Čevrljino zločinstvo
Čevrljino zločinstvo
Ima li mora, vidina, vještica, vjedogonja, zduhača, gvozdenzuba i ostalijeh utvara?
U našem mjestu - u Ribniku, nasred primorja dalmatinskog - malo ko sumnja da nema sveta toga. A u Ribniku žive do četiri tisuće krštenijeh glava, te vjerovanje tolika naroda nije, valjda, sitnica.
Pa ima i dokaza.
Kako da nema vještica? Da ko unesreći kuću Lujetića? Ta to pamti sav Ribnik, pa će i potonji njegovi naraštaji govoriti o tome strašnom događaju! Pravo je dakle, da i ja, kao ribnički sin - kad je već sreća dala da sam pismen - pobilježim sve kako je bilo, neka se to čuje i na dalje.
Špirak Lujetić, imućan težak ribnički, obudovi u najboljoj snazi, ali, dobar otac, ne htjede dovesti maćehe svojoj sitnoj djeci. Bilo ih je petoro: Ilija, Anica, Mitar, Pero i Simo, kojega još u djetinjstvu prozvaše "Čevrlja", jer gdje bi drugi potrošio deset riječi, njemu ih trebaše sto. Špirak im bijaše otac i majka dokle ne podrastoše; svak je hvalio toga čestitog domaćina, a osobito žene veličahu njegovo krasno srce. A opet i Špirak mogao se podičiti svojim trudom, jer ljepše kite mladosti ne podnjivi drugi koji roditelj; ljepše sloge i ljubavi od one što carevaše među njima ne bi ti poželio svojoj kući.
Čim se Anica zacuri, stadoše momci oblijetati oko nje. Ona se nije dugo ščinjala. Odabra njekog Radišića, inokosna, siromašna mladića, ali prikladnošću prema njoj. Špirak se smijao kad mu njeki prijatelji zamjeriše što je pristao na to, pa im odgovori: - Ej, ljudi, ljudi, kao da ne znate onu našu staru riječ: "Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago!" Šta sam ja imao prije nego se oženih? Pa? Bih li se danas s kim mijenjao? Još da mi bog prije vremena ne uze moga druga,... nego hvala mu, što mi je gubitak naknadio! On zna što čini! A što velite da je Anica mogla pričekati, bar dok Iliju ne oženim, da nam kuća ne ostaje bez ženskijeh ruku, to... e to će svak reći, dok mene ne čuje. Ali vama ću na vjeru kazati. Ja sam još prošle jeseni nauman bio da ga okućim i nagovarao ga, pa mi bi zaludu. Ne veli da neće, nego bježi kad počnem govor o tome. Nije se, brate, još zagledao ni u koju, eto što je. Opet, vidim, Anica prionula svom dušom iz Đuricu Radišića, pa se pobojah da joj ne zatomim sreću. Neka se uda, rekoh, da ako to nagna moga prvijenca te joj dovede zamjenicu! I to će biti ove jeseni, - završi Špirak, trljajući ruke od veselja.
Ali minu jesen, a Ilija se ne oženi. Spočetka se mislilo da je momku milo provoditi ljubav prije nego se veže, no pošto prođoše još tri doba godišnja, a on niti za kojom pristaje, niti mari da mu se za koju pominje, svak posumnja da tu nije čist posao. "Budi bog s nama!", govorilo se, "da je težačkom mladiću otužna ženica, još kad je može birati! Toga do sad nije bilo među nama!" - U to pronese se glas da će car početi uzimati vojnike i iz Dalmacije, pa ko se zateče okućen taj neće u vojsku, ma i bio za nju. Šta se nije radilo oko Ilije? Šta mu se nije govorilo?
- Vas puna kuća ljudi, a bez ženske glave! Sramota je da vas služe susjetke i najmenice, a bogme, nije vam ni korisno! A opet da ti se oženi mlađi brat, mimo tebe, to ne bi lijepo bilo, tome bi puk zabavio. Trsi to, Ilija brate, te povolji ocu i sebe dobro učini, - svjetovahu ga prijatelji.
A Ilija na to jednu te jedinu:
- Neću se, brate, ženiti! Eto neka se ženi Mitar, ili Pero, ili Simo, ili sva tri odjednom, ako su voljni, a ja se, brate, ženiti neću.
- Ma za što ne!? Imaš li uzroka? Da nijesi... sačuvaj bože... macat, kao Miško Kukolj?
- Da sam, znalo bi se, a ne bih se stidio, jer što je od boga, nije sramotno.
Tako je i ocu odgovarao, a na to ćaše stari planuti:
- Nijesi pogodio! Volio bih raskopati svoj temelj, nego li pomjeriti starinski običaj, bez nevolje. A ima li je tu? Kaži, dijete, da uhvatimo krajeve tvojoj upornosti, pa ću te se proći.
Tako zboraše u ljutini, ali kad bi utolio, ćaše obrnuti mekše:
- Ile, moj očinji vide, moja hrano i zamjeno, ti si zdrav i pristao kao malo koji tvoj vršnjak, te da zakucamo na koja god hoćeš vrata, odazvali bi nam se rado. Eto u našem mjestu djevojaka kao vila i od dobra traga. Eto, da rečemo, Vida Bučića, je li kao upis, a valjana kao pčelica? Eto ti Stoše Brkića, Mandice Laurića, Stane Skočića, Toke Šupića - je li jedna zgodnija od druge, jedna vrjednija od druge?.. Nećeš li iz našega mjesta, a mi hajdemo po sajmovima. Otidimo u Skradin o Maloj gospojini, u Drniš o Velikoj, u Knin na Svetoga Antona, u Vrliku o Ružarici, u Sinj... U tolikom svijetu da ako ti se svidi koja!
Aja! ne pomože ni to.
Tako je trajalo još druge jeseni po udaji Aničinoj. Na iste razloge slušahu se isti odgovori, na njih isti pogovori... nastani se nemir u kući Lujetića.
U to vrijeme kupiše oni komad utrine u Krnjajićima. To je zaselak u zabrđu ribničkom. Krnjajića je desetak kuća i svi slave Mitrov dan, dakle su jedno bratstvo. Ali su na zlu glasu otkad se zna za njih. Više ih je skapalo po tamnicama i mrtvijeh osvanulo pod tuđim međama, nego što ih je pomrlo na svojim ognjištima.
Lujetići prionuše svojski da obrade rudinu. Bila im je sneruke i podaleko, ali kao prisojna novina, kad se zasadi lozom i stane na rod, namiriće im trud. Ilija, momak kao trijes, krči za dvojicu. Pred Božić. uzmekotiše je polovinu. Po svecima iđaše Ilija sam da svrši krčevinu, jer mu braća s ocem prihvatiše drugi posao. I to je trajalo dvije nedjelje. Svakoga jutra on osvane u Krnjajićima, a omrkne doma.
Pošljednjeg dana njegove rabote bijaše subota. Pošto mučeći večeraše i krenuše da polijegaju, progovori Ilija:
- Stanite da vam nješto kažem. Ja... ovaj... onaj... imam nješto da vam kažem. Ja... eto... hoću da se ženim...
Zaista kao da im kaza kakvo čudo. Zapanjili se, razjapili usta i gledaju ga, dokle se starom ne povrati riječ:
- Bog te, sinko, obradovao, kao ti mene večeras!
- Sa srećom! - dodaše braća. Ilija diže oči put krova i premetnu nogu pro noge.
- Lijepo! lijepo! neto ako s vaše strane bude prigovora...
- Ne dao bog! - prekide ga otac. - Neće, sinko, duše mi! A zašto? Tebi mila, mila svakojem od nas - to sam ti mnogo puta rekao. A čija je to cura?
- Krnjajića! - odgovori polako Ilija i stade ih gledati ispitljivo i bojažljivo.
Ostaše kao gromom ošinuti. Mitar jedva progovori:
- Kojega Krnjajića?
- Jovičina...
- Jovice Požmirepa? - prihvati Čevrlja.
- Zar Mariju, onu što...
- Jezik za zube! - viknu Ilija i ustade...
- Njega zovi kako te volja, ali o Mariji da nijesi što izblejao preda mnom, jer to ne bi prošlo bez pokora!... Marim ja, najposlije, što vam nije milo...
- Sjedi, de! - poče stari. - Mir, djeco, i mučite, ta red je, valjda, da se moja najprije čuje! Zašto nam nije milo? Ja sam ti se zaklinjao da ti se nećemo protiviti, pa ma ti odabrao kljastu i slijepu. Tu... Mariju Jovičinu, po duši, ja ne poznajem, ali mislim da pri njoj nije kakve mane, zbog koje bismo se morali crvenjeti, a, Mitre?
- Ja joj nemam što zamjeriti, osim što bih volio da je poviša i uglednija. Šta ti veliš, Pero?
- Ja velju: ne mjeri se čeljad peđu, nego pameću! niti me briga kakva je struka i obraza!
•Njemu mila, svakom od nas mila, kao što je otac sto puta rekao.
Čevrlja se griskao za usne, ali kako je Ilija povlačio očima, a stari mu namigivao, a vidi opet svi se zagnali da isprave prvu, ispravi i on:
- Malo prije htjedoh se našaliti da Marija nalikuje njekoj svojoj tetki, što je udata u Mokro Polje, o kojoj se govori da je vještica. Duše mi, ništa do to...
- Hvala bogu, vazda li si nastran, kao djetinja zdjelica! - reče otac. - Čudna mi prigovora! A znaš li ti kome si sličan? No, neću o tome. Jovica nije rđav čovjek iako je od zla jata, - on je baš bijela vrana u tome jatu. Prozvaše ga Požmirepom zato što se izmiče iz svake zavade, što nije hupljiv, nasrtljiv i hvališa, kao ostali mu brastvenici. A časniji je taj nadimak po Jovicu, nego po njih što se diče kako ih narod krsti: Bakoč, Gazibara, Čovo, Čekljanac i... jadi ih znali kako još! S njim ću se oprijateljiti, ali ostalijeh se ličim dovijeka! I tijem je sve rečeno. Dakle, sinko, sretno, da bog da!
- Sretno, da bog da! - povikaše i braća. Ilija odahnu, veselost mu izbi na licu, pak poče zbunjen:
- Ja... ćaća ... kao velju... ovaj, najbolje bi bilo... a tako mi se čini, a ti kako rečeš... da se ne odmiče...
- Dobro, dobro, dobro, to će se odmah trsiti. Ti si se razumio s djevojkom? Jesi, veliš. Pa lijepo, ja odoh sjutra na uglavu. Smjesta, a da kako... ma kud si bolan, nagao da lijegaš? Aja! nećemo da nam tako mine ova noć, neto, hajde, Čevrlja, natoči veliki vrč da se malo grakne u zdravlje vjerenika. Brzo! živo! veselo! Čevrljina! A vi, Mitre i Pero, oglasite se, čoče! De onu: "Kad se ženi Sibinjanin Janko!" Ti, Mitre, počimlji, a ti, Pero, potresuj! I-ha-ha! Kamo ona crvaljika? - Uze pušku, iskoči pred vrata, pa izmetnu: tan!
Glomot prikupi susjede. Svako se od njih čudom začudi kad razumješe koju curu Ilija odabra; svako odmah pomisli, kao i domaći: ovo nije čist posao! opčinila ga, da što? - ali niko ne reče drugo što, do: sretno da bog da!
Špirak jednako graje i nagoni da se pije. Velji vrč od trećine sića napunio se bješe i ispraznio po jednom na dvojicu. Čevrljina se u jednoj zdravici kleo da niko u Ribniku nije tako pazio snahu, kao što će je on paziti. Pred zoru i domaćin zaplitaše jezikom, te mu pošljednja napitnica bješe: "Si... sinko Ile, da' b'g ja cu-cu-cu-cu-cu... kao tvoje dijete do ... do god ... ne!"
Pošto sunce otskoči, prvi usta Ilija i sjede pred kućom. Za njim izađe stari i posadi se kraj njega, ne rekavaši riječi. Obojici jako bučaše glava. U njeko doba otac zaiska vode, te ga sin poli. Po tome Ilija obrija Špiraka, kao vazda nedjeljom. Po tome se Špirak preobuče u svetačno ruho i krenu, a Ilija pođe za njim u stope, češkajući se po glavi. Najposlije progovori Špirak:
- Ne misli ni za što, nego se vrati, pa hajde s braćom u crkvu. A ja ako ne stignem na vrijeme na užinu, ne čekajte me.
Baš kad je Špirak bio prema Svetome Spasu zaljuljaše se zvona. Sunce je grijalo sa vedra plava neba, te se sjen crkveni razlio po rudini, pa se čini: po njoj izbio kalac. Po masliniku cvrkuću vrapci i zvižde kosovi. Izletjela i po gdjekoja pčela; jedna zuknu kraj uha Špiraku. Stari jedan bajam u njekom zgonu iza crkve, počeo cvjetati. Ele, da zažmuriš bi pomislio: zenulo je proljeće! a ono usred zime.
Špirak se dobro iskrsti i gledaše u vrh od opanka mičući usnama. Pa se sagnu da ispravi vrh - premda nije trebalo, jer opanci bjehu novi, pak pođe brže, pa lakše, pa brže, pa lakše, obzirući se počešće, dokle ne doprije pod mirine, ia kraj Ribnika, te bedemskijem hladom uputi se...
O, bože, je li moguće! Špirak ulježe u kuću gatalice Ivane! Pobožni Štirak, koji ne dopuštaše mlađima ni da govore pred njim o maštanijama, a on sad to čini.
Ivana - njeka krupna čandrljoka, strašilo ribničkoga naroda - češljaše se kad Lujetić uđe. Ta obrljuga i ne ustade na njegov pozdrav, no savijajući već prosijede pletenice, omjeri ga koso i zapita: "Šta je novo, djevere?"
On izmuca rašta je došao, a na to ču:
- To je stvar krupna, djevere. Ni prstom maći neću, dok ne staviš preda me talijer, jer ja poznajem dobro vas težake. Dok izmamite riječ: mile, lale, a poslije se cenjkate za pletu!
Pošto vračara ugrabi krunaš, dohvati karte igračke, promiješa ih, razasu ih po stolu, pak stade pogađati:
- T'e, jest mladić pod njezinom voljom, jest njezin pritrunak, ali se čuvaj, djevere, da ne razvrgneš svadbu, jer bi ti sinu prispjelo! Jesi li razumio? Prisjelo bi tebi, jer bi ga oženio crnom zemljom!... Najposlije, ako ga je opčinila, to je zato što ga miluje i biće srećan s njom do smrti. U tome, djevere, nije velike grjehote, jer današnji momci ne dadu se drukčije zaoglaviti...
Špiraku bučaše glava jače kad bi na ulici. Nije ni opazio kako se mnogi čuđahu videći odakle je izašao.
Malo se razabra kad stiže na domak Krnjajićima. Opet ču riječi: "Najposlije miluje ga i biće srećan s njom!" i to ga malo razvedri.
Dovedoše Mariju u polak mesojeđa. Ili'nih svatova bijaše desetak, a njenijeh pet i dvije prikladne jenđe. Od crkve je nevjesta hodila pošljednja uz djevera Mitra, kome je jedva glavom dopirala mimo nas, a uza to bješe strma čela, šiljaste brade, a kad pogleda čisto pokosi crnijem očima. Doduše, imala je pregustu vranu kosu, male bijele ruke i sve ostalo bijaše smjereno, ali tu žužicu Krnjajića ne ćaše uzeti ni pošljednji nadničar ribnički, van da uz bogatu prćiju. Ženske se zbile u gomile po raskršćima kud će proći svatovi, te ih posiplju bajamima i slatkijem bobicama, ali bi nevjestu zasule kamenjem da mogu. "Opčinila ga, da što!" govorahu djevojke glasno, "jer, za muku božju, bi li se mogao drukčije zaljubiti u nju!?" - "Valaj, odavno, ne gledasmo ljepšega ženika i zgodnijih svatova uz nakazniju nevjestu!" dodavahu mužatice. I svud Mariju praćaše jedan uzvik: "Prokleta vještico!" ...
Iz dimnjaka Lujetića kuljaše gust dim. U oboru vrćahu se peciva. Na ulici igraše kolo i razlijegaše se pjesma:
Dobro došla, snaho naša. Mironosice; S tobom došla svaka sreća, Mironosice...
Njeka susjetka izvrnu pod glas:
Na zlo došla snaho naša. Mala vještice...
- Anica koja je vodila kolo, ču to, te ćuši po obrazu konicu. I ćaše se bruka dogoditi, istoga časa kad mlada kroči preko praga, da pametniji ne zabašuriše i pritajaše stvar. Poslije toga pir se nije pomutio do mraka. Špirak je opet zaplićao jezikom u potonjim zdravicama. Čevrlja se opet zaklinjao kako će paziti snahu i - prođe sve u buci kao no ti u težačkoj kući o svadbi.
Nevjesta je ustalica, čista, svagda prisebna, pokorna svekru i djeverima. To priznavahu susjedi, koji su joj pratili svaki pokret i - što je pretežnije - to govorahu: Špirak, Mitar i Pero. Ni Čevrlja nije poricao, ali nije rado govorio o njoj, no kad bi morao što reći, rekao bi samo: "Pa dobra je!"
Otkad mu se brat oženi, Čevrlja se izmijenio. Kad god nema posla, on svrne k sestri, pa sjedi uza nju po čitave ure, zamišljen, puši a ne progovara., jedva ako se kad našali sa njezinijem sinčićem. Anica se čudila tome. Dotle ga je željkovala i često korila što je ne polazi, a sad eto ne odmiče se iskraj nje, ali je sjetan, a ne kaže šta mu je. Anici je taj mjezimac Špirakov bio u sred srca, jer ga je ona njivila, te mu bješe mati i sestra. Najposlije, bogme, otpetlja Čevrlja torbicu i izruči sve što bješe u njoj.
- U našu je kuću uljegla zla sreća! Eto šta mi je...
- Ama, brate, nemoj tako! - prekide ga Anica. - Svi se hvalite njom...
- Jest, jest, stara pjesma: pogodna, valjana, steklica - tandara, mandara, a sve je to ništa...
- Ma kako ništa...
- Ništa, velju ti, jer joj se ne prima. Ne možemo joj podnositi pogleda; ne možemo razgovarati otkad je među nama; ne možemo disati... nješto čudnovato, što ne umijem iskazati, kao da se kuća sužila i zapušila sa svijeh strana, kao da oganj tinja pod nama. S rabote ne mili nam se pod krov, a kad se već okupimo, zgledamo se kao u čudu. Stari se ne tuži, Mitar ne zbori ništa, Pero muči, ali je svakom na licu ispisano kako mu je pod kožom. Aja! ovo ne može trajati, - završi Čevrlja i škrgutnu zubima.
- Bog s tobom, Simo! A Ilija?
- A Ilija kao 'no ti opčinjen! Prionula mu duša uza nju. Kad nije u poslu, onda je uz njezinu opregljaču. Pilji joj u one klete oči... ne može da se nasiti onoga pogleda, od kojega svak drugi bježi. Pa igra se s njom kao s bebicom, tepa joj od mila i pred starijem, pobio bi se da joj ko ružnu rekne, a njoj bi dopustio da ga natovari. Ali neće tako trajati s nama, ne! - i opet zaškripa zubima.
Po tada nije već dohodio k Anici.
Prvoga dana bijele nedjelje oko ponoći Marija ječaše u snu tako jako da razbudi sve ukućane osim svekra i muža. Čevrlja ustane i zatutnji šakom po perdi njihove klijeti, rekavši: - "Ta umukni, zanijemila zavazda, bog dao!" Marija sjede na krevetu i briznu plakati. Mitru se ražali, te pitaše da nije bona. Nevjesta ne progovori, niti prekide plač, dokle se nije razdanilo, te svi poustajaše, osim staroga.
- Ne znam što mi je - veli Špirak - ali ne mogu ni prstom kopornuti, kao da mi je nješto... budi bog s nama ... svu snagu isisalo. Biću prozebao, eto, nego, hajte, vi djeco, ne dangubite, a ja ću za vama kad uzmognem.
Sva tri brata otidoše u Gornje Polje da kopaju vinograd, pognavši na dvijema mazgama motike, hranu i ponjave, jer mišljahu noćiti tamo. Od Ribnika do tijeh baština hoće se dobru pješaku više od ure. Zadugo braća ćutke iđahu, pa Mitar probi led, počevši Iliji pričati kako je mlada cviljela, a ne zna. se zašto.
- Lako je pogoditi rašta! - odgovori mladoženja. - Ova pogrda Čevrlja lupao je i rekao ružnu riječ, a ona, kao 'no ti ženica meka obraza, zaplaka se.
Pero se uhvati za te riječi, pak se stade - onako bratski - podrugivati Iliji kako mu se prenemaže i bebuni otkad se oženio. "Ne vali ti već ništa, nego da natakneš klobuk, da naučiš prkelati, pa da se previjaš pred njom kao pravi rastriženjak!... Ženica meka obraza! A što ne rečeš smjesta: Sinjora! Bu đorno! Puklimenti! - Pak još joj se pokloni, evo ovako!"...
Na to svi prsnuše u smijeh i Ilija isti. Lijepa ljubav bratska ogrija ih, kao njekad, te sinuše i otvori im se volja na šalu. Odavno veseliji ne bijahu, niti radije prionuše na svoj mučni rad.
Po užini, baš legli pod masline, kad ali doigra na konju njeko momče iz njihova susjestva vičući:
- Kući brzote!... Umrije Špirak!...
- Šta naopako? - Je li te on poslao? - Zar mu je gore? - pitaju, što koji.
- Strina me poslala i poručila je da časa ne časite!... Pop je već bio i naredio ga s bogom!...
Tu se već nije imalo šta razabirati. Ilija prvi okroči mazgu, Mitar za njim, Pero uzjaha konja, te zaprašiše u sve mahove. Čevrlja i djetić trčahu za njima.
Zatekoše Špiraka s voštanicom u ruci. Kraj njega Marija, pop i susjedi. Samrtnik bješe zanijemio, ali još maličak u svijesti. Gledao ih je svijeh redom, pa izdahnu...
- Čovjeka može nestati u trenutku, to znamo, ali zdrava ljudina kao što bješe ovaj Špirak ne bi prije svršio van da od puške, ili od noža! - reče top krsteći se.
- Mi ga zvasmo starijem od mila, ali on bijaše tek prevalio pedesetu, - doda njeki susjed. - Eto vidite ni jedan mu zub ne bješe krnj, oči kao u jastreba, a lice uvijek rumeno. A, brate, kopao je uza sinove, mogao je natovariti na mašče pedeset oka, mogao je po cio dan hoditi, - brate čovjek u cvijetu snage, pa eto na prečac!... Bogo moj, što smo ga na ovom svijetu...
Sinovi, Anica i Marija skamenili se, dvoumeći: je li san ili java. Pošto se osvijestiše, Marija prva stade se busati šakama u glavu, naričući: "Kuku meni, grješnoj!" Anica se onesvijesti. Ilija, Mitar i Pero klekoše kraj mrca. Čevrlja se podboči i stade hodati po kući, vičući: - Eto, ćaća, jadni ćaća, - eto kako ćeš cucukati unuče!... Zla nam sreća, kojoj si se nadao!... Kao da. nije... sam slutio!...
Čeljad skočiše da ih poutješe. Anica, premda bješe izvan sebe od jada, razumjede da bi se moglo i veće zlo dogoditi, te se objesi Čevrlji o vrat. Đuro, muž joj, pomože, pa nagovoriše Čevrlju do ode s njima, dokle minu prvi bolovi.
Pošto se uredi što je najpreče bilo oko pokojnika, posjedaše ukućani i izvanjci. Marija je jednako ponavljala one tri riječi: - "Kuku meni, grješnoj!" - Znadijahu svi da ne bijaše rječita, ali se svakome čudno učinje što joj se jezik ne driješi na drugo što. A kad i izvanjci čuše kako je prošle noći ječala i kako je odmah zatijem svekar iznemogao, onda svi razumješe uzrok smrti mu. Nagađahu svi od koje bolesti umrije, ali se niko ne usudi da iskaže ono što svakome bješe jasno u glavi, što svakome bijaše navrh jezika. Ponjeka baba lanula bi riječ da joj nijesu pred očima čvrste šake Ilijine. Mitar, siromah, muči se teškijeh muka, razvodeći svoje i tuđe misli sa crne istine, pak završi: - Hajte, ljudi, što duvate u vjetar! Kao da nije božja da čovjek umre, kao i da se rodi!
Pop je svu noć čitao jevanđelja. Čevrlja se bješe utažio kraj braće. Anica tiho. naricaše čelo glave očine. Marija se bijaše sklonila u klijet...
Kako je bilo Lujetićima na uranku kad kretahu na posao, ne čujući onaj mili glas, kome bjehu obikli otkad znadijahu za se! Krutu istinu zavije san, ali se ona življe prikaže odmorenu mozgu i jače tišti srce na tašte. Kako im je bilo danju, kako noću, to može znati onaj ko je podnosio take jade. Mitar je sokolio braću. "Radimo i molimo se bogu da vas ne zadesi druga kakva nenadna!"
Ali im usud ne dade predahnuti.
Druge nedjelje velikoga posta rasturilo zvaća na sve momke općine ribničke koji bjehu napunili dvadesetu a ne prešli dvadesetčetvrtu godinu da se moraju skupiti na loži. I Mitar Lujetić. bijaše među tijema. Kad se mladi narod skrknuo na trgu, opkoliše ga soldati sa sviju strana, pa onda pretur, sa velikog prozora na sudnici, pročita kako je ćesaru potreba da i Dalmacija dava soldatiju i kako se on (ćesar) nada da će Dalmatinci biti junaci, kao što su bili od iskona, i da će mu biti vjerni. Iza toga dozivalo po imenu mladiće, pa ih gole golišate mjerilo po tegu, po širini i visini, pa ih uzelo gotovo svijeh i kazalo im da će svaki deset godina služiti svoga gospodara i nagnalo ih da se zakunu.
Otrgnuti Ribniku njegovu snagu koja ga je hranila!
Po Ribniku žalost, kao da je kuga pomorila što je najljepše u njemu.
- Mi smo vojnici odvazda, a sad hoće da smo soldati, - govorilo se.
Ali to ne pomaže.
Na krstopoklonu nedjelju, pred podne, sleže se po obali gotovo sav ribnički narod i iz okolnijeh sela, te u silnoj graji i vardanji dvojilo se ono što bješe "za cara" i ukrca se na "vapore".
Mitar se izgrli i ižljubi s Ilijom, s Perom, i s Marijom, pak uze na stranu Čevrlju, te mu je nješto za dugo pričao, razmahujući rukama; pa ga cjeliva dva puta u obraze i istrča uza šticu, ne obzirući se...
Lujetići rabotahu bolje i složnije nego dotle, jer u trudu tražahu utjehe. Ko ih je gledao u poslu, ne znajući kakve rane na srcu nose, ćaše im zavidjeti. Samo Ilija bijaše jako blijed. S početka braća ne opaziše to, ali kako se Iliji ne povrati rumen u lice, počeše strahovati i nagovarati ga da se liječi. Ali se Ilija ne da osoliti. "Natrunio sam želudac, drugo mi ne vali." Radi, otimlje se, no ne može skriti da svakoga dana gubi snagu. Pa stade kašljucati, pa kašljati i izrkivati sukrvicu. Jednoga jutra osvanu mu kraj kreveta lokvica čiste krvi. Tada se i on prepade i zareče da će se vidati, ali kad dođe ljekar, Ilija mu obrnu pleća, niti htjede progovoriti, niti popiti što mu se nudilo. Sjutradan se diže i otide na baštinu, gdje se presnijeti usred rabote; nije mogao ni rukama ni nogama, a dahće kao pile u šaci. Poniješe ga doma. Ležao je dva-tri dana, pa opet ustade, i poče zvrljati po varoši. Narod se čudi gledajući mrtvaca gdje hodi. Ko ga ne bješe podavno gledao, ne mogaše ga već poznati. Više od jednog čuo je nesretnik iza leđa gdje pitaju:
- Ama, boga ti, je li ovo Ilija Lujetić! Šta bi tome čovjeku te iščilje tako brzo?
Ali se mladoženja uzjogunio, te svakoga dana bivao uporniji. Još braća podnošahu svake jade od njega: breca, psuje bez ikakva razloga, prigovara im za svašto, traži vrh odabrana jela pojedak, sve mu je krivo, ništa mu se ne sviđa. Anicu ne trpi na oči - samo je Mariji podložan, više no dijete majci...
Tako je trajalo do Cvijeti, a toga dana leže logom.
Ono riječi što mu preosta uloži da preklinje braću neka mu paze udovicu; neka živi na njegovu dijelu, ako se ne preuda. To je mnogo puta ponovio, pak, za bolju tvrđu, dozva bilježnika da mu pošljednju volju zapiše...
Na veliki četvrtak, kad se razdvajaše noć od dana, rastavi se i on zavazda od svoje Marije.
Neka zamisli ko može kako bi u kući Lujetića!
Koliko je težačkoga naroda u Ribniku ne osta duše koja iskreno ne požali nesretnu kuću. Nije, brate, šala, u devet nedjelja tri groba ispod jednoga krova - jer u ono vrijeme govorahu da je soldat živi grob. A kakva tri čovjeka nestade! Sav narod, kao iz jednoga grla reče da to ne može biti od božje. Svjetina zaguši kuću, obor, vrtove - mnogo ih više nego o svadbi. Kuknjava se razlijegala, kako odavno nije, a u toj strašnoj dernjavi Aničin je glas prodirao mimo ostale.
Pred podne dođe pop, koji, premda umoran od dugačke službe crkvene, što se vrši toga dana, poče od svoje volje čitati sveta jevanđelja nad pokojnikom. U redu je bilo da se svak savlada, te i Anica umuknu za njekoliko, ali ne moga odoljeti, nego pomrsi riječi božje svojim naricanjem. Starog sveštenika obliše suze, no ne prekide, i tako se pomiješaše riječi što. tješe sa riječima žalosna srca.
Udovica se ne ču živa. Raspletena, blijeda, savila se u guku iza vrata i zablenula se u plamičak od voštanice nad Ilijom.
Mnogi pomisliše da je izašla iz svijesti.
Kad pop doprije do glave sedme jevanđelja po Mateju i izreče: "Jer kakvijem sudom sudite, onakvijem će vam suditi; i kakovom mjerom mjerite, onako će vam se mjeriti", skoči Marija kao pomamna, kao da je njeka sila odiže, te poteče k mrtvome vičući:
- Kuku meni grješnoj!...
Anica ustuknu, udari se u grudi, pa zabugari:
Kuku nama a ne tebi!...
Aoh, Ile, ne prosto ti
Što iskopa kuću našu,
Što dovede prokletnicu!...
Kako što munja iz oblaka blijesne, sinu nož u Čevrljinoj ruci i zabode se Mariji u njedra - i ona se 'strovali mrtva vrhu vojna, a njega ljudi savladaše da ne uloži na sebe. (Predadoše ga sudu, a sud ga opravi u istarsku tamnicu da robuje dvanaest godina.)
A na veliki dan u zoru, kad na Spasovoj crkvi zvona zaslaviše a narod zapoja: "Voskresenije tvoje, Hriste", sjeđaše Pero Lujetić sam pred pustom svojom kućom i plakaše gorko.