3.
VRIJEDNOMU I UZVIŠENOMU GOSPODINU
DINKU RANjINI MAROJE MAŽIBRADIĆ
Dijeli se sa vrela tve rijeke ljuvene
ljubav tva vesela, i dođe do mene
s kreposnim knjigami složiv ih u pjesan
vrijednos tva meu nami, s kih će bit noć i dan.
Znam krepos i tvoj glas ........... očiti, 5
zač tvoja svijetla čas svijetlostim tač sviti,
da mnoge tamnosti našega jezika
prosvijetli zadosti da će sjat do vika.
Nu velja prijazan, priatelju dragi moj,
kojom se zavezan nahodim tolikoj, 10
da uzla stvar koja neće moć do vika
razdriješit nit ću ja ni manje smrt prika.
Toj želeć da i ja upored s tvojome
.......................................................
.......................................................
Teško je breme toj, kô vrijednos tva prosi, 15
pjesniče dragi moj, i hoće da nosi.
Slavica od vrana zač ni moć pritvorit,
i zemlja puštana ne može plod plodit.
U dugo zač vrime zgodit se toj bude,
i svoje da ime tkogodi zabude. 20
Ti žudiš ljuveno, toj dobro viđu ja,
da zlatom takmeno rđavo gvozdje sja.
Rijeti ću ovu stvar, ako je što bilo
u meni ikadar, sve se je zgubilo.
Zatezim pak pjesni nije način da tvori 25
tko žive s boljezni i koga plač mori,
kako ja, ki veće nijesam moj, ni sam živ,
koga su nesreće satrle i gork gnjiv;
u komu nije reda, u komu zdravlja ni,
ki sve smrt pogleda, nemilo ka mu ckni. 30
Od moje nesreće neću ti već pravit,
za mir tvoj u smeće, i srce ne stavit.
Jer kad bih nevolje izreko stoti dil,
ku ja znam najbolje, nije tko bi ne suzil.
A što me razum tvoj u pjesnih sad slavi, 35
govoreć da znam toj u bilju i travi,
ke sunce, daž plodi na zemlji, a s nebes'
u kojih dohodi toliko vrijedna čes;
ter uz toj naravi otajna, hoć' da znam,
i hoćeš ljubavi da tvojoj odvit dam, 40
znam dobro da ganu ljubav te ma na toj,
ka hoće, da stanu, gdi mudrijeh stoji broj,
hoteći stvar malu veliku učinit,
i dat joj pohvalu, toj mogu procinit.
Razum tvoj dohita sve stvari zlamene, 45
ne samo što pita za ljubav sad mene;
ter da ja reku što o tomu govore
prilit bi bilo to vode malo u more.
Zoveš me na dvor tvoj, sazidan na vodi,
gdi plavi velik broj svakojakih dohodi, 50
i morske gdi vile pjesni ti spijevaju,
i ke te tač mile, da živeš u raju;
a sve toj er tvoja vrijednos hoće i žudi,
da se pamet moja na pjesni probudi.
Ako t' su boljesni, zov' me da se bolim, 55
a nemoj na pjesni, velmi te sad molim.
Zač spijevat nije mi moć, kako to odzgar rih,
u meni nije moć, neg sam pun tuga svih.
Najposli posla mi tva vrijednos lis bio,
koji sam suzami za rados primio; 60
kraljevi i cari ke šlju tijem ke mile
za vrijedne ke stvari hitro milos da dile,
neka tuj pitaju što srce njih žudi,
toj da se plaćaju htinja njih i trudi.
Hvala ti velika na tojzi milosti, 65
koj da je prilika rijet mi nije dosti.
Zato t' ja stvar inu ni želim ni pitam,
neg milos jedinu koj život obitam,
da u njoj ne pristav, do sada kako je,
uzdržiš mu ljubav i stvari sve moje. 70
ako li po sreći zgodi se kadgodi,
da budem ja steći koji dio slobodi
srce me skroveno u djela očita
dat ti će ljuveno, što t' stidom obita.
