Udaja šćere kralja Vukašina
Opremi se Vukašine kralje,
Opremi se na carevu vojsku,
Udvorove ljubu ostavio,
I ovako njojzi govoraše:
„O Marijo, vjerna ljubo moja! 5
„Kada dođu po Rosu svatovi,
„Lijepo mi dočekaj svatove,
„A jošt ljepše opremi Rosandu,
„E će brzo po nju svati doći.“
Ode kralje na carevu vojsku. 10
Uto doba kićeni svatovi,
Lijepo ih Mara dočekala,
Svi svatovi konje otsjedoše,
Konje vode u konjske pohode,
A svatoveu bijelu kulu, 15
Položiše piva i jestiva.
Al' da vidiš Rosandine majke!
Evo ti je ćeri u odaju:
„O Rosando, mila šćeri moja!
„Daj ti mene tvoje odijelo
„I na ruke zlaćene prstenje, 20
„Da ja vidim, kako bi stajali.“
Dade Rosa majci odijelo,
I dade joj zlaćene prstenje.
Kad se Mara tako izođela,
Pokriva se vezenom maramom, 25
Pa otide među đeverima.
Đeveri joj bili govorili:
„Mili Bože, čuda velikoga!
„Divno li je lice u đevojke,
„Kako da je udovičko lice! 30
„Kakve li su ruke đevojačke,
„Kako da su popadije ruke!“
Otolen se svati podigoše,
Odvedoše Rosandinu majku.
Kad to viđe Rosanda đevojka, 35
Brže ide na bijelu kulu,
Pa dovati divit i hartiju,
U lišce je perom udarila,
Iz obraza krvi natočila,
Te je sitnu knjigu načinila 40
Milu babu, Vukašinu kralju:
„O moj babo, Vukašine kralje!
„Stara mi se preudade majka,
„Ostade ti na odžaku Rosa.“
Pa kad taku knjigu nakitila, 45
Ona nađe poštu knjigonošu,
Knjigu dava, tako progovara:
„Knjigonoša, moj po Bogu brate!
„Bržaj nosi knjigu babu mome;
„Ako stigneš na prvom konaku, 50
„Dobrim ću te darovati darom.“
Knjigonoši Bog i sreća dala,
Stiže kralja na prvom konaku,
Vukašinu knjigu izručio.
Kad on viđe, što mu knjiga piše, 55
On se brže natrag povratio,
Kralj uz polje a svati niz polje,
Kad je kralje svate susretao,
Veli njima Vukašine kralje:
„Prijatelju, svatski prvijenče! 60
„Je li testir pristupit' đevojci?
„Da ja moje nasjetujem djete.“
Svi svatovi tomu kail bili:
„Testir ti je, koliko ti drago.“
Kralj pristupi konju i đevojci, 65
Podiže joj sa lišca maramu,
Pa kad viđe, da nije Rosanda,
On potrže noža od pojasa,
Pa udari svoju vjernu ljubu,
Na dvijeje pole rastavio. 70
Svatoveje natrag povratio,
Te im dava Rosandu đevojku:
Šćer udade, a kopa ljubovcu.
Al' protužje na konju đevojka:
„Jao nano, jao moja rano! 75
„Ko će mene ispratiti, nano!
„Ko li nano, dati blagosove!
„Ko li nano, u rod dočekati,
„Izljubiti, za zdravlje pitati!“
Jošt đevojka ćaše tugovati, 80
No je svati mukom zamuknuše,
Zamuknuše, pa je ućešiše.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
