SKAZANJE TREĆE
GLASNIK I ISTI
KORALJKA:
Vajmeh, jedan od ovuda
k nam od stražan dvornijeh grede,
znojom krvav, slike blijede,
dihajući jedva od truda. 1640
GLASNIK:
Povidjet bih uzo tebi,
о kraljice, bolje glase;
nu bi volja ovo od nebi,
za to na me ne jada se.
ALČINA:
Reci u kratko; ah jaoh, prije 1645
neg mi budeš to zlo rijeti,
ja te mogu razumjeti,
potajno mi ništa nije.
Ne stoj, probij srce moje,
me dovrši nepokoje, 1650
nemilos je smrt ucknjeti
jednoj, koja želi umrijeti.
GLASNIK:
Sad, nije vele još vremena,
o kraljice, Ruđer hudi
tvoga iz dvora zlo smetena 1655
izljestit se smion usudi.
Na jednomu konju crnu
pod oklopjem bojar vrli
na čuvani prag nasrnu,
da u daleke zemlje odhrli. 1660
Tu smrt gorku nam zaprijeti,
nju noseći sred pogleda,
ako mu se ukloniti
ne budemo s vrata ureda;
nu gledajuć i videći, 1665
da mu puta ne činimo,
i da te izdat i uteći
junački mu svi branimo,
podrije s bedre mač priteški,
tište ostrogom konja vrana, 1670
ter se izmiješa u viteški
skup izbranijeh tvijeh dvorana.
Mi se njemu opiremo
bez obzira i bez straha,
i činimo što moremo 1675
suproć sili mladca plaha.
Kunem ti se ovom krvi,
koju vidiš, о gospoje,
da mi teče, da mi vrvi
niz ranjeno lice moje! 1680
među vjernijeh sto bojnika,
ki branjahmo dvorne zgrade,
od poraza toli prika
da se jedan ne pripade;
ali koja vik mogaše 1685
odoljeti vlas i sila
maču onemu, gdje stojaše
očit poraz, smrt nemila?
Sve se u krvi tle crljeni,
i, da strepti tva dobrota, 1690
u čas jedan hara i plijeni
jedno gvozdje sto života.
Ne s tolikom nemilosti
grad s nebesa ljetni pada,
ter potuče u plahosti 1695
mlado klasje, drobna stada;
ne toliko silna srti
poplavica s strme gore,
za izdrijeti i satrti
njive, polja, dubje i dvore: 1700
koliko se s plahom silom
on među nas hro zateče,
i desnicom svom nemilom
pogubi nas i posiječe.
Kako vidje vitez kleti, 1705
da je straža sva pobijena,
zbode konja ter poleti
brže nego munja ognjena.
Samomu se zgodi meni
s ljutom ranom živu uteći, 1710
da glas ovi ne scijenjeni
tvojoj vlasti budem reći.
ALČINA:
Pođi od mene tja daleko,
ne uzmnažaj mojijeh zala,
vele, vajmeh, ti si reko, 1715
ja se vele naslušala.
