Filomena
Pisac: Ivan (Dživo) Gundulić
AT V



AT V

ŠENA I

(Dubrava)


* * *


FILOM[ENA]:

Mrkle tmine, tmaste sjeni,
   Strahos ovu ko’e resite,
   I kê moj duh zatravjeni 2215
   Sred bolesti raznosite.

Mê se boli ponavljaju
   U strahoći vaše tmine,
   Er u sebi slikovaju
   Sve pakljene vaše sine. 2220

Bez svjetlosti sunca mila
   Ako ‘e noćno krilo vaše,
   Sred tamnoga moga krila
   Nikad sune mê se kaže.

Samo crne sred pustoši 2225
   Unutarnjeh mîeh mrklosti
   Oćućenja mâ podloži
   Pod svo’e prike jad gorkosti.

Ah, pakljenu muku ćuti
   Moje srce, duša moja, 2230
   Sila mi se razpuknuti
   Sred gorkoga nepokoja.

Prsi moje zatravjene
   Po sred plama sad smrznu se,
   A sad opet priobraćene 2235
   Po sred leda razgoru se.

Zledi moje razlike su
   Jedna od druge nu vrlija,
   Er u sebi natječu se
   Ko će koja bit gorčija. 2240

S razlogom se nu mučiti
   Sila mi ‘e posred vaja,
   Kada sila izgubiti
   Bi mi pokoj moga raja.

Mê sam srce izgubila, 2245
   Ostala sam bez života,
   Duša mi se, jaoh, djelila
   Gdi ‘e ljuvena mâ lipota?

Sad ufanje moijeh zledi
   Povjetarce mîeh uzdaha 2250
   Sred grobskoga suda sjedi
   Vas u sjeni tmasta praha.

Ah, izgubih draga moga,
   Moja česti nesmiljena,
   I sred pakla ljuvenoga 2255
   Jošte žive Filomena?

Ako prava ljubovnica
   Plačem mrtva ljubovnika,
   Zašto, ah, ne ću plačna lica
   Moga združit vjerenika? 2260

Ali tko će rjeti meni
   Da ni’e vjerno dobro moje,
   Ako pokoj moj ljuveni
   Smrt, jaoh, s mene podnio je.

Jaoh, što rekoh... mâ pameti, 2265
   Kâ te nesvjes okruživa,
   Cavtislava vik na svjeti
   Tot ti sumnjiš za laživa?

Spomeni se, srce moje,
   Da htje tebe obljubiti 2270
   I da tebe obećo je
   Po sve vjeke on dvoriti.

Prosti, dragi zatočniče,
   Od života kralju moga,
   Ako nesvjes mâ sad kliče 2275
   Proć vjernosti srca tvoga.

Prosti i nesvjes mû ne krivi
   Neg slabosti mê naravi.
   Njesi, njesi ti laživi,
   Niti u tebi laž boravi. 2280

Da kî uzrok nauči me
   Tebe zvati vik nemila?
   Ah, sve ljubav usili me,
   Od ljubavi sve su dila.

Od ljubavi nepoznane 2285
   Krivine su prem zadosti
   U mom srcu udjeljane
   Kâ ostavi tvê ljeposti.

Da za njima zatravjena
   Mrtviem mi duša umire, 2290
   U stavnosti zamišljena
   Sljedit smrtne tvê nemire.

Sljedi te sam obećala
   I kô obećah sliedi ću te,
   Tako i kako njesam znala 2295
   Živa, mrtva združi ću te.

Nu prie neg te sadružit
   Budem, sladki moj pokoju,
   Prie budem se neg ubit
   U krvavom ljutom boju, 2300
   Po ću ostavit uspomene
   Od mê smrti nesmiljene.

Al što je ovo, vajmeh meni,
   San mi oči jur prikriva.
   Na kam ovi ogoljeni 2305
   Gdi me mrkla tmina skriva.
   Smrtne ćuteć nepokoje
   Nasloni ću tjelo moje.


ŠENA II

CAVTISLAV i FILOMENA speći


* * *


CAV[TISLAV]:

Dušo izbrana Filomena,
   Raju slatke mê ljubavi, 2310
   Kô tvâ miso priobraćena
   Od mene se zaboravi?

Još i mrtav, mâ radosti,
   Ljubio sam, ljubi ću te,
   Samu, draga mâ ljeposti, 2315
   Samu sveđer dvori ću te.

Od mê vjere vik sumnjiti
   Nemoj pamet da tvâ bude,
   K meni hodi da smiriti
   Već budemo naše trude. 2320

Moja duša zamirena
   Amo pokoj vas uživa,
   Hodi i ti, o ljubjena,
   Nek tvâ ljepos sa mnom siva.

FIL[OMENA]:

Koja sužnju me neman hara (speći) 2325
   Jaoh u sjeni draga moga,
   Kâ pakljena sjen me vara
   U prilici ljubjenoga?

CAV[TISLAV]:

Ne straši se, vajmeh meni,
   Ne straši se, Filomena, 2330
   Cavtislav sam tvoj ljubjeni,
   Njesam neman ja pakljena.

I ja biljeg ostavljam ti
   Gvozdje s kiem sam ubjen bio,
   Prsten s ruke još dižem ti 2335
   S kojem sam te jur vjerio.

S mnom zajedno odnje ću ga
   Zbogom, draga, već ću poći,
   Na tvû ruku stavit ću ga
   Kadar k meni budeš doći. 2340

(Odjeli se s noći, a Filomena budi se i gleda oko sebe)

FIL[OMENA]:

Biljezi su istiniti,
   Cavtislav je moj ljubjeni,
   Jaoh, otide! Kud sljediti
   Vjeku ću te, moj žuđeni.

Ustavi se, dobro moje, 2345
   Ustavi se, jaoh, ne bježi,
   Ustav plahe stupe tvoje,
   Ustavi se, hod me utješi.

Ah, jaoh, dragi, ustavi se
   Da odletim laka s tobom, 2350
   Vajmeh meni, ti djeli se,
   A ja živem još pod nebom.

Tvê ću želje ispuniti
   Za združit se s tobom moći,
   Nu prije po ću ostaviti 2355
   Uspomene u moj kući.


ŠENA III

BOJNITRJES i VLADIMIR
(Perivoj)


* * *


Eto već je izagnani,
   Od ćaćka smo jur ostali,
   A od ufanja tašta izdani
   Koga u svjesti bismo obrali. 2360

Eto, vajmeh, pođ ćaćkove
   Osluživa zapovjedi,
   Nek dobiješ sjene ove,
   Nek upadeš u sve zledi.

Čuje naša prem nemila, 2365
   Nebo nam je sasma oholo
   I udesna tere sila
   Sreće naše mrtvo kolo.

U zao čas (s)mo, o ljubjeni,
   Cavtislava mi svršili, 2370
   A u gori duh stravljeni
   Filomenu izranili.

Trjeb je, vajmeh, da po svjetu
   Skitajući se raziđemo,
   Da očinu zlu osvetu 2375
   U kî način utečemo.

VLAD[IMIR]:

Nemoj cjenit da maknito
   Ubili smo Cavtislava,
   Er ko vidiš sam očito,
   Patila bi naša glava. 2380

Da ga otac nie vidio
   Jur svršena i ubjena
   Isti akno bi učinio
   S jeda svoga razgorjena.

Ili tako, ili ovako, 2385
   Svakako smo mi krivnici,
   I ko ‘e uzeo naopako,
   Prid njime smo izdavnici.

Sasviem teziem nu bolim se
   Cavtislava da smo ubili, 2390
   I u srcu mom kosim se
   Da smu sestru uvridili.

Ali pokli ljeka nejma,
   Učinjena stvar koja je
   I u bolestim razlicima 2395
   Kajati se zaludnja je.

Sad nastojmo, sad kopnimo
   Oca moći ukrotiti,
   I svakako promislimo
   Hoćemo ga zamiriti. 2400

Otac nam je on ljubjeni,
   Potrebno je trpjeti ga,
   I u svem kazat podniženi
   Miso naša da časti ga.

Kad bismo se mi hotili 2405
   Š njime u svajbi odjeliti,
   Što bi rekli, što l’ scjenili,
   Sam promisli vik na sviti?

BOJN[ITRES]:

A mi hodmo, Vladimire,
   Prie nego se odjelimo, 2410
   Ćaćkove se da zamire
   Sržbe i gnjevi nastojimo.

Ako viku zamiriti
   Ne uzbude nam moći ga,
   Lasno nam se odjeliti 2415
   I tuj sama ostaviti ga.


ŠENA IV

FILOMENA i LjUBICA

(kamara oliti stan)

(Filomena s štiletom u ruci)


* * *


Jur spravna sam u radosti
   Djeliti se tjela od moga,
   Združit moje čestitosti,
   Druga sljedit ljubjenoga. 2420

Ti mê gvozdje prem nemilo,
   Slatka utjeho nepokoja,
   S kiem je dobro mê svršilo,
   Na komu je slika moja.

Ti sred prsi ljubjenieh 2425
   Put krvni si otvorio,
   Kroz kî iz muka pakljenijeh
   Duh stravljeni ‘e odletio.

Posred prsi ne ću ranu
   Mîeh trudnijeh sad razlati,
   Nek mâ duša prie na stranu 2430
   Gdje moj dragi bude stati.

Sliko moja nemilosna
   Koja svrši raj istini,
   Ah, i mene, jaoh, radosna,
   Svrši, satri i raskini. 2435

Mene istu mnom ubit ću
   Kad mnom dragi dospio je,
   Mnome mene, jaoh, svrši ću
   Kad mnom dospie dobro moje.

Po ću, ah, po ću već sljediti 2440
   Sunce moje izabrano,
   Nek uživat, nek viditi
   Budem lice toj sunčano.

Ti ljubjena mâ Ljubice,
   Na mâ djela ne straši se, 2445
   Niti ustavljaj mê desnice,
   Ni moj želji opiri se.

Neg pođ ćaćku zledi moje,
   O pridraga, ter odkrit ćeš,
   Ah, mê smrtne nepokoje, 2450
   Njemu samiem spovidit ćeš.

Lis ovi mu umiljeno
   Dat da budeš još te molju,
   Pozna djelo nek ljuveno,
   Svu ćud priku, mû nevolju. 2455

LjUB[ICA]:

Kako smrtna oglasnica
   Bez bolesti vjek da bude
   Tvoje vjerna dvorkinjica,
   Da spovjeda tvoje trude?

Ah, promjeni, mâ gospoje, 2460
   Hude odluke, tašte smeće,
   Nemoj trunit cvietje tvoje,
   Tvê mladosti u proljeće.

Nemoj da te kî san hara,
   Što si snjela, ah nestavno, 2465
   Neman prika često vara,
   Govorenje nje je izdavno.

Nemoj sebe izdavati,
   Jaoh, na pamet pomno stavi
   Sama sebi smrt zadati 2470
   Da je proć Bogu i naravi.

Koljena si od ljudskoga,
   Nemoj sršit tač nemilo,
   Od srca ‘e nestavnoga
   Take smrti priko dilo. 2475

Dakle, mila, već promjeni
   Tašte odluke tvê sljediti,
   Tvoga lica zrak rumeni
   Nemoj tako potamniti.

FIL[OMENA]:

Ah, rječi su sve zaludu, 2480
   Gluhjem hridim sve govoriš,
   Zaman misli tvoje trudu,
   Da me od smrti oslobodiš.

Duša moja hrli očito
   Gdi je pokoj vas moj pravi, 2485
   Imam srce stanovito
   U ljubjenom u ljubavi.
        
       (Ubija se)

LjUB[ICA]:

Vajmeh meni, ah bogovi,
   Što učini? Rana ovo je,
   Jaoh, izdahnu, i trud ovi 2490
   Mo će podnjet srce moje?


ŠENA V

LAUŠ, LjUBISLAVA i isti


* * *


Gnjevno srce, priobrati se,
   Zamuti se krv u meni

LjUB[ICA]:

   Dušo izbrana, povrati se,
   Vaj udesu nesmiljeni. 2495

LAUŠ:

Tko ovo cvili? Dvorkinjice,
   Zašto je mutna slika tvoja?

LjUB[ISLAVA]:

   Vajmeh, draga, o Ljubice,
   Je li živa kćerca moja?

LjUB[ICA]:

Česa živa, izdahla je (plačući) 2500
   Oči su je mê vidile,
   Na mojim rukam umrla je
   I skratila danke mile.

LAUŠ:

Srce moje izranjeno
   Glušije od mora, tvrđe od stjene, 2505
   Raspukni se razdjeljeno
   Na ove glase nesmiljene.

LjUBISLAVA:

Ah, mâ česti nesmiljena,
   Kâ mi grabiš mê pokoje!
   Tot je umrla Filomena, 2510
   Tot dospjelo dobro moje?

LjUB[ICA]:

Umrje, gospo, smrt pod nebi,
   Njesam taku vik vidila,
   Smrt učini sama sebi,
   Sred prsi se, jaoh, ranila. 2515

Da nu prije neg rani se
   Oni mi je lis pridala,
   Tužnoj meni, moleći te,
   Da ga Laušu budem dala.

(Lauš uzimlje s na tli knjigu)

LAUŠ:

Misli i želje najposljednje 2520
   Daj da kćerce moje vidim,
   Da ću upastit boli u prednje
   Čeznem sasma, predam, blidim.
         
           (Šti knjigu)

LjUBISLAVA:

Ah, nebesa, provoditi
   Kako tužna mo ću lita, 2525
   Kako budem da živiti
   Sred bolesti kamenita?

Eto što mi, jaoh, umro je,
   Sinove sam izgubila
   I ljubjeno dobro moje, 2530
   Mrtvu kćercu, joh, vidila!

LAUŠ:

Uzdrži me, drugo izbrana,
   Mrtav padoh od bolesti,
   Ah, mâ kćerce, tvoja rana
   Bit će sveđer u môj svjesti! 2535

Grob ću dati tjelu tvomu
   Najljepšijeh ki je pod nebi,
   Nu i tvom dragu ljubjenomu
   Na isti način ko i tebi.


ŠENA ULTIMA

(BOJNITRJES, VLADIMIR, LAUŠ, LjUBISLAVA, LjUBICA s FILOMENOM na rukami Bojn. i Vladimir klecaju)


* * *


BOJN[ITRES]:

Ćaćko dragi, ćaćko mili, 2540
   Odi evo nas u žalosti,
   Ako smo te uvrjedili,
   Krivine nam prike prosti.

VLAD[IMIR]:

Prosti, ćaćko: na krivine
   Nemoj gledat naše prike, 2545
   Spomeni se tvê od vedrine
   U milostih privelike.

LAUŠ:

Ah, nebesa! Dignite se,
   Ja sam krivnik svega bio,
   Ja sam (ah, jaoh, smirite se) 2550
   Druzieh hteći sebe ubijo.

LjUBIS[LAVA]:

Hvala vam, bogovi,
   Da ste se smilili
   I tužni duh ovi
   U djelu smirili. 2555

LAUŠ:

Cavtislava, ah, ne sam,
   Neg i kćercu svršio sam,
   Pogledajte ono onamo
   Što s mom sržbom uzročio sam.

BOJN[ITRES]:

Ah, pogledaj, vaj, na mire, 2560
   Jaoh, nesrećo, jaoh gorkosti

VLAD[IMIR]:

   Ovo gledaš, Vladimire,
   I ne pucaš od žalosti.

LAUŠ:

Ne ću, ah ne ću zaplatiti
   Mîeh krivina veličine, 2565
   Još kadar bi htio živiti
   Bez sunčane u vik sine.

Sasviem teziem u vjeke ću
   Plakat na ćud mû nemilu
   I krivinu zaplaćat ću 2570
   I proklinjat moju silu.

Da nu hodmo, o ljubjeni,
   Želje izvršit kćerce moje
   Grob telesim uzmnoženi
   I mirne im dat pokoje; 2575
   Nek i mrtvi tuj ljubjeni
   Leže ujedno sadruženi.

BOJN[ITRES]:

Hodmo: nu ove sve nesreće
   Za izgled mogu svijem biti,
   Da nie bilo, niti bit će 2580
   Nebesim se protiviti.
   Vjek na svjeti to će moći
   I bogovim vrha biti.

VLAD[IMIR]:

U privratah našeg sana
   Naučiti potrebno je 2585
   Da poruka zgar poslana
   Štî to naše veliko je,
   Nu tlačit ga ako uzmemo
   Taj čas sljepo poginemo.

         Svrha od svega