Ljubica
Писац: Вице Пуцић
AT II


AT II

ŠENA I

Branislav i Gvozdislav kraljevići

* * *


 
Gvozdislav:
Kraljeviću slavna imena
   bratučede moj ljubjeni,
   koga slava razglašena 575
   u velikoj svud je scijeni,

Otkad smo se iz lijepoga
   mi dijelili Prage grada,
   gdi tvoj ćaćko carstva svoga
   sve podložne puke vlada, 580

Većkrati te zamišljena
   vidjeh uzdah podirući,
   i sred srca zatravjena
   gdi pokrivaš plam gorući.

Nu otkad smo došli odi 585
   kraljevskoga sred Budima,
   kralj Branimir gdi gospodi
   svijeto slavnijem svim djelima,

Ako srce ćuti tvoje
   kûgod iskru od ljubavi 590
   sve ljuvene nepokoje
   na uzdano meni objavi.
 
Branislav:
O česara njemačkoga
   glasoviti svijetli sinu,
   glasovito ime koga 595
   pokri svijeta veličinu,

Nije načina za pokriti
   vîk u srcu plam ljuveni,
   kô nije lasno ugasiti
   jedan oganj razgorjeni. 600
 
Poznam, poznam prem očito
   malo u srce kê se stavi,
   da ne može stat skrovito
   veličanstvo od ljubavi.

Nije moć tajat veće meni 605
   ljuven oganj kî sred moga,
   bratučede moj ljubjeni,
   gori srca stravljenoga.

Gvozdislav:
Tijem se veće sad ne krati
   od ljubavi tvê visoke 610
   meni uzdano činit znati,
   kraljeviću, prave uzroke.

Goruća iskra gore kako
   prli, pepeo kad je krije,
   jakos manu ima tako 615
   ljuven oganj kad se otkrije.

Branislav:
Velicijeh mojijeh zgoda
   čuo si, cijenim, veći dio,
   nu ti nijesam sve poreda
   skrovne plame moje otkrio. 620

Čuo si, kako ugarskoga
   slavna kralja kćerca mila
   iz ropstva se nepravoga
   od mê ruke slobodila.

Za slobodu i kô tade 625
   ah od liјере djevojčice
   nepravedni Tatar pade
   od moguće me desnice.

U moj vlasti slobodjena
   bi prilijepa tad Ljubica, 630
   kojom zora svîm rumena
   sunčanoga sja sred lica.

Sve svo'e dari sve kreposti
   sred nje lica ljubav stavi,
   da sunčane nje lijeposti 635
   budu ures od naravi.

Od tad lijepos ne ljubjenu
   slijede slavne žeje moje,
   tako u lijepom od tad plijenu
   zarobjeno srce ovo je. 640

Gvozdislav:
Zaisto ljubav čudna tvoja
   dostojna je svakijeh hvala,
   dobitnica usred boja
   početak je lijep imala.

Da pozna li sred nje lica 645
   tad ljubjenom u pokoju
   slobodjena djevojčica
   kako ljubi ljubav tvoju?

Branislav:
Ako ljubav ne vara me,
   kâ je slijepa većkrat sebi, 650
   isti oganj, iste plame
   i nje (prsi ćutjele bi)

Er slobodna govoriti
   ovako mi lijepo poče,
   čijem ću tebi zaplatiti 655
   moje časti drag uzroče.

Kô to reče zasramjena
   rumenilom pokri lice,
   ja joj rekoh, o ljubjena
   zahvaljujem ti djevojčice. 660

Jakijem molbam tad moliti
   uze lijepo sunce moje,
   ne krati se sad otkriti
   meni slavno ime tvoje.
 
Neka poznam komu uvike 665
   robovati suzna imam,
   i od koga ovolike
   nedostojna dare primam.

Robovati ja ću tebi,
   rekoh, lijepa ma kraljice, 670
   i moguća svîm pod nebi
   mojijeh truda dobitnice.

A nije razlog ime moje
   da sad tebi budem kriti,
   Branislav će dike tvoje 675
   rob i sluga, vjerni biti.

Kralj moj ćaćko ćaćku tvomu
   neprijatelj glavni sada
   na pristolju kraljevskomu
   sve boemske puke vlada. 680
 
Tijem lijeposti rajske tvoje
   molim moju za požudu
   zasad taji ime moje.
   dokle se oni smirit budu.

Gvozdislav:
Tako ljubav jes goruća, 685
   da u srcu kom se rodi,
   na krilijeh sva moguća
   dobitnica leteć hodi.

Ne čuh nigda po načinu
   što sad čuti čes mi poda, 690
   želim znati svrhu istinu
   od tijeh srećnijeh tvojijeli zgoda.

Branislav:
Koje časti, hvalu koju
   od nje ćaćka hvaljenoga
   primih, kad mu kćercu svoju 695
   ja sred dvora pridah svoga.

Kê mi časti učiniše
   svi ugarski bani tada,
   moje hvale razglasiše
   od istoka do zapada. 700

Ali nad sve dare ine
   uzdisano sunce moje
   dar lijeposti sve jedine
   prsten da mi s ruke svoje.

Gvozdislav:
Zaisto u daru slavnom tomu 705
   izranjena dikla objavi
   tvomu srcu stravljenomu
   pravi biljeg svê ljubavi.

Branislav:
Na odjeljenju još mi reče
   blaga u licu, moj ljubjeni, 710
   bježi, bježi na daleče,
   nu se brzo vrati k meni.

Ali od onud lijepa moja
   s dvorkinjicom eto hodi,
   trijeba 'e sada sred poikoja 715
   da im mjesto damo odi.


ŠENA II

Biserka i Ljubica

* * *


 
Biserka:
Pomno mi si sve kazala,
   o ljubjena ma gospoje,
   nu još nijesam uzaznala
   slobodnika dike tvoje.720

Ljubica:
Branislav je glasoviti
   slatko ufanje me ljubavi,
   on lijeposti svôm na sviti
   mene veza i zatravi.

On jedini sin se rodi 725
   Radislava svijetla kralja,
   samosilno kî gospodi
   svijeh boemskijeh vrh zemalja.

Njegovom ću hrabrenosti
   sve mê vijeke robovati 730
   i zamjernoj svôj lijeposti
   snižena se sveđ klanjati.

On iz ropstva nepravoga
   oslobodi mlados moju,
   on gusara izdavnoga 735
   u krvavom dobi boju.

Dobrotom me svom zaveza,
   da mu uvijek sam ja držana
   on slobodnik moga uresa,
   on bi prava moja obrana 740

Biserka:
Lijepo u mjesto srca tvoga
   požude si postavila,
   nu jesi li ljuvenoga
   srca plame njemu otkrila?

Ljubica:
Otkrila sam ja, i ne otkrila 745
   mom ljubjenom plame moje,
   tako sam ih tako skrila
   kako on oganj svoj skrio je.

Biserka:
Velike su tvoje sreće,
   o prilijepa mâ gospoje, 750
   ne mogu se željet veće
   od hvaljene dike tvoje.

Da očito poznala si,
   da on vidi ljubav tvoju,
   i da on ljubi vidjela si 755
   u ljuvenom nepokoju.

Ljubica:
Stvar na svijetu trudnja nije
   nego pokrit plam ljuveni,
   tuj sva krepos zamani je,
   poznala sam ja to u meni. 760

Biserka:
Zasve er jače mi ljubimo
   bolje se od nas ljubav skriva,
   er sve ono što želimo
   djevički nam sram pokriva.

Smioni su za otkriti 765
   plaši mladci želje svoje,
   nu to im većkrat podnositi
   smrtne čini nepokoje.

Er kojagod lijepa vila,
   skrovne plame, koja ljubi, 770
   kad se otkriju, sva nemila
   mrzi ih smrtnoj u pogubi.

Tijem, ljublena mâ gospoje,
   tvoj slobodnik drag i mio,
   je li skrovne plame svoje 775
   tvôj mladosti tad otkrio?

Ljubica:
Otkriti (j)e i sakriti
   htio u srcu plam ljuveni
   moj slobodnik glasoviti,
   nu skrit nije ga mogo meni. 780

Na moj uzdar er ljuvene
   i on uzdahe podiraše,
   i većkrati zasramjene
   oči u me upiraše.

A za otkrit plam gorući 785
   jedan pogled sam je dosti,
   a negoli uzdišući
   zatravjenoj u mladosti.
 
Biljeg očit još u licu
   poznala sam ognja svoga, 790
   kad me zazva dobitnicu
   svoga truda čestitoga.

I još veće kad mladosti
   môj obeća robovati,
   i stravljenoj môj lijeposti 795
   rob se i sluga verni zvati.

Na odjeljenju reče meni,
   dijelit mi se, brače, trijebi,
   nu životu moj žudjeni
   brzo ću se vratit k tebi. 800

Biserka:
Zaisto ljubav neizrečena
   neizrečenu dostoji krepos,
   još u srcu obljubljena
   kad nju združi rajska lijepos.

Er združena ka 'e s kreposti 805
   vele ljepša lijepos siva,
   lijepos s' družbom izvrsnosti
   sve lijeposti pridobiva.

Kad on ljubi tvê lijeposti,
   i kad ljubav vaša 'e prava, 810
   zašto smrtnoj u žalosti
   tvê se srce sad skončava?

Ljubica:
Caćko i majka meni stati
   smrtnom čine u nemiru,
   vjerenicu što me dati 815
   hoće slavnu Ljubimiru.

Sam, sam ti si dušo moja,
   stokrat volim prije umriti
   neg ičija izvan tvoja,
   Branislave dragi, biti. 820

Biserka:
Nijesu dobre njih osude
   ni je razlog bez potrebe
   cjeć neprave njih požude
   proć tvoj volji vjerit tebe.

Ljubica:
Nu čuj molbe moje uzdane, 825
   ah vas pokoj srca moga,
   pođi od moje zovi strane
   Branislava hrabrenoga.


ŠENA III

Ljubica sama

* * *


 
Branislave moj životu,
   Branislave dušo moja, 830
   uvîk rajsku tvû ljepotu
   gubica će dvorit tvoja.

Tvâ Ljubica, za te koja
   cjeć ljubavi krepke i vire
   sred gorkoga nepokoja 835
   stokrat na čas živa umire.

Ti si mâ čas i mâ dika,
   ti moj ures i zahvala,
   tebi sam se svakolika,
   moj životu, darovala. 840

Ah nesrećo huda moja,
   ah neprave svim požude,
   da onu, kâ je uprav tvoja,
   osvojiti drugi bude.

Ah zakona huda i prîka, 845
   ljubav mi se tvoja brani,
   kî s ma želja svakolika,
   i kî život moj sahrani.

Nu ću zaisto tvoja biti,
   slatka dušo duše moje, 850
   nit ću vîku ostaviti,
   Branislave, dike tvoje.

Ah što živem tužna veće,
   kad mi život moj se brani,
   na kê vaje, na kê smeće 855
   Ljubica se tužna hrani!

Pođi od mene Ljubimire,
   zaboravi već Ljubicu,
   isti sličnu tvoje vire
   kûgod inu vjerenicu. 860

Neću viku tvojoj sreći,
   slavni mladče, zaviditi,
   kad vil lijepu budeš steći,
   kâ će mlados tvû ljubiti.

Ja te ljubim, o hrabreni 865
   ljubovniče, neću kriti,
   nu vjerenik moj ljubjeni
   Branislav će slavni biti.

Tebe ljubim, kô sestrica
   ljubi braca rodjenoga, 870
   nu ne kako vjerenica
   vjerenika ljubjenoga.

Tvê hrabrenstvo, tvoja dika
   u očim je željnoj meni
   nu 'e mâ želja svakolika 875
   moj Branislav obljubjeni.

Ti si od smrti tvôm vrijednosti
   ćaćka moga slobodio,
   on iz ropstva mê mladosti
   čas je i život sahranio. 880

Ljubimire slavnom tebi
   od ćaćka sam obećana,
   Branislave dragom tebi,
   s nebesa sam darovana.

Toliko te tvâ Ljubica, 885
   Branislave dragi, ljubi,
   da se sada nesrećnica
   u bolesti hara i gubi.

Nu su jake tvê kreposti
   i zrak lijepi tvoga uresa, 890
   da se gubi svôm svjetlosti
   prid njim sunce od nebesa.

Ah žudjena dušo moja,
   ah životu moj čestiti,
   ničija vîku izvan tvoja 895
   Ljubica će verna biti.

Nu mi je moj plam pokrivati
   trijeba prvo, drag pokoju,
   dokle dobro budem znati
   kako ljubiš ljubav moju. 900


ŠENA IV

Branislav, Gvozdislav i Biserka

* * *


Branislav:
Još potpuno gorućega
   ne otkrih ognja plam ljuveni,
   kî sred srca gori moga,
   kraljeviću prihrabreni.

Kô se dijelih sam iz dvora 905
   slobodjene mê gospoje
   ne rajskoga (iz pozora)
   gdi mi sjaše sunce moje

Nu sam tako (ne bih tada)
   ah u družbi puta duga 910
   koja srce moje vlada
   ljubav imam moga druga.

Sred stravljenijeh mojijeh oči
   pravi uzrok ognja moga
   sjaše sunce od istoči 915
   moga srca ranjenoga.

Cijenjah vrućoj u žeravi
   kroz drag pogled uzdišući,
   da će dalek mê ljubavi
   ugasit se plam gorući. 920

Ali svak čas ljubav moja
   momu u srcu rastijaše,
   i s gorkoga nepokoja
   sveđ se veća, jaoh, činjaše.

Gvozdislav:
Dobro mlados tvoja ćuti, 925
   veličanstvo od ljubavi
   ne može se pobjegnuti
   kad nas pod vlas svoju stavi.

Uteći se većkrat može
   zima, vjetri, ljetna sila, 930
   a uteć se vîk ne može
   od ljuvenijeh plasijeh strila.

Branislav:
Poznam dobro to u meni,
   o ljubavi primoguća,
   to većma sam zatravljeni 935
   kô li tvâ je vlas moguća.

Brinjaše se sveđ na svijeti
   izraneno srce moje,
   da prije budem, ah, vidjeti
   lijepo sunce mê gospoje. 940

Prešno iz dvora ćaćka moga
   ja se dijelih sad s tobome,
   niti plama ljuvenoga
   otkrih vili još mojome.

Ali sada sve otkriti 945
   tebi odlučih moje smeće,
   moj, jôh, nemir vjekoviiti
   mê bolesti, mê nesreće.
 
Danas drugi mû Ljubicu
   uzdisano dobro moje, 950
   mû ljubljenu vjerenicu
   osvojiti, jaoh, obro je.

Gvozdislav:
Tko 'e ti vitez nesmiljeni
   moguć toli, smiono koji,
   izvan tebe, moj ljubjeni, 955
   nje ljepotu steć dostoji?

Ti iz ropstva lijepu vilu
   slobodi, i nje rajsku diku
   ne, izvan tebe lijepos milu
   ne ima uživat drugi vîku. 960

Branislav:
Kako, vajmeh, ako moga
   cjeć skončana mâ izbrana
   od ćaćka je ljubjenoga
   Ljubimiru obećana.

I danas se jošter ima 965
   cjeć mojega, jaoh, nemira
   ugarskoga sred Budima
   dovršiti ova vira.
 
Tim ako ovo slijedit bude,
   sila mi je, jaoh, umriti 970
   i nesrećne svîm požude
   prîkom smrti dovršiti.

Danas čekam poklisare,
   kî su ufanja puni moga,
   i bogate š njima dare 975
   moga od ćaćka ljubjenoga.

Oni imaju ugarskomu
   kralju ime moje otkriti,
   i u veselju vječnom momu
   Ljubicu mi isprositi. 980

Gvozdislav:
Dobro ti si namislio,
   kraljeviću tvê požude
   jeda odzgara blag i mio
   samiriti Višnji bude.

Branislav:
Ali od ovud me ljubjene 985
   dvorkinjica k meni grede,
   cijenim zaisto ište mene,
   trijeba 'e ostavit sej besjede.

Biserka:
Živi uvijeke milos tvoja,
   kraljeviću plemeniti, 990
   obljubljena mâ gospoja
   želi s tobom govoriti.
 
Branislav:
O pokoja željo moga,
   dvorkinjice lijepe moje,
   evo roba sniženoga 995
   od lijeposti rajske tvoje.

Hodmo veće, hodmo ureda,
   gdi me zove lijepa moja,
   hodmo, kako zapovijeda
   mâ krajica, mâ gospoja. 1000

KOR:
Kolika je, o ljubavi,
   tva moguća vječna sila,
   vlas moguću tvojijeh strila
   sve stvorenje ljubeć slavi.

Tko 'e na svijetu, kî ne čuje 1005
   tvê mogućstvo vječne vlasti,
   jakos svijetom tvâ kraljuje,
   svak se klanja tvôj oblasti.

Nu kâ pamet, znanje koje
   tvoju krepos razumije, 1010
   i mogućstvo strijele tvoje
   razabrati tko da umije!

Čuje i krepos od pameti
   ljubav, kâ nas toli mori,
   jedna od druge nu na svijeti 1015
   razlicijema plamim gori

Jedna sama mrzi sebe,
   kad nasiti svo'e požude,
   i boli se bez potrebe,
   kad izgubit svû čas bude. 1020

A ne druzijem neg grijesima
   hude plame najnečistije
   suproć istijem nebesima
   nasititi želi i smije,

Druga pogled kroz veseli, 1025
   kako sunce zgar s nebesa,
   razgledati samo želi
   zrak dragoga od uresa.

Zrak, komu se klanja uvîke,
   ni ino naći vîk uzda se, 1030
   neg radosti cjeć velike
   pogledom se svojijem pase.
 
Od čistoće izgled pravi
   ova uvijek je glasovita
   svud u vječnoj leti slavi 1035
   gdigod sunčan zdrak dohita.

A smrti ona svoj grijeh plati
   i nečisto svê veselje,
   taku imaju platu imati
   sve nečiste tašte želje. 1040

Svrha ata 2a.





 
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Вице Пуцић, умро 1666, пре 358 година.