Ljubica
Писац: Вице Пуцић
AT III


AT III

ŠENA I

Branislav i Ljubica

* * *


 
Branislav:
Eto ispunit, mâ kraljice,
   zapovijedi tvê došo je,
   lijepa moja česarice,
   rob lijeposti rajske tvoje.

Ljubica:
Robinjica ja sam tvoja, 1045
   gospodaru moj ljubljeni,
   uzrok moga od pokoja
   koji život vrati meni.

Nu kî je uzrok da u licu
   ti si tako problijedio, 1050
   ali er kûgod sad diklicu
   mjestu si u ovem obljubio?

Er sveđ blijedo lice nosi
   dragu lijepos tkogod ljubi,
   i koga ures kî zanosi 1055
   blijedi gorkoj u pogubi.

Branislav:
Ljubim zaisto i ču'em sada,
   da svê dobro mê na sviti,
   onu, kâ mnom lijepa vlada,
   drugi hoće ugrabiti. 1060

Česa hoće! pače veće
   nju 'e potpuno ugrabio,
   i cjeć gorke mê nesreće
   za svu ljubi osvojio.

Ljubica:
Ne smeta se, dušo mila, 1065
   ah! ni trudi mlados tvoju,
   ako poznaš lijepa vila
   da sad ljubi ljubav tvoju.

Branislav:
To su tuge, to bolesti,
   ne znam kako, mâ gospoje, 1070
   ljubi, i rajskoj nje lijeposti
   kô su ugodne službe moje.

Ljubica:
Koje srce tvrde od stijene,
   kâ li tako huda je dikla,
   tvê lijeposti neizrečene 1075
   da obljubit ne bi obikla!

Branislav:
Ja nju ljubim i ljubit ću
   dokle budem živ na sviti,
   ni vîk srcem ostavit ću
   rajski ures nje slijediti. 1080

Ona je kû sam dvorit obro,
   moje ufanje, duša moja,
   vаs moj pokoj, sve me dobro,
   mâ kraljica, mâ gospoja.

Ljubica:
Ako lijepu vilu odi 1085
   ljubiš, dragi moj pokoju,
   jesi li joj ti kadgodi
   otkrio željnu ljubav tvoju?

Branislav:
Otkriti joj plama moga,
   mâ gospoje, nijesam htio, 1090
   radi smjenstva slobodnoga,
   da je ne bih uvrijedio.

Ljubica:
Smion se hoće sveđer biti
   dragu lijepos kada ljubiš,
   otkri joj se zato i ti, 1095
   da je muče ne izgubiš.

Branislav:
Otkrivam se, nu zaludu,
   bivši druzijem darovana,
   u smrtnomu s česa trudu
   čini mrijet mi prije dana. 1100

Ljubica:
Ah da mogu, časti moje
   branitelju, dušo mila,
   tve bih gorke nepokoje
   mojom smrti samirila.

Branislav:
Ti ljepotu uzdisanu 1105
   lijepa možeš dati meni
   joh! i diku nje sunčanu
   i rajski ures obljubljeni.

Ljubica:
Kad je tako ne muči se,
   samo mi otkrij tvê ljubljene 1110
   gdi rajski ures nahodi se
   za kôm srce tvoje vene.

Branislav:
Nije daleko, blizu 'e mene
   lijepa vila, sunce moje,
   vidi me i sad, i ljuvene 1115
   smrtne čuje nepokoje.

Ljubica:
Izvan mene nijedna vila
   blizu tebe sada nije
   vidjena ali lijepos mila
   u pameti sveđ tebi je. 1120

Branislav:
U pameti gledam meni
   bez pristanka lijepu vilu,
   nu nje ures obljubljeni
   živ sad gledam u mom krilu.
 
Nu će uvik ja slijediti, 1125
   ona je želja moja izbrana,
   nu ću častit i dvoriti
   po sve vijeke mojijeh dana.

Gubi nje se pri lijeposti
   žarko sunce od nebesa 1130
   i klanja se zgar svjetlosti
   andioskoga nje uresa.

Ljubica:
U mislijeh mi činiš stati,
   obljubljeni moj životu,
   dokle budem uzaznati 1135
   nevidjenu tvû ljepotu.
 
Branislav:
U tebi je, mâ kraljice,
   poznaj, svim, je slična tebi,
   nje sunčano rajsko lice
   slično 'e licu tvomu s nebi. 1140

Nije razluke među vami,
   jedna stvar si i ti i ona,
   isti uresi, isti prami,
   lijepos u svem nerazdiona.

Ljubica:
Nije razlog kriti veće, 1145
   poznam vjernu ljubav tvoju,
   drago ufanje moje sreće,
   srca moga drag pokoju.

Evo vjerne tvê uza te,
   ku iz ropstva ti slobodi, 1150
   evo koja obrala te
   dvorit, evo sad je odi.

Stokrat volim prije umriti,
   o čestiti moj pokoju,
   nego vîku ostaviti, 1155
   moj ljubjeni, lijepos tvoju.

Branislav:
Poklisari boemskoga
   kralja će odi danas biti,
   kî će želje srca moga
   tvomu ćaćku pomno otkriti. 1160

Cijenim, da će molbe moje
   dobre volje uslišiti
   i da rajske dike tvoje
   danas ću uprav osvojiti.

Tîm ću otiti, mâ gospoje, 1165
   vidjet, gdi se sad nahode,
   na te, lijepo sunce moje,
   sve spuštavam moje zgode.


ŠENA II

Kralj Branimir i Zornislava na pristolju, Ljubimir i kor vitezova ugarskijeh

* * *


 
Kralj:
Hrabreni viteze,
   koga čas i slava 1170
   uzmnožna stere se
   priko svijeh država.

Ljubimir:
Svijetli kralju, uzmnožila
   po svijetu se tvâ vlas mnoga,
   gdi služba se prigrlila 1175
   od neznana sluge tvoga.

Zasve čuo si pleme moje
   od neznanijeh spovijedati,
   silovan sam carske tvoje
   zapovijedi sad slušati. 1180

Kraljevsko je pleme moje
   kraljevi su moji stari,
   od Sjevera oni stoje
   slavni svuda gospodari.

Pričestitoj u slobodi 1185
   kraljica mi majka izbrana
   mnoge grade sad gospodi
   sred poljačkijeh lijepijeh strana.

Ona u ove slavne kraje
   kîjeh glas vîku ne zapada 1190
   mene sama poslala je,
   gdi uzmnožna tvâ vlas vlada.

Neka rajske tvê vedrine
   budem slavno po svem sviti
   od vladana sve načine 1195
   slavno kralju naučiti.

Kralj:
Da kako je tebi mila
   čas i slava izabrana,
   kâ se odi razglasila
   od uzmnožnijeh svijetlijeh bana. 1200

Kô zakoni svud spjevani
   običajni dvora moga,
   kô zakoni spovijedani
   od vladanja ugarskoga.

Ljubimir:
Ja podnižen (sve to dvorim) 1205
   i vedrine carstva tvoga
   zapovijedi slijedit gorim
   od života vas vijek moga.

Kralj:
Kraljeviću, tvâ dobrota,
   i kreposti slavne tvoje, 1210
   način slavni od života
   svake hvale svîm dostoje.

I da ostavim bojnu slavu,
   kad si mene slobodio,
   i ugarsku svu državu 1215
   od Turak si kad bljudio.

S čijem veselo jur na svime
   glasovito po svem svijeti
   pored suncem tvoje ime
   kraljeviću slavni leti. 1220

Neću da se odijeliti
   vîk iz moga budeš krila,
   dragi sinko moj čestiti,
   slavna obrano moja mila.

Narečenu danas tebi 1225
   dragu kćercu mû Ljubicu
   davam veseo sada tebi
   za ljubljenu vjerenicu.

Zasve od kralja rodjen ti si,
   kîjeh svud leti slavna bojna, 1230
   i nje (porod se uzvisi)
   nevjesta će im bit dostojna.

Sad ostaje tvâ dobrota
   da obeća meni sada,
   za moga me do života 1235
   neć' ostavit ti nikada.

A po smrti sinko mojoj,
   ja drugoga nejma'uć sina,
   sva podložna vlasti tvojoj
   ostaje ova kraljevina. 1240

Ti si ufanje mê starosti,
   ti kraljestva čas ovoga,
   ti izgled pravi od kreposti
   i života kraljevskoga.

Viđ' sad kakva namjesnika, 1245
   dragi sinko, prosi tebi
   tvojijeh starijeh slava i dika
   u najvećoj svôj potrebi.

Eto sada turska sila
   pri krstjanskoj, jôh, nesreći 1250
   pod svu vlas je postavila
   svega svijeta dio veći.

Znam, dobitnik bojne slave
   proć oružju da na sviti
   podložne ćeš tvê države 1255
   s vječnom slavom ti braniti.

Kraljestva će druga i krune
   tadar slavit kraljevića,
   i urese tve potpune
   uzvisiti tvoja sreća. 1260

Ljubimir:
Dostojni su dari ovi
   slavni kralju glasoviti,
   kojijem htjenjem na dan ovi
   htje me ovako uzvisiti.

Neizmjerno 'e mê veseje 1265
   što sam lijepu mû Ljubicu,
   kô su vječne moje želje,
   steko dragu vjerenicu.

Nu ako blaga sreća meni
   htje kraljevsku krunu dati 1270
   (slavnog puka glas hvaljeni)
   krepos (svud će spovijedati).

Kraljica:
Neizmjerna je tvâ dobrota,
   dragi sinko moj ljubljeni,
   i čas tvoga od života 1275
   ugodna je veoma meni.

Uzmi veće, sinko mili,
   obljubljenu tvû Ljubicu,
   koju tebi nebo udili
   za ljubljenu vjerenicu. 1280

Ugodan će tebi biti
   rajski ures nje lijeposti
   i glas slavni po svem sviti
   uzvišene nje kreposti.
 
Ljubimir:
Velika ti hvala budi, 1285
   plemenita o kraljice,
   ja ću lijepos dvorit svudi
   me ljubljene vjerenice

ali, o kralju uzmnožiti,
   jedan vitez eto hodi, 1290
   cijenim sada govoriti
   s tvôm vedrinom ište odi.


ŠENA III

Isti i glasnik

* * *


 
Glasnik:
Vedri kralju, vîk pod nebi
   koga slava ne zapada,
   od boemskoga kralja tebi 1295
   poklisari idu sada

Oni mene tvoj vedrini
   za glasnika posilaju
   da dam ovi glas istini,
   da brzo i oni bit imaju. 1300

Kralj:
Čas je meni veoma mila
   o viteže, kralja tvoga
   poklisare kî posila
   mojoj kruni dana ovoga.

Dobrovoljno ja ih primam 1305
   kô 'е pristojno mojoj vlasti
   i za hvalu vječnu imam
   tvoga kralja vječne časti.


ŠENA IV

Kralj i kraljica

* * *


 
Kralj:
Potpuno sam sad smirio,
   o žudjeni moj pokoju, 1310
   i u veselju uzvisio
   s ovom vjerom krunom moju.
 
U čas dobar i veseli
   kraljeviću prihrabrenu,
   kî je svud svijeto slavnijem djeli 1315
   dasmo kćercu obljubljenu.

Ne imam sumnje od ničesa,
   kraljevina ova izbrana
   da će od slavna tač viteza
   po môm smrti bit vladana. 1320

U njem ufam starijeh mojijeh
   bojnu slavu ponoviti
   i ljubjenijeh u sinovijeh
   svijem svijetom gospoditi.

Kraljica:
Velika je naša sreća 1325
   i ufanje carstva tvoga,
   što smo bojna kraljevića
   stekli zeta ljubjenoga.

Ali ne znam, kô Ljubici
   bit će ugodna ova vira, 1330
   i kô mladoj djevojčici
   bit će od želje i od mira.

Er što doslek poznala sam,
   Ljubimira malo ćuti,
   pače očito vidjela sam, 1335
   da vjeru ovu mrzi čuti.

Kad od mene začu sada,
   da je njemu misliš dati,
   u svom licu sva se mlada
   sramežljiva tad privrati. 1340

Sva problijedje s gorka jada,
   boležjliva sva se ukaza,
   kô da čula bješe mlada
   glas gorkoga od poraza.

Kralj:
Nemoj sada ti smetati 1345
   rad toga se, mâ kraljice,
   to je običaj veće krati
   od mladjahne djevojčice.
 
Svaka u licu jedno kaže,
   a u srcu drugo ćuti, 1350
   er su žeje njih najdraže
   vjerenika ime čuti.
 
Kad ga čuju problijedjene
   bolne u licu sve se srame,
   a u srcu zatravljene 1355
   sve vesele ćute plame.
 
Sram je odjeća djevičkoga
   lica, njime pokrivaju
   sve od srca ljuvenoga
   kê goruće plame imaju. 1360

Tijem ako se i Ljubica
   gorko u licu svomu smuti,
   sramežljiva djevojčica
   plam u srcu veći ćuti.

Ali za moć uzaznati, 1365
   pravi uzrok nje od srama,
   htio bih se njom se da sastati
   ti uzbudeš, dušo, sama.

Tad iskušat uzrok pravi
   nje od srama tvâ svijes ima, 1370
   s kîjem veseljem, s kôm ljubavi
   vjerenika draga uzima.

Kraljica:
Nije vrijeme ckniti veće,
   idem iznać sad Ljubicu,
   sva se volja sad vidjet će 1375
   po istomu sad nje licu.


ŠENA V

Gvozdislav sam

* * *


 
Prem se htjelo samo toli
   mjesto naći sada meni,
   da mučeće moje boli
   otkrijem i moj plam ljuveni. 1380

Gdje si? hodi srcu u momu,
   Branislave, da sam vidiš
   u životu stravljenomu
   da sam nijesi koji blidiš.

Veće plame, ah! u meni 1385
   primoguća ljubav stvori,
   jačijem ognjem, moj ljubljeni,
   mê stravljeno srce gori.

Mâ Danice, tvôj lijeposti
   rob je duša mâ stravljena, 1390
   i tebi je mê mladosti
   miso i želja posvećena.

Na zdrak lijepe mê ljubavi,
   netom lijepos nje izbranu
   nazreh, živoj u žeravi 1395
   mê stravljeno srce planu.

Gorim, vas sam plam gorući
   sred gorkoga nepokoja,
   bez pristanka izdišući
   mre s uzdasim duša moja. 1400

Pođ'te uzdasi moji vjerni
   drago u krilo k lijepoj mojoj,
   ter joj kaž'te jad čemerni,
   moje smeće, moj nepokoj.

A ti, o lijepo sunce moje, 1405
   dušu, kû mi želja plaha
   tjera, primi, mâ gospoje,
   na krilijeh od uzdaha.

Ah! što velim! duša, koja
   nahodi se sad u meni, 1410
   ako ti si duša moja,
   o životu moj ljubljeni.

Tebe služit i dvoriti
   obrah po sve danke moje,
   i tvoj sluga vjerni biti 1415
   uvîk, lijepa mâ gospoje.

Ufam, da će služba moja
   bit ugodna môj Danici,
   kako ugodna jes i tvoja,
   Branislave, tvôj Ljubici. 1420

Nu sad razlog nije otkriti
   lijepoj mojoj plame moje,
   nego lijepos nje dvoriti
   i sunčane dike svoje.

Neprava je sviijem požuda, 1425
   plahi mladci, dragu i milu
   u čas jedan s malo truda
   htjet osvojit lijepu vilu.

Trijeba 'e prvo dugo vrijeme
   dvorit rajske nje lijeposti 1430
   za ne izgubit u nevrijeme
   s plahe želje sve radosti.

Ufam brzo, lijepa moja,
   tebe rajsku mû Danicu
   žedjenoga sred pokoja 1435
   steći za mû vjerenicu.

KOR
U kom' mjestu, u kôm strani
   od koga je naučena
   od ljubjenja način znani
   jedna duša zatravljena. 1440

Tko 'e nauči ono izrijeti,
   što 'e pamet namislila,
   po nebesijem dočim leti
   vrh ljuvenijeh plahijeh krila.

Ti si sama, o ljubavi, 1445
   same od sebe naučena,
   sama ti si razum pravi,
   ti si krepos nevidjena.

Ti mučeću ljubovniku
   jezik znanjem svîjem otvoraš, 1450
   i kroz krepos tvû veliku
   razumna ga jošter stvaraš.

Jošter ljudskoj ti pameti
   lijepe vile u očima
   pisma slovim ljuvenima 1455
   činiš sama razumjeti.

Na jedan pogled hud veoma,
   na uzdahe prem ognjene
   razumiju se među njima
   dvije duše zatravljene. 1460

Kadgod isto još mučanje
   ljubovnika zatravljena
   izrijet ima mnogo znanje,
   plame ognja ljuvenoga.

Među nami lijepe vile 1465
   s kijeh u noći dan nam svijeti
   još mučeći blage i mile
   umiju uzdahe razumjeti.

Lijepos srećno sadružena
   s neumrlom je vîk kreposti, 1470
   i ona sveđer sadružena
   nebeske je od svjetlosti.

Kâ je lijepa, ta je blaga
   kâ je blaga, ta 'e ljubljena,
   a ljubljena dikla mlada 1475
   bit ne može neg hvaljena.

Tako lijepu i Ljubicu
   svijem nebeskijem srećnijem dari
   određenu nam kraljicu
   višnja odzgara moć obdari. 1480

Svrha ata 3а.




 
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Вице Пуцић, умро 1666, пре 358 година.