14

Šinjel
Pisac: Nikolaj Gogolj

gospodare svijeta... Nekoliko dana poslije njegove smrti došao mu je u stan posiužitelj iz departamenta s naređenjem da se odmah javi: traži ga načelnik. Ali se poslužitelj morao vratiti sam, obavijestivši da on više ne može doći, i na pitanje zašto, odgovorio ovim riječima: »Zato što je već umro i sahranjen prije četiri dana«. Tako su u departamentu doznali za smrt Akakija Akakijeviča, a već sutradan je na njegovom mjestu sjedio novi činovnik, rastom mnogo viši, koji nije pisao slova onako pravo kao on, već mnogo položenije i kosije. Ali ko bi mogao zamisliti da to što je o Akakiju Akakijeviču ovdje rečeno još nije sve i da mu je suđeno da nekoliko dana poslije svoje smrti proživi bučno, što bi bilo kao nagrada za njegov život koji niko nije primjećivao? Ali se to desilo, i naša tužna priča neočekivano dobija fantastičan završetak. Po Petrogradu se naglo proniješe glasovi da se kod Kalinkina mosta i još mnogo dalje počeo noću javljati mrtvac, po izgledu činovnik, koji traži nekakav ukradeni šinjel, i pod izgovorom da mu je šinjel ukraden, skida sa svačijih leđa, bez obzira na čin i zvanje, svakojake šinjele: postavljene mačijim krznom, dabrovinom, vatom, bunde od lisičijeg i medvjeđeg krzna – riječju, od svake vrste krzna i kože, kojih su se ljudi samo sjetili da pokriju svoju kožu. Jedan od departamentskih činovnika vidio je mrtvaca sopstvenim očima i odmah u njemu poznao Akakija Akakijeviča: ali je to u njega ipak ulilo takav strah da je počeo bježati koliko ga noge nose i stoga nije mogao sve dobro da razmotri, samo je vidio kako mu je ovaj izdaleka prijetio prstom. Sa svih strana su neprestano stizale žalbe da su leđa i ramena, hajd da su samo titularnih, nego čak i samih tajnih savjetnika, izložena potpunoj prehladi zbog toga što se noću skidaju s njih šinjeli. U policiji je izdato naređenje da se mrtvac uhvati po svaku cijenu, živ ili mrtav, i da se za primjer drugima najstrože kazni, i u tome čak umalo što nisu uspjeli. Naime, stražar neke četvrti u Kirjuškinoj uličici bio je već na samom mjestu zločina dobro ščepao mrtvaca za gušu u trenutku kad je pokušao da smakne vuneni šinjel s nekog muzikanta u ostavci, koji je nekada svirao u flautu. Kad ga je ščepao za vrat, pozvao je krikom svoja dva druga, kojima je naložio da ga drže samo za trenutak dok se on ne maši za čizmu da izvuče iz nje brestovu tabakeru sa duvanom i malo okrijepi nos koji mu je već šest puta u životu bio promrzao; ali je, po svoj prilici, duvan bio takav da ga nije mogao podnijeti čak ni mrtvac. Stražar nije stigao ni da, zapušivši prstom desnu nozdrvu, iz lijeve šake udahne, kad mrtvac kihne tako jako, da je svoj trojici sasvim zaprskao oči. Dok su oni podigli pesnice da ih protrljaju, mrtvac je nestao bestraga, tako da oni čak nisu bili sigurni ni da li je on zaista bio u njihovim rukama. Otada su se stražari tako nahvatali straha od mrtvaca da su se bojali hvatati i žive, već bi samo izdalje povikivali: »Ej ti, odlazi svojim putem« i mrtvacčinovnik se počeo pojavljivati čak s one strane Kalinkinog mosta, utjerujući veliki strah u sve plašljivije Ijude.
Mi smo, međutim, sasvim ostavili jednu važnu ličnost, zbog koje je, pravo reći, naša pripovijetka, inače potpuno istinita, dobila fantastičan smjer. Prije svega, dug prema pravičnosti iziskuje da se kaže da je jedna važna ličnost ubrzo poslije odlaska jadnog Akakija Akakijeviča, izgrđenog na pasja kola, osjetila kao neko sažaljenje. Sažaljenje njemu nije bilo tuđe; njegovom srcu bile su dostupne mnoge dobre unutrašnje pobude, iako mu je čin veoma često smetao da one dođu do izražaja. Čim je onaj prijatelj koji ga je posjetio izašao iz njegove sobe, on se zamislio o jadnom Akakiju Akakijeviču. I otada mu je skoro svakog dana izlazio pred oči blijedi Akakije Akakijevič, koji nije mogao izdržati onu njegovu službenu grdnju... Misao o njemu toliko ga je uznemirivala da je poslije nedjelju dana riješio da mu pošalje činovnika da vidi šta je s njim i kako mu je, i ne bi li mu što trebalo pomoći. Kad su mu javili da je Akakije Akakijevič umro u groznici, ostao je zaprepašćen, osjećao grižu savjeti i cijeloga dana bio neraspoložen. U želji da se kolikotoliko razonodi i zaboravi neprijatne utiske, ode uveče jednom od svojih prijatelja kod kog je zatekao dobro društvo, i, što je bilo bolje od svega – svi su tu imali skoro jedan i isti čin, tako da on savršeno ničim nije morao biti sputavan. To je na njegovo duševno raspoloženje djelovalo izvanredno. On se sasvim