Šetala se Đurđevića ljuba
Šetala se Đurđevića ljuba,
Našetala na kaloper cvjeće,
Kaloperu cvjeću govorila:
„Kaloperu, moje rano cvjeće,
Sve mi cvatiš i sjemešce daješ; 5
A ja jadna Đurđevića ljuba,
Sve se ljubim, a poroda nemam.
Od kako sam ja za Đuru došla
Željna sam se kola naigrati,
I u kolu pjesme napjevati.” 10
Ona misli da j niko ne čuje,
To slušalo momče neženjeno,
I govori momče neženjeno:
„Pođi za me, Đurđevića ljubo,
Kod mene š se kola naigrati, 15
I u kolu pjesme napjevati;
Ako Bog da i sreća junačka,
Nejaka š se čeda nazibati.
Zvaćmo kuma Đurđevića Đuru:
Vjenčaj, kume, Đurđeviću Đuro, 20
Vjenčaj, kume ne pogledaj u me!”
Kad stadoše ruho dijeliti,
Govorio Đurđeviću Đuro:
„Ljepo ruho, moja kumo draga,
Baš kanda je vjerne ljube moje!” 25
Al govori Đurđeviću ljuba:
„Srce moje, Đurđeviću Đuro,
Zar ne poznaš vezene marame,
Štono sam je još kod tebe vezla,
Na tvojemu koljenu sjedeći, 30
Od tvojijeh očiju počela.”