Turci haraju manastir

Turci haraju manastir


Turci haraju manastir

Vino piju oci kaluđeri
Pod oraom više namastira,
Nad nji se je oblak navukao,
Iz oblaka sitna knjiga pade.
Strah uvati oce kaluđere,
S strahom staše knjigu otvorati;
Svi se oci redom obrediše,
Al’ ne mogli knjige otvoriti,
Već dozvaše đače samouče
Ne bi l’ ono knjigu otvorilo.
A kad došlo đače samouče,
Sama mu se knjiga otvorila;
Knjigu uči, a suze proliva.
Pitaju ga oci kaluđeri:
„Tako t’ Boga, đače samouče,
Koja ti je golema nevolja
Te ti liješ suze od očiju?“
Besedi im đače samouče:
„Oj Boga mi, oci kaluđeri,
Da vi znate šta vam knjiga kaže,
I vi biste suze prolivali!
Knjiga kaže, eto idu Turci,
Sve vas oni oće zarobiti,
Bele knjige na vatri spaliti,
Kamilavke niz vodu pustiti,
Mantijama ate pokrivati!“
Tek što oni u reči bijau,
Al’ eto ti Turci janjičari,
Poaraše bela namastira,
Poaraše, vatrom popališe,
Bele knjige na vatri spališe,
Porobiše oce kaluđere,
Kamilavke niz vodu pustiše,
Mantijama ate pokrivaše.