Kô rumne-ruže u premaljeće,
Krilima svojim lahor lađani
Mirisnu krunu kada pokreće,
I poljub njojzi pruža slađani.
A ona stidno glavu obara,
Grančice svoje zemlji povija,
I svoje grudi njemu rastvara,
I tako cvate — tako s’ razvija,
— Onako moje čedo mileno,
Dražesnu svoju glavu priklanja,
Kad njeno bajno, lice rumeno,
Dodirne poljub s’mojih usana!
Izvor
Osman Đikić:Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, str. 86.
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Osman Đikić, umro 1912, pre 112 godina.