Io2/ŠENA ČETVRTA

Io verzija na srpskom jeziku
Писац: Иван Гучетић
AT DRUGI - ŠENA ČETVRTA



* * *


                 Šena četvrta

                  Argo, Io obratjena u kravu, i gori rečeni

Argo:

Pokli svaki od pastira 830
sad na zelen stado izvodi,
dođoh pastir i ja odi,
u kom veća svijeh je vira,

gdi Inako glasoviti
k moru nosi svoje vode, 835
gdi sva stada napojiti
često ovčari svi dovode. -

Al' kô kaže da nemile
česti trpe hudu silu,
ko žalosne š njim su vile, 840
ke stanuju njemu u krilu?

Inako:

Uzeo bih ja umriti,
i ne mogu, vajmeh meni!
O mâ Io, gdje ćeš biti,
o pokoju moj žudjeni? 845

Gdi ćeš biti, o moj bože?
Hod', mâ kćerce, za uzeti
tijelo, živjet ke ne može
pokli srce htje mi odnijeti!

Klori:

Ali ono zvijer koja je 850
u obličju blaga i mila;
kaže u njoj kako da je
ljuskog nješto narav skrila?

Nu kako nas pomno slidi
i proć nami kô da uzdiše, 855
hoće bolje da te vidi
i žudi ti doći bliže!

Nu kô k nami hoće iziti
kô da pozna nas od prije,
nu kô s tobom ište biti 860
da tvoj obraz bolje odkrije!

Ah, kô nogom po pržini
hoće slova učiniti,
i od riječi biljeg čini,
ke ne mogu usta izriti! 865

U istinu drugo nije
neg od slova ono slika!
Hod'mo vidjet ku prilika
stvar zamjernu ona krije!

Inako:

Hod'mo, er čudo viku nije 870
ovako se prije zgodilo,
ni se viku prije vidilo
zvijer da pisat jedna umije!

Nu da vidim što će biti,
slova ka je učinila, 875
i ku mogu stvar izriti,
ak' u rijeć je njih sklopila:
Pristaje dok proštije

"Ljubjeni ćajko moj (slova ova hoće rit),
zaludu život tvoj za mnome žudi umrit,
ni cijeni daleko otišla da sam ja, 880
ni da je uteko od tebe duh moj tja.
Ja sam tva kći Io, ku grozno svud cviliš,
i ovi nemio obraz sad ki vidiš
ljubovnik moj jedan, ljubav kog ustrili,
bog Jove nevjeran, obuć me usili! 885
On meni kô zgrabi čas moju silome,
i š njom mi ugrabi najijepše blago mê,
strašeć se svâ vila da ne bi sumnjiva,
kad bi ga vidila da sa mnom pribiva,
njegovo to djelo hotjela karati, 890
ovako mê tijelo kô vidiš obrati,
i dragu kćercu tvu čini ovu zvir izit
na volju pokli svû časti uze moje cvit.
Riječim sam hotjela mê tuge t' odkriti,
kada bih umjela ikako riječ riti, 895
neg jezik drugi moj ne umije glas dati
u slici sad ovoj neg ako mukati." -

Ah jaoh, kćerce mâ, prije mila,
a sad vječni nepokoju!
Tu li si se jaoh stanila, 900
i tu gledam lijepos tvoju!

Moja kćerce meni iskana
po svijeh stranah segaj svita,
to je, to, lipos glasovita
tvoja svudar uzdisana? 905

Taku li te vajmeh sada
tužan otac, vajmeh, vidim,
i još život moj ne pada,
i neće udes da te slidim?

Neg da goru tebe gledam 910
neg smrt da te porazila,
i da srce moje uvrijedam
slikom ka te priobrazila?

Ti li ona možeš biti,
ku ištući svud obidoh, 915
i uzdišući s ke po sviti
i po stranah zemije otidoh?

Ne naštena vajmeh meni
nahodiš se ti sad odi,
i samo te nevidjeni 920
za mû boles udes vodi!

Zatvor'te se, oći moje,
manja je boles vama umriti
neg prednjašnje mê pokoje
take sadar jaoh viditi; 925

i muka je manja bila
ištuć kćerci vik ne znati,
kad se ovako priobrazila,
neg je ovaku zvijer gledati!

O mâ kćerce, tvojom virom 930
tako li ćeš veseliti
moju staros, tvojijem pirom
to li će mi čas iziti,

ki ću samo sinke tvoje
i unuke me gledati 935
gorske zvijeri samo koje
ti ćeš od sad poradjati!

Mješte vrlijeh vitezova
cijenjah od nas ki će iziti,
samo grdijeh množ volova 940
u rodu ću mom brojiti!

Ja tve zasve da požude
ne htijahu s drugom biti,
htijah da ti bog ki bude
drug i vitez glasoviti! 945

Sad iz stada, vajmeh meni,
tebi će se drug iskati,
i moj unuk, tvoj ljubjeni
iz stada će sin se imati!

I vidjeću mê rodbine 950
ne božice, ali vile,
nego, vajmeh, riječ mi gine,
zvijeri grde i nemile!

I još živeš, tužna riko,
i još živeš i ne umireš, 955
kad ti, kćerce, moja diko,
životu se momu opireš!

Ali mučiš, mê ufanje,
ni na moj plač odgovaraš,
nego samo uzdisanje 960
za svjedoka tuge davaš,

i tva slika žalostiva
unutrnju boles tvoju
kaže, i u kom nepokoju
tvoje srce sad pribiva! 965

I nesretnom ćajku tvomu
ne može se dopustiti,
da u vaju tač hudomu
može život dovršiti,

neg mi udi bog se zvati, 970
ni moć s sjenam doli otiti
ali pako otvoriti,
vjećnu će mi boles dati!

Argo:

Vik ne mišljah ovdi doći
za čut plače i bolesti; 975
tijem na druge paše poći
i ovu hoću zvijer odvesti,

gdi daleko od ljuskoga
bolje ću oka nju gledati;
poman pastijer od svakoga 980
valja da ima strah imati.

Inako:

Nemilosni o pastire,
ne grabi mi, vajmeh meni,
kćercu za kôm ćajko umire
i ka je život moj žudjeni! 985

Ovi samo u žalosti
daj razgovor tvoj mi spravi,
da pokli sam tužan dosti
docnije me kćerca ostavi! -

Ali on leti kako strila 990
i mê sobom dobro odvodi!
Neharniče, ka ti je sila
ne počekat jošter odi? -

I kako ću ja već teći
na pomorske veseo kraje, 995
ako gubim nahodeći
dušu, ka mi život daje?

Kô će resit voda polja
mâ, kô je dosle uresila,
ako ljuta mâ nevolja 1000
vas je ures moj odnila?

I kako će sej zeleni
vik napajat moje vode,
po kijem vile već žudjeni
tančac š njome ne izvode? 1005

Kô će cvijeće s môm pomoći
ali dubje procavtjeti,
kô će trave oživjeti,
kô će vile k meni doći,

ali umorne kô žudeći 1010
zvijeri ugasit žeđu svoju,
ako gubim nahodeći
ljubav, život, dušu moju?

Kako ću vas sred vrućine,
vile, u krilo mê primati, 1015
ako meni vas sad gine
ki razgovor vam ću dati?

Plač'te, vile, prožalite
mene od rika o bogovi,
i vi suze provalite, 1020
morski služe kijeh valovi!

Plači, zemljo, plači, more,
u suze se obratite
ravna polja, strme gore,
i jad gorki ukažite! 1025

Vile drugu, polja dike,
uzrok vaše vi ljubavi
o bogovi, plač'te u vike
vilu, ka vas odprije stravi,

ter moj svaki kraj u cvili 1030
i u plaču odgovori -
taku li se zvijer ti stvori,
o životu moj primili!

Mê ufanje, moja diko,
tako boles ti mi spravi! 1035
O starosti me šibiko,
tako li nas Io ostavi!

Skup:

Rijeke od suza na dan ovi
s našijeh oči izhodite,
proplačite svi bogovi, 1040
vile boles ukažite,

zašto vila od svijeh ka se
čas i dika sveđ hvalila,
među zvijerim trave pase
i zvijer huda s' obratila! 1045

Radi tvoje jaoh ljubavi,
Jove hudi i nemili,
tako li nas ti ucvili,
tako li nas Io ostavi?




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Гучетић, умро 1667, пре 357 година.