mi toj drvo.

Ovdi STANCA omrče i svežu mu ruke i bradu mu ostrigu govoreći:

Da bi se pomladio i da bi mnogo lit
drag i mlad Mioni bio; i pođ da si čestit.

Uto mu kozle i što je u bisacijeh dvignu iza njih ostali i ostave mu dinara što ta pratež valja i otidu tja. Uto se on od varke osvijesti i skoči za njimi vikajući.

        STANAC

Kozle mi! Bog te ubio! Je li tko? Pomaga'!
   Prem ti sam luđak bio! Nije ovo bez vraga!
Bijedan se pomladio, - ostrigoše bradu!
   Haram'je tko bi mnio da su u ovomem gradu?!
Kozle mi uhiti! Je li tko? Drži ga!
   A, brate, čuješ ti? Poteci, stigni ga!

                    SVRHA.