Čudnovata dlaka

Bio je jedan čoek, mnogo siromah i punan đece tako da ih nikako hraniti nije mogao, i više puta se kanio da ih jedno jutro pobije da ne gleda jada đe mu od gladi umiru, ali mu žena branjaše. Jednu noć dođe mu u snu jedno dijete i reče mu: "Čoeče! vidim da si sumao dušu da izgubiš i da pokolješ onu jadnu svoju đečicu, a znam da ti je nevolja, nego ćeš ujutru naći pod svojom uzglavnicom jedno ogledalo, jedan faculet crljen, i jednu vezenu maramu, to sve troje uzmi kridimice i ne kazuj nikome pa hajde u tu i u tu goru, u njoj ćeš naći jednu rijeku, pa hajde uza nju dok joj dođeš na izvor, onđe ćeš naći jednu đevojku sjajnu kako sunce, prosutijeh kosa niz pleći i golu kao od majke rođenu, i čuvaj se da te ljuta zmija ne uvije, nemoj riječi progovoriti, jer ako progovoriš zatraviće te i pretvoriće te u ribu ili u što drugo pak će te izjesti; a ako reče da je pobišteš po glavi, obišti je, pa prebirajući njezine kose gledaj naći ćeš jednu dlaku crljenu kao krv, istrgni je i bježi natrag, pa ako se ona dosjeti i za tobom počne trčati, baci joj najpriđe vezenu maramu, pa faculet, pa najposlije ogledalo, onda će se ona zabaviti, a ti onu dlaku prodaj kakvu bogatu čoeku; nego nemoj da te prevare, jer ova dlaka nebrojeno blago valja; te ćeš se tako obogatiti i svoju đecu prehraniti." Kad se ovi siromah probudi nađe sve pod uzglavnicom kao što mu je dijete na snu reklo pa onda put one gore, kad u njoj nađe rijeku, on pokraj nje hajde, hajde, dok dođe na izvor. Obazrevši se da vidi đe je đevojka ugleda je nad jezerom đe zrake sunčane u iglu udijeva, te po đerđevu veze na postavu kojemu su žice od junačkijeh perčina. Teke viđe, pokloni joj se, a ona ustade na noge i upita ga: "Otkuda si neznani junače?" A on muč'! Ona ga opet zapita: "Koji si? što si došao?" i mnogo drugo koješta, a on muči kao kamen, rukama pokazujući kao da je nijem i da ište pomoći. Onda mu ona reče da sjede njojzi na skut, a on jedva dočeka i sjede, a ona mu podvrže glavu da je pobište. On premećući dlake po glavi kao da je bište, jedva nađe ovu dlaku crljenu, pa je odvoji od druge kose, izguli je. đipi joj sa skuta pa bježi natrag što bolje može. Ona se dosjeti pa sustopice trkom za njim. A on obazrevši se kad vidi da će ga stići, baci na put maramu vezenu kako mu je rečeno, a ona kad viđe maramu, saže se i poče da je pregleda tamo amo čudeći se onome vezu dok on podobro odmače. A đevojka stavi maramu u njedra, te opet za njim. On kad vide da će ga stignuti, baci crljeni faculet, a ona se opet zabavi čudeći se i zagledajući, dok oni jadni čoek opet podobro odmače, a đevojka se ražljuti te baci na put i maramu i faculet, te trčke u poćeru za njim. Opet on kad viđe da će ga stići, baci ogledalo. Đevojka kad nabasa na ogledalo kojega još nigda nije viđela, digne ga pa pošto sebe u njemu viđe, ne znajući da je ovo ona nego misleći da je nekaka druga nalik na nju zablenu se u ogledalo, te čoek odmakne daleko da ga već nije mogla stići. A ona kad viđe da ga stići ne može, vrati se natrag, a oni čoek svojoj kući zdravo i veselo. Došavši doma pokaže ženi onu dlaku i pripovjedi sve šta mu se prikojasilo, a ona mu se počne rugati i smijati, ali on nju ne slušajući pođe u nekakav grad da proda onu dlaku. Skupi se oko njega svakojijeh ljudi i trgovaca: neko daje cekin, neko dva, te sve više, sve više, dok dođu do stotine zlatnijeh cekina, u tome za ovu dlaku čuje i car te dozove ovoga čoeka i reče mu da će mu dati za nju hiljadu cekina, i on mu je proda. Kad šta je ta dlaka? Car je rascijepi uzduž s vrha do dna, i u njoj nađe zapisano mnogo znatnijeh stvari kad se šta događalo u stara vremena od postanja svijeta. Tako oni čoek obogati i proživlje sa svojom ženom i đecom. A ono dijete što je na snu dolazilo, bio je andio poslan od Gospoda Boga koji je htio da potpomože ovoga jadnoga čoeka, i da se otkriju tajne koje nijesu bile javne do onda.

Ovaj tekst je narodna umotvorina. Prvi put ju je zabeležio Vuk Stefanović Karadžić u delu Srpske narodne pripovijetke.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 122–124.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.