Filomena (Gundulić)/AT IV

Filomena
Pisac: Ivan (Dživo) Gundulić
AT IV

AT IV

ŠENA I

BOJNITRJES i VLADIMIR

* * *

BOJN[ITRES]:

Zapovjedi izpunjene 1855
   Ćaćkove su eto ostale
   Kroz načine nescjenjene
   Cavtislava česti pale.

Mrtvo leži s strane tilo
   Izranjeno i ubjeno, 1860
   Nu bi bolje vele bilo
   Da je od nas sakriveno.

Da ga ne bi po koj sreći
   Tužna iznašla Filomena,
   I nje duša trud, jad veći 1865
   Ponovila zatravjena.

VLAD[IMIR]:

Dobro veliš, o ljubjeni,
   Hodmo bolje sakriti ga,
   Strah me nje duh zaneseni
   Da ne bude iznaći ga. 1870

Kada ćaćko bude doći
   Tjela dje li gdje uzleže
   Kaza će mu bez pomoći
   Gorke smrti obilježe.

ŠENA II

FILOMENA i isti

* * *

Vratite mi, izdajnici, 1875
   Ugrabjene mê pokoje,
   Gdje je hudi, o krvnici,
   Izabrano dobro moje?

Vami ga sam ja pridala
   Na izdavna obećanja, 1880
   Vami ga sam, jaoh, uzdala,
   Nepoznana na izdavanja.

Obećana kamo vira,
   Kû s ljubavim pokrivaste
   I kû sestri bez obzira 1885
   Nesmiljeni obećaste?

Ah, nebesa, ah, bogovi,
   Zloće ove mir pazite:
   Gdje su ognjeni, vaj, trjeskovi,
   Na zločince naripite. 1890

Pravednieh vij braniti
   Uzeli ste još od vika,
   Ne mogu se osvetiti,
   Nek me sveti vaša dika.

Ne bojte se moje moći, 1895
   Ne gledajte mê jakosti,
   Nebesa će, ah, pomoći
   I osvetit mê žalosti.

Nu vratite, izdajnici,
   Ugrabjene mê pokoje, 1900
   Gdje je hudi, o krvnici,
   Izabrano dobro moje.

BOJN[ITRES]:

Ustavi se, Filomena,
   Viđ što činiš, razberi se,
   O sestrice mâ ljubjena, 1905
   Od zle sržbe ustavi se.

Tko je čas našu potlačiti
   U nesvjesnoj obro svjesti,
   Pleme ujedno potamniti
   I svo’e splesat pod bludnosti. 1910

Nije pravo vik da žive
   Ni sunčane gleda sjene,
   Kroz ognjene naše gnjive
   Bi pravedno da pogine.

FIL[OMENA]:

Tot me dobro ubio si, 1915
   Duh dospio tjela moga,
   Moga draga tot satro si
   Srce srca ranjenoga?

Čuješ, vidiš, Filomena,
   I još stojiš u životu, 1920
   Još tvâ duša zatravjena,
   Jaoh, ne sljedi svû ljepotu?

Cvili, cvili, srce moje,
   Smrtne trude k sebi zovi,
   Drag tvoj svû krv prolio je, 1925
   Po sred krvi š njime plovi.

Daj, krvnici, ah, dajte mi
   Mrtvo tjelo moga draga...
   Vajmeh, i to branite mi
   Da ga uživam mrtva blaga. 1930

Što ću, tužna? Po ću, ah, po ću
   Na sve strane iskati ga,
   Gdje ga skriše, ah, otit ću
   Jeda uzmogu iznaći ga.

ŠENA III

BOJNITRJES i VLADIMIR

* * *

VLADIMIR:

Jur otide, branite joj 1935
   Zaludu je da ne ište ga,
   Pače to je ukazat joj
   Gdje i kako iznać je ga.

BOJN[ITRES]:

Hodmo za njom, o ljubjeni,
   Ni’e već vrime odi ckniti, 1940
   Nje duh znaše zatravjeni,
   Putom ćemo govoriti.

ŠENA IV

GLASNIK i BOJNISLAV (Selo)

* * *

Ko ti veljah, gospodaru,
   Arno bješe ko priplivo,
   I u Dubravu došo staru, 1945
   Mrtva tjela glas začuo.

Uzdrkta se, ustrese se,
   Ledniem znojem obljevati
   Lice i prsi počeše se,
   A uzgor vlasi podizati. 1950

Nu pomožen od ljubavi,
   Smjonstva sasma pun ljuvena,
   Plahi stupaj svoj upravi
   Gdje bi ljepa Filomena.

Bješe došo blizu tjeka 1955
   Afrikanskijeh plahijeh vala
   Kada začu mukla rjeka
   Gdje mu je ovako pravit stala:

Cavtislave, kuda letiš,
   Privrate su sve to tvoje, 1960
   Razmisli se: na smrt hodiš
   Na gorčije nespokoje.

Tu stavi se u istinu
   Da nu poslie mneć u sebi
   Mrtva tjela nemilinu 1965
   Ne daje ono glas od nebi.

Sljedit uze put početi
   Do mensolskieh blizu vala,
   Nu od njih začu isto rjeti
   Što mu je Afriko pravit stala. 1970

Tad u jedu ognjenomu
   Vas zaplanut, vas ražežen,
   Viknu glasu neznanomu
   Nješta u sebi već pristrašen:

Čigov god si, duh nemio, 1975
   Od ljudskoga tjela odjeljen,
   Vratit me si namislio
   Koji u sebi sasma uznesen.

Bježi preljut od ovleka
   Na sud s nebi određeni, 1980
   Ne ustavi me znaj do vjeka,
   Ne ugas’ oganj moj ljuveni.

Ljubovnik sam istinito
   Ljubovnik sam jur znaj pravi,
   Imam srce stanovito 1985
   U ljuvenoj u ljubavi.

To izusteć naprjed slidi
   Tjekom hrleć bez umora,
   Vile svoje dvor dok vidi
   I otvorena pô prozora. 1990

Uz prozor se pripenjiva,
   U uzdizani dvor uzlazi,
   Tmasta sjena sve mu skriva,
   Ne zna ku će, za sve pazi.

Pipajući rukam ide 1995
   Ko no sljepac bez svieh oči,
   Provodiče drži side
   Jakno sunce sred istoči.

Viđi udesa, rukom tiče
   Kajpu gdino slavic staše, 2000
   On ne poji nego viče
   I da ‘e inostran njeko kaže.

BOJN[ISLAV]:

Nebesa nas svud čuvaju
   Gdje u pogubi vide stati,
   Ista opeta satiraju 2005
   Kad ne umjemo se učuvati.

GLAS[NIK]:

Služba tkače, hitaju ga
   Pripadena u jakosti
   I da ubiju uzimlju ga
   Bez ikakve tvê milosti. 2010

Filomena zabranjena
   U suzami sva oblita,
   Moli svoga za ljubjena:
   Ne svršuju njega lita.

Da nu poslie kad začuše 2015
   Braća očine zapovjedi,
   Cavtislava uhitiše,
   Zadaše mu smrtne zledi.

Ovo ‘e što ti spovidjeti
   Ja umijem druga od tvoga, 2020
   Što mi dano bi vidjeti
   I od njega čut istoga.

BOJN[ISLAV]:

A što veće vik mogo bi
   Spovidjet mi tužna od njega,
   Što li veće hotio bi 2025
   Kadar mrtva ti vidje ga?

I mož slušat srce moje
   Ljubjenoga glas nemili.
   Cavtislave, ti njesi li
   Smrtne podnio nespokoje? 2030

U životu drug bio sam ti,
   U tviem čestim, i u sreći,
   Nu i sad društvo darivam ti,
   Drug ti bit ću još i mreći.

ŠENA V

FILOMENA i LAUŠ, pak LjUBICA s bačilom (kamara)

* * *

FIL[OMENA]:

Ustavi se, o Ljubice, 2035
   Nek mê pazi nepokoje,
   Nek vidi ove nesrećnice
   Gdi ufanje bi svakoje.

Mrtva od tjela nezgorjena
   Što se u pepeo obratilo, 2040
   Amo iznesi, o ljubjena,
   A ino ostavi užgat tilo.

Dake, ćaćko, ti ošo si
   Nemilosti tvê vidjeti,
   Ispunjeno je što piso si; 2045
   Ispunjeno je, hudi, kleti.

Evo, zvjeri nesmiljena,
   Tvijeh vrlina nemilosti,
   Cavtislava eno ubjena
   Mo’e ljuvene čestitosti. 2050

Na pristolju sudac viku
   Ne osudi, jaoh, grešnika,
   Prije neg pozna po razliku
   Pitanju ga za krvnika.

Sudac bio si, on obađen 2055
   Da je mene uvrjedio;
   Razlog ne ču ti razjeđen,
   Nego ga si hudi ubio.

Bi pravedan, zna’u nebesa,
   Ne uvrjedi časti moje, 2060
   Da nu ko kriv s prika udesa
   Smrt od tebe podnio je.

Ljubio me uistinu,
   Ljubav s častim bi združena
   Da ljuvenu vjeku sjenu 2065
   Tvâ ne pozna Filomena.

Nu za časno toj ljubjenje
   Što ne odkri plame svoje,
   Kroz tvê zvjersko nesmiljenje
   Smrt za platu primio je. 2070

Koga mi si ljubovnika
   Mogo dati vjernijega,
   Koga li li vjerenika
   Plemstvom svakiem urunjega.

Ah, plakat ću po sve vjeke,
   Uzdisat ću k nebesima, 2075
   Množne od suza roneć rjeke,
   Pravdu iskat ću z bogovima.

Vjerenik je znaj moj pravi
   Na smrti se mnom vjerio,
   Najposlednjoj u ljubavi 2080
   On je biljeg postavio.

   (Ovdi kaže prsten)

Ćaćko, nu što tužna velim?
   Kako, ćaćko, viku mi si
   Ako koga, ah joh, želim
   Ugrabio sam ti mi si. 2085

Tvû vrlinu spovjedat ću
   Dokle bude u životu,
   Gorko izdišuć uzdisat ću
   Na nemilu tvû dobrotu.

Još kad umrem, gola sjena, 2090
   Svakomu ću spovjedati
   Tvoja djela nesmiljena
   I svudar te proklinjati.

Al što krzmam tužna odi,
   Što već činim, što cknim veće? 2095
   Što ne idem u slobodi
   Gdi mê mrtve ležu sreće?

Hodmo časti naređene
   Sljedit prahu draga moga,
   Nu prije kosti nezgorjene 2100
   Tjela zgorjet ljubjenoga.

Još i ovo zabraniti
   Ako misliš mom ljubjenu,
   Prid tobom ćeš sad viditi
   Š njim za’edno mene ubjenu. 2105

LAUŠ:

Od žalosti duh mi poje,
   Krv sva mi je zamućena.
   Čini što hoć, dobro moje,
   Čini što hoć, Filomena.

ŠENA VI

LjUBISLAVA i VLADIMIR

* * *

Dakle prav je tužan bio, 2110
   A ko krivnik umro je pravi
   I ti ga si, jaoh, ubijo
   Za pričiste tej ljubavi?

VLAD[IMIR]:

Mrtav osta, majko mila,
   Cjeć ćaćkove zapovjedi, 2115
   Njega taka bila ‘e sila
   Da ga u čas ne uvrjedi.

Znaju bogovi vjekoviti
   S kiem skončanjem, s kom bolesti,
   Uzsiljen sam bijo paziti 2120
   Jadne i smrtne tej bolesti.

Srce mi je sve treptjelo
   S mrtviem pazeć mû sestricu,
   Gdje i nje ostaje mrtvo tjelo,
   Suhor kaže bljedu u licu. 2125

LjUB[ISLAVA]:

Ah, mâ česti nesmiljena,
   Ah, Laušu, prem nemili,
   Ah, izdana Filomena,
   U životu, jaoh, jesi li?

Razlog prosu, vajmeh meni, 2130
   Da tvê srce puknut bude
   I ko’e tvoj drag obljubjeni,
   Iste i ti da imaš trude.

Idem k tebi, dobro moje,
   Idem k tebi, kćerce mila, 2135
   Tvo’e združi nam nepokoje
   S tobom tre me gorka sila.

VLAD[IMIR]:

Draga majko, ustavi se,
   Ah, na tužne ne hod cvile,
   Da ne vidiš, jaoh, vrati se, 2140
   Jade kćerce tvê primile.

Mrtvo tjelo uzela je
   U pepeo obraćati,
   Gorjeti ga počela je
   Za svê zledi spominjati. 2145

Ah, ne hodi, srce tvoje,
   Da ne steče boles veću,
   Veće nađe nepokoje
   Pazeć tužnu tvû nesreću.

LjUB[ISLAVA]:

Ah, prem kleti, sad me ustavljaš 2150
   Kad si srce mê ranio?
   Sad pokoje tuđe izpražaš
   Djevera si kad ubio?

Zašto ruku tvû ne ustavi
   Da ne učiniš kruto dilo, 2155
   Ah, sestrine da ljubavi
   Ne prisječeš tač nemilo?

VLAD[IMIR]:

Čini što hoć, ali k meni (ide ća)
   Gredu evo tašte bjesti,
   Trjebi ‘e splesat duh ranjeni 2160
   Otit ću ga mimo sresti.

ŠENA VII

LAUŠ, BOJNITRJES i isti

* * *

VLAD[IMIR]:

Zdrava budi milos tvoja,
   Ćaćko dragi i primili.

LAUŠ:

   I ti li si, o nemili,
   Počeo uznosit djela tvoja? 2165

Gdi je hudi, o krvnici,
   Cavtislava mrtvo tilo?
   Gdi je, hudi izdavnici,
   Koga ubiste prem nemilo?

Kunem vam se nebesima 2170
   I s sunčanijem zgara zrakom,
   Svjedočim se bogovima
   I pakljeniem tmastiem mrakom

Da ćete mi zaplatiti
   Krvi vašom krv prolitu, 2175
   Prava smjeste vi svršiti,
   Svrši ćete vi na svitu.

BOJN[ITRES]:

Tvâ zapovjed.

LAUŠ:

   Česa moja,
   Nemilosni, nesmiljeni, 2180
   Sve mahnitos bila ‘e tvoja
   Za duh smirit razjeđeni.

VLAD[IMIR]:

Čuj.

LAUŠ:

   Sluša ću česa viku
   Vašijeh ruka nemiline, 2185
   Plaka ćete zgodu priku,
   Cvili ćete rad vrline.

                    (Bojn. i Vlad. klecaju)

VLAD[IMIR]:

Ćaćko.

LAUŠ:

Bješte, dignite se,
   Grozna su djela već lažljiva 2190
   I od moga prjeka gnjiva
   Sred pustoši poskrite se.

Nu, i tu će vas još iznaći
   Oblas stare mê desnice,
   Sred pustoši još stojeći 2195
   Grjeh kazat će vaše lice.

VLAD[IMIR]:

Hodmo, brate, uklonit se, (s strane)
   Trjebi se je za sad skriti
   Dokle bude ukrotit se
   Gnjevni oganj i smiriti. 2200

LAUŠ:

Eto slava kako moja
   U čas jedan dospjela je;
   Razbor prosut moj svud stoja,
   Sad krivina očita je.

Ah, Lauše, nepravedan, 2205
   U boj za pravednoga,
   Za nemila svud spovjedam
   I ljuskoga bez razloga.

Nesmotrna moja svjesti,
   Kud si pamet mû zanila? 2210
   Pače zajsto u objesti
   Sadar nas ostavila.

           Svrha IV ata