Testament gosta Radina
| Testament Pisac: Gost Radin |
| Preuzeto iz knjige Stari bosanski tekstovi Maka Dizdara[1] |
Ne znajući svršenje životu mojemu
Neka je svidenje svemogućega gospodina boga i u znanje samovladuštago i bogoljubimago gospodstva dubrovačkog:
Jere, ja, gost Radin, budući milostiju božijom namjestan u mojoj pameti, na svako cijelo i istino ufanje da mi je nepotvoreno, za mene i kon mene, postavih u kneza Tadioka Marojevića i u sinovca mu Maroja Noakovića, kako se i šta zdrži i uzdrži u zapisijeh i načinijeh, koja pisma jedna jesu u notariji gospodstva dubrovačkog, a druga pisma jesu u mene, u gosta Radina, za ti, za isti poklad.
Kada bi se što zgodilo mene, gostu Radinu, smrt li, ali kojim drugim uzrokom, taj pisma ostaju i jesu otajna boga, koji se zdrže u imenu, u više rečenijeh pismah i poveljah, za koji poklad sada odlučih i razredih na bolji i na praviji način – nego što se i kako imenuje u prvije pismah.
Sada, ovo i posljednje od prvijeh pismo učinismo, da združi sva ina, i po sem pismu mojem, gosta Radina, da se hoće i ima razrediti i učiniti za moje rečeno imanje… da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi, ali prijatelju, na punu i na tvrdo, moje razređenje:
Najprvo, za moju dušu, gosta Radina, šest sat dukata zlatijeh da se dade na službu božiju…
Trista dukata da se imaju i hoće dati u ruke netja mi, gosta Radina Seoničanina, da on to razdijeli s pravom dušom i dobrijem načinom, krštenijem, koji su prave vjere apostolske, pravijem krstijanima – kmetom i pravijem kmeticima – krstijanicam…
Takođe i mrsnijem ljudem – prokaženijem i slijepim i hromim i gladnijem i žednijem i starcem i staricama – da se ima i hoće davati, kako koga videće, na blage dni….
Toj sve, više pisano i imenovano, kako se i što u sem pismu zdrži… rečenom gostu Radinu, svrhu njegove vjere koju vjeruje i posta koji posti, da ne može ni hoće na manje donesti ni učiniti… nego razdijeliti i razrediti pravo i cijelo i istino za moju dušu, kako se i što više imenuje – ako neće biti pričešnik božijem neposlušnikom, i ako hoće da mu je mirna i pokojna duša prid višnjijem gospodom bogom, i prid svetom trojicom nerazdjelimom – tijem pravo da upokoji moju dušu, koliko hoće gospodin bog svemogući.
Takođere, po ti način, riječ po riječ, slovo po slovo – od tijeh je najprije šest sat dukat ostalo na ufanje božije druga trista dukat, u oblast i razgledbu kneza Andruška Sorkočevića i Tadioka Marojevića, da su oni počelo i svrha razrediti i razdijeliti rečeno zadušje moje, gosta Radina, po pravom pravilu: ništetnijem i ubožijem, slijepijem i hromijem, sirotim udovicam, za sve to povje i ostavih u njih moje rečeno zadušje svrhu vjere i duše i plemenstva njih – da dijele kako koga vide …
Ja gost Radin, ne znaje svršenje životu mojemu – kada li, gdje li, u koje li vrijeme – naredih i sredih i raspisah ostalo pravo imanje moje, sve potpuno, meni za mene, na moju volju, po svem, i svem i posve…
——————————————————————————————————————— Toj sve više pisano i imenovano, na ufanje božije razdijelismo, da dobar način i razdjelbu učine tomuj svemu više pisani, počteni i više imenovani vlastele, knez Andruško Sorkočević i knez Tadioko Marojević, i š njim moja dva sinovca, Vladislav i Tvrtko.
Izvori
- ↑ Dizdar, Mak (1969). „Stari bosanski tekstovi”. Sarajevo. Arhivirano iz originala na datum 16. 6. 2022.