Čudesa Sv. Save
Jednom, kad je sv. Sava, slava mu i milost, išao io zemlji, dođe u jedno selo. U tom selu živjaše jedna udovica sa pet-šestoro djece. Nedaleko od nje živjaše joj i sestra, koja bijaše udata za nekim bogatašem. I ako je ona bogato živjela, a njena sestra u krajnjoj nuždi, opet se ona k njoj obraćaše ne radi njene već svoje tobož koristi. Djeca ove bogate žene bijahu vrlo slaba, kao da nikad ništa i ne jeđahu; a ove udove, kao puce, da bi s njima, što se ono reče, zid razbio. To je ovu bogatu jako peklo, pa je pozivala sestru, da joj pomaže raditi u kući, e da bi je kako iskušala: što daje svojoj djeci, da jedu; jer ona mišljaše, da joj sestra daje djeci nešto, što ona ne umije. No to nije mogla od nje doznati, dok je najposlje domaćin i ona ne zamoliše, da im kaže. Udovica
odriješi, i ako se je stiđela, da kaže, a i sumnjala je, da će joj vjerovati; a najviše se bojala, da će joj i to oduzeti, jer su oboje bili velike tvrdice.
— Ja ih ne hranim, — reče udovica.
— A da ko?! — zapita gazda.
— Kad umijesim hljeb, ja pođem doma, pa operem ruke, i to je sve čime hranim moju djecu. — Vi vidite, da ih ja ne hranim, — no Bog.
Kad ovo ču bogataš i žena mu, narediše: da mora udovica prati u njinoj kući ruke, pošto umijesi hljeb, pa da to daju njinoj djeci. Ali sve jedno; ona sve gora, a ne bolja. U kući ove siromašne udovice bijaše sve viša nevolja, a sad najviša. Bezdušni bogataš nije joj gotovo ništa plaćao; pa sad joj i ovo malo dječije utjehe oduze; a druge pomoći i
nemaše. Sad baš ne znavaše šta, će da čini od života svoga. Doma joj se ne miljaše; ali kad se smrče mora doma poći, pa i ako ga nema. Djeca, čim je vidješe, skočiše oko nje, vičući: peri, mama, peri!.. Ovo je još više zabolje na srcu, pa ništa ne moga, nego ih okupi oko sebe i poče ih grliti i nad njima plakati. Ali što je bolje plakati; pa skoči, da ih kako premami, e da bi polijegala, pa sjutra što joj Bog da. Uzme jednu kilu gnjile i umijesi u pepeo, pa reče djeci, da leže, dok se kolač ispeče. Djeca se malo oveseliše, poigraše oko ognja, čekajući kolač, i prepirući se: kome će mama dati veći komad, i u to pospaše. Taman ih jadna udovica bješe ponijela, da spe, kad neko na vrata:
— Dobro veče!
— Dobro ti Bog da! — povika žena žalosno i nekim poluveselim glasom, — jer u ovo doba ko joj je god iz sela dolazio, donosio je ponešto djeci za večeru.
— Može li se na konak? — povika opet čovjek, — i uđe u kuću.
— Možeš! — povika žena? — ali ti nemam što dati ni da legneš, ni da iziješ, — a kuće evo dosta!
Kad ovo izreče, pribači drva na oganj, da vidi, ko je. Kad sinu oganj po kući, ali uljegao povisoki čovjek, prosijede brade, u crnim haljinama i štapom u ruci. Žena se začudi, pa onako preplašena ponudi ga, da sjedne.
U koliko se žena okrenu, sv. Sava prekrsti rukom oganj i reče ženi:
— Izvadi ovaj kolač, te si ga u oganj zapretala.
- Nije to kolač? niti se to može vaditi iz ognja, — reče žena? — a propadoše joj suze.
— Izvadi, izvadi, ovo nije što ti misliš! — nastavi sv. Sava.
Kad nemoga drukče biti, žena se saže i izvadi iz ognja poveliki kolač i postavi ga na trpezu.
Dok je žena vadila kolač, sv. Sava tače štapom u jednu kačicu i blagoslovi je? pa reče ženi:
— Izvadi iz ove kace i od ovog sira!
— Nema, — reče žena? — od kad mi je domaćin preminuo, u njoj, liše ove djece, ništa do kamena! Otvori kacu? da vidi i sv. Sava? da baš nema. Kad tamo: ali puna kaca sira.
— Sad probudi svu tvoju djecu i daj im da jedu! — reče sv. Sava.
To je jadna udovica i željela, na videći? da je ovo neki neobičan čovjek, posluša ga. Probudi djecu i dade im da jedu. Poslje ovoga sv. Sava izađe pred kuću, pojaha konja, blagoslovi ovu kuću i u njoj čeljad; a kad dođe pred kuću onog bogataša, prokle ga i sve njegovo.
Po ovome, ne bi dugo, nagrnu kao živa rijeka sve bogastvo za bogastvom u ove udovice; a sestri joj bogastvo bivaše svakim danom sve manje i manje, dok, najposlje, dođoše do prosjačkog štapa sa onom dječicom? koja su se rodila u svili i kadifi. Sinovi ove udovice odrastoše u bogastvu i postaše: poznati, poštovani i bogati ljudi.
Cetiinje, 19. Februara 1896.
Reference uredi
Izvor uredi
Luča, književni list društva „Gorski vjenac“, godina II sveska II, za februar, uređuje, Književni odbor, Cetinje, K. C. Državna štamparija, 1896., str. 84-85.